Vuk Perović: Crna Gora zaslužuje više dokumentaraca

Jubilarno deseto izdanje Underhill festa, međunarodnog festivala dugometražnog filma i najznačajnije manifestacije ovog tipa u Crnoj Gori, održaće se od 2. do 9. juna u Podgorici i publici pružiti priliku da vidi dvadesetak ostvarenja kako iz regiona, tako i onih svjetskog nivoa. Oni će tradicionalno biti podijeljeni u međunarodnu i regionalnu konkurenciju, te vantakmičarski program.

Manifestacija će se, kao lani, održati na terenu KK “Budućnost” u Njegoševom parku, osim programa “U fokusu” koji će se odvijati u Narodnoj biblioteci “Radosav Ljumović”.

O jubileju, kao i onome što možemo očekivati od predstojećeg Underhilla, te domaćoj dokumentarnoj sceni za “Play” je pričao Vuk Perović, umjetnički direktor festivala zaslužan za selekciju djela koja će biti prikazana.

“Osjećaj je fenomenalan doći do broja 10, jer kad smo krenuli u cijelu ovu priču nas troje-- četvoro, nismo ni razmišljali o tome. Veliko je zadovoljstvo što smo uspjeli da izdržimo sve ove godine. Takođe nam je neizmjerno drago što je Underhill uspio tokom tog perioda da dobije svoju publiku, da proširi broj ljudi koji vole dokumentarni film, prepoznaju kvalitet i koji su apsolutno u toku sa svim onim što se dešava u tom svijetu”, počeo je priču Perović.

Na što ste najponosniji do sad?

Veoma smo ponosni na cijelu našu priču, jer Underhill fest radi jako mala ekipa. I produkciono je zahtjevan, jer kao što znamo, Podgorica nema adekvatnih prostora za festival ovog tipa, svake godine smo na otvorenom, što donosi nove izazove, razna iznenađenja su u opticaju i veoma smo ponosni na to da ova mala ekipa uspijeva godinama da izgura festival i, čini mi se, učini ga svake godine sve kvalitetnijim.

Takođe smo veoma ponosni na renome i ugled koji imamo u regionu, pa i šire. Sjajno je kad otputujete na neke druge festivale i vidite da ljudi tamo znaju za Underhill, sretnete ljude koji su imali filmove na našem festivalu, vidite da su upoznati i govore da su čuli od posjetilaca Underhilla lijepe stvari. Drago nam je što smo svih ovih devet godina, a biće tako i ove, bili dobri domaćini gostima našeg festivala. Ponosni smo što nose lijepe uspomene odavde.

U smislu programa, ljudi ga ocjenjuju kao kvalitetan i ono najbolje što može da se vidi u dokumentarnom svijetu.

Koliko je teško bilo izdržati ovih 10 godina, što su bili najveći izazovi, da li ta pomenuta infrastruktura ili...?

Između ostalog, jeste infrastruktura. Jesu i finansije i mala ekipa ljudi koji stoje iza svega toga. Više stvari se uvijek poklopi.

Ovakvi festivali u drugim zemljama recimo mnogo više koštaju. Ali mi smo znali kad smo pokrenuli ovu priču da ne želimo da nam to bude bilo kakva prepreka, tako da je možda i zbog toga mala ekipa, jer znamo što sve moramo da iznesemo i postali smo uigran tim tokom godina. Ali svaki novi festival, koliko god bio u sređenim uslovima, donosi brdo novih izazova.

Festival je vrlo zahtjevno organizovati i uvijek bude specifičnih situacija. Mi smo taj nedostatak infrastrukture nadomjestili nekom našom pričom. Tako da jeste bio izazov na početku, ali evo nekako uspijevamo da se nosimo sa svim tim.

Naravno da bismo željeli da imamo i bolje uslove i finansije, ali apsolutno smo spremni da radimo sa ovim što imamo i pokušamo da svake godine napravimo sve bolju priču.

Što se tiče ovogodišnjeg programa, što bi posebno izdvojio?

Ove godine svakako bih izdvojio film kojim otvaramo festival, ostvarenje rediteljke Džejn Magnuson “Bergman - godina života” koji govori, naravno, o periodu u životu jednog od najvećih, po nekima i najvećem reditelju ikad. Džejn je ekspert za njegov opus i život, već je ranije radila jedan film o Bergmanu. Oznaka kvaliteta ovog ostvarenja je i nagrada za najbolji dokumentarac Evropske filmske akademije i vrlo nam je drago što smo u prilici da otvorimo festival jednim takvim naslovom.

Biće tu i drugih zanimljivih ostvarenja. Izdvojio bih “RBG”, film koji je bio nominovan za Oskara za najbolji dokumentarac, veoma zanimljiva priča o jednoj sutkinji koja je promijenila sliku američkog pravosuđa upravo zalaganjem za ravnopravnost polova. U međunarodnoj selekciji je takođe jedan vrlo zanimljiv naslov “Noćna porodica”, koji nam dolazi iz Meksika i imao je premijeru na poznatom američkom Sundance film festivalu. On govori o Meksiko Sitiju, gradu koji ima veliki broj stanovnika, a samo 45 vozila hitne pomoći, te porodici koja je na neki način sama napravila svoje vozilo hitne pomoći i pruža sugrađanima usluge koje su im apsolutno neophodne.

Imamo i film “Putinovi svjedoci” reditelja Vitalija Manskog, autora koji je već bio na našem festivalu prije nekoliko godina i bio nagrađen. Ovo je njegovo novo ostvarenje koje se bavi aktuelnom, ne samo ruskom, već i svjetskom politikom.

Iz regionalne selekcije svakako bih skrenuo pažnju na srpski film “Taurunum Boy”, koji je imao sjajan festivalski život. Takođe imamo i djelo rediteljke Andrijane Stojković “Vongar” koji je bio na IDFA, najvećem festivalu dokumentarnih filmova na svijetu. Tu je i film “Srbenka” Nebojše Slijepčevića. Nama je izuzetno drago što je ovaj naslov čekao naš festival da se premijerno predstavi publici u Crnoj Gori. Slijepčević je za to ostvarenje prije desetak dana dobio novu nagradu. Film prikazuje rad na predstavi Olivera Frljića, reditelja iz BiH, koja priča o 12-godišnjoj djevojčici srpskog porijekla koja je 1991. ubijena u Zagrebu. Slijepčević je uspio da napravi jedan izuzetno komunikativan, a važan dokumentarac za sve nas sa ovih prostora. Tu je i film “Majči” Josipa Lukića, vrlo zanimljiva i intimna priča, prikaz veoma otvorenog razgovora između majke i sina.

Izuzetno nam je drago što imamo i crnogorsku premijeru našeg autora Ivana Salatića sa filmom “Sinovi smo tvog stijenja” koji je bio prikazan između ostalog i na DocLisboa festivalu, jednoj od najvećih manifestacija posvećenih dokumentarcima. Pored toga, na programu imamo i pobjednika tog festivala, “Pozdrav iz slobodnih šuma” Ijana Soroke koji koristeći slovenačke šume na vizuelno intrigantan način govori o bivšoj Jugoslaviji i nekadašnjem partizanskom pokretu u Sloveniji. I ove godine imamo program “U fokusu”, koji radimo u saradnji sa Centrom za ženska prava i prikazujemo tri sjajna ostvarenja koja se na različite načine tiču položaja žena u savremenom svijetu. Pomenuti “RBG” je jedan od ta tri filma.

Ono što je novina je program “Rok u ponoć” u okviru kojeg ćemo, kao što naslov kaže, tačno u ponoć u 7. i 8. juna prikazati film “Leonard Koen: Ptica na žici”, koji prikazuje njegovu evropsku turneju i uključuje snimke za koje se smatralo da su zagubljeni, te “Gitare iz Karmin Strita” koji je fokusiran na jednu od najpoznatijih prodavnica gitara koja se nalazi u centru Grinič Vilidža, gdje svraćaju mnogi poznati ljudi, između ostalih i reditelj Džim Džarmuš. Mislim da su filmovi iz ovog programa obavezna lektira za sve ljude koji vole rokenrol.

Kako izgleda proces selekcije, što je presudno da se film nađe u programu?

Mi već deset godina radimo festival na različite načine. Ja sam u toku uvijek sa onim što se dešava, pratim filmove i koji se i razvijaju, tako da znam što i da očekujem. Neke autore već znamo, tako da smo u prilici da neke stvari na vrijeme uspijemo da dovedemo u Crnu Goru, što ponekad nije lako. Recimo film “Taurunum Boy”, znali smo autora i pratili smo njegov razvoj.

Takođe smo u kontaktu sa ljudima iz industrije, distributerima, producentima, preko kojih često znamo kad će i da li će nešto biti spremno za naš festival. Recimo “Noćna porodica” će imati regionalnu premijeru kod nas, Podgorica će imati priliku da je vidi prvu. Ista stvar je sa filmom “Izbačeni” švedskog reditelja Frederika Gertena, poznatog po dokumentarcima koji su često prst u oko establišmentu.

Proces jeste, dakle, komplikovan, ima i dosta prijavljenih filmova, a mi obraćamo pažnju na puno stvari. Nije jednostavno, samim tim što smo na otvorenom nemamo puno filmova, a samo tri naslova će biti prikazana u biblioteci “Radosav Ljumović”. Svakako se nadamo da ćemo nekako dobiti adekvatan prostor da bismo mogli taj dnevni program da proširimo, jer mislim da Podgorica ima publiku za to.

Ko će biti u žiriju?

Rada Šešić, između ostalog selektorka Sarajevo film festivala i neko ko stoji iza cijelog dokumentarnog segmenta te manifestacije. Tu će biti i Ivan Bakrač, mladi reditelj iz Crne Gore koji upravo završava svoj dugometražni film, kao i Hrvoje Mabić, hrvatski reditelj čiji je film “Bolest” bio na jednom od prošlih izdanja Underhilla.

“Circle je prevazišao sva naša očekivanja”

Jeste li zadovoljni kako je prošao prošlogodišnji Circle - program koji okuplja autorke i producentkinje iz regiona koje sa mentorkama razvijaju projekte sa međunarodnim potencijalom? I gdje su sad učesnice?

Izuzetno smo zadovoljni, ni sami nismo očekivali da će to tako dobro da prođe. Circle ima tri modula: prvi na Underhill festu, drugi u Novom Sadu, a treći u Lajpcigu na festivalu koji ima možda i najjači program u Evropi poslije pomenute IDFA. Bilo je prijatno iznenađenje na koji način su reagovali ljudi iz industrije i na program i na projekte koji su prošli te prve radionice.

Izuzetno nam je drago da će jedna od direktorki festivala u Lajpcigu Bridžid O’Šej biti gošća ovogodišnjeg Underhill festa i tog prvog modula Circle. Ono što je najljepše je što smo ove godine dobili 60 prijava za taj projekat i uopšte nije bilo lako izabrati učesnike. Prva ideja je bila da odaberemo osam, ali na kraju imamo čak 11 projekata.

Mogu reći da su sva naša očekivanja nadmašena. Neki od tih projekata koji su prošli Circle su u fazi postprodukcije i vjerovatno će imati brzo premijeru, neke već očekujemo na jesen. Pretpostavljamo da su projekti dobri i da autorke gađaju velike filmske festivale, tako da sa radošću očekujemo premijeru prvog filma sa Underhill festa.

Takođe nije isključeno da neki iz ove druge radionice uspiju da ih preteknu, jer ima filmova u različitim fazama. Ono što nam je isto veoma drago je što imamo projekte i autorke koje su stekle već neki renome u svijetu dokumentarnog filma, koji žele da dođu i konsultuju se sa predavačicama/mentorkama koje će voditi Circle.

“Svake godine dođe više od 100 prijava, nije lako pogledati sve to”

Koliko prijava za festival vam stiže i koliko je interesovanje iz Crne Gore?

U principu iz Crne Gore jedini film koji naše neke parametre zadovoljava je ovaj Ivana Salatića koji smo pomenuli. On je duži od pola sata, ovi drugi su kraći od toga, a mi smo festival dugometražnog dokumentarnog filma. Mi se nadamo da će produkcija dokumentarnih filmova u Crnoj Gori da se promijeni samim osnivanjem Filmskog centra Crne Gore, koji je već podržao nekoliko projekata koji će biti realizovani u narednom periodu.

Mislim da Crna Gora ima potencijala i da zaslužuje da na godišnjem nivou proizvodi više dokumentaraca nego što se radi danas. Broj ljudi koji su zainteresovani da njihov film bude prikazan na našem festivalu svake godine je veliki, nikad to nije ispod stotinu, tako da je to prilično ozbiljna brojka za nas, ako uzmemo u obzir i ostale projekte koji se dešavaju. Nije nimalo lako odgledati sve te filmove i napraviti selekciju.

“Povezujemo crnogorske autore sa inostranim kolegama”

Znamo koliko je teško snimiti igrani film u Crnoj Gori, budući da su dokumentarci nešto lakši u tom budžetskom smislu, smatraš li da bi trebalo da ih bude više?

Trebalo bi, ali prosto ne možete nekim autorima da nametnete u čemu se oni pronalaze najviše. Većina onih koji završe Fakultet dramskih umjetnosti se prije svega opredijele za igrani dugometražni film, što je negdje najteže napraviti. E sad, ima autora koji su drugačije krčili svoj put, kao recimo Danilo Marunović koji snima dokumentarce.

Meni je jako drago da Crna Gora ove godine ima film Seja Šabotića, sjajno ostvarenje koje je nedavno imalo svoju premijeru na Beldocsu. Tu je i Bojana Radulović, čiji kratki dokumentarni film je imao premijeru u Lajpcigu, a kasnije je prikazan i na IDFA. To su sve autori koje bi trebalo podržati i ohrabriti ih da što prije kreću u snimanje dugometražnih dokumentaraca. A evo nedavno je izašla vijest da je “Posljednji nomad”, film Petra Glomazića, izabran za jednu od najvažnijih radionica u regionu koju organizuje Balkanski dokumentarni centar, pa se nadam da ćemo sljedeće godine imati i to ostvarenje.

Dosta je to kompleksna priča, bitno je da se krene, da postoji festival koji njih njeguje i koji omogućava autorima iz Crne Gore da se susretnu sa ljudima koji se bave dokumentarnim filmom. Ove godine ćemo imati oko 30-ak gostiju iz regiona, ljudi koji imaju različite nivoe iskustva u stvaranju dokumentaraca i mislim da je važno i profesionalcima i onima koji žele da se bave dokumentarnim filmom to što će biti tu.

Trebalo bi svake noći nakon projekcija da imamo goste koji će odgovarati na pitanja publike, pričati kako su radili te filmove, zašto ih je privukla ta tema, na koji način su napravili festivalske uspjehe...

( Stefan Strugar )