O državnim ugovorima i inspirativnim naslovima

VELIČANJE – CRNOJEVIĆ (I)

Jednog uzbudljivog, donekle mađarskog, dana, u avgustu 2015, dok sam pisao epsku studiju Barok Crne Gore I-III, posle isihastičkog objeda na klupi, u parku, ispod zamka Szechenyi (danas Nacionalna biblioteka), u Budimu, penjući se na brdo sa ostacima kruha i vode, u rancu, dobih iznenadni telefonski poziv od osobe koja mi bješe draga, da batalim, posao, i siđem, dolje, u peštanski grad.

Deset minuta kasnije, brže-bolje sam složio knjige na radni sto, kad ugledah, zaturen, slijepljen, neotvaran, nikada, smolom natopljen, dvolist Letopisa Matice srpske (g. XXII, knj. 81, izdanje Pešta, 1850. g.). Po staroj pečatnji, preletio sam, pogledom, epiku, za koju nikad ranije nisam čuo – Falio se Crnojević Ivo… da nije bilo hitnje, zbog iznenadnog poziva, ne bih primijetio ništa – ovako mi se ucrtala u oči:

Falio se Crnojević Ivo:

“U mene su dvori na stubove,

Vrata im se za suncem okreću,

A pendžeri za jasnim mjesecom.

Čardak mi je od suvoga zlata,

Šindru tešem, u zlato zavijam.

Avlija mi od mermer kamena,

Po avliji dvanast paunova,

I za njima dvanast paunica,

I pred njima kruna nakićena,

I za njima mudra vidra igra…

Po avliji dvanast paunova,

To su mojih dvanaest sinova,

I za njima dvanast paunica,

To su mojih dvanaest snašica,

I pred njima kruna nakićena,

To je moja jedinica kćerka,

I za njima mudra vidra igra,

Mudra vidra – moja vjerna ljuba!”

Stručni izraz u francuskoj književnoj teoriji, exagerer: pretjerivati, preuveličavati, to je to. I dobro sjedi ovdje, svo to moćno, pretjerivanje, egzageracija, hvala do nebesa. Čovjek crnojevićke epohe uživao je u veličanju, čak i u tavnom, mračnom veličanju i egzaltaciji. Veličao je smrt, onakvu kakva zna biti, često, u svijetu bez zakona, ili bol, kakav umije biti, u tami srca, bez utjehe. Ljudi toga doba doživljavaju eros naglašavanja, eros kažiprsta uperenog u čudo, epifanično, snažno, ljuto.

Crnojevićko doba, na državnom, i književnom planu, jednako je stvaralačko. Kriza je enormna, osvajač okrutan, branilaca malo, prijeti potop – treba živjeti za legendu, ostalo je sekundarno. Muškarac dira smrt, svakog dana, svake noći, svakog časa. Ne krećeš, u bitku, da pobijediš – nego da pogineš! (Njegoševa defanzivna intonacija, njegoševski semiotički realizam smrti koja se račva, i tipični protagonista njegove poetike, junak koji je uspavao smrt, suočen sa hladnim oružjem čitav život, vuče nerv, druže i gospodine moj, otkud bi drugo, nego iz realnosti crnojevićke epohe!). Zato svaki od njih stvara, ovaj usmeno, onaj pismeno, ovaj oralno, onaj manuskriptno – sve je zlato stvaralaštva, zrno, slovo, riječ, a kruna stvaralaštva je svijest o smrti. Biti svjestan smrti, kod ovih muževnih ljudi, u apokalipsi, u potopu, već znači stvarati.

UGOVORI – VLADISLAVIĆ (S); ĐILAS (M)

Inspiracija, ne samo u fiktivnom svijetu književnosti, već iz drugih oblasti, iz diplomatskog iskustva, uklapa se u zamisao o heterologičnim strukturama. Dvadeset prvo, stoljeće, pripada heterologičnim svjetovima. Heterologika, u diplomatskom smislu, ovdje, znači dužina trajanja jednog međudržavnog ugovora, sa svim, izazovima, na putu od potpisivanja do gašenja.

Napoleon, kaže, za diplomatske ugovore, da važe onoliko dugo koliko su harmonični sa interesima ugovornih strana. Njegovog veličanstva, na francuskom tronu, naslednik, De Gaulle, poentira metaforički, u staroj dobroj galskoj tradiciji: ugovori su nalik na rosu u zoru, i na mlade djevojke – traje dok traje.

Od značajnih državnih ugovora, kad stvar pogledaš suvo, tehnički, crno na bijelo, dva su potpisale diplomate koje put vodi iz Crne Gore u Rusiju. Stotinak je godina, među njima, razlike.

Prvi, Sava Vladislavić, kreirao je, po nalogu Katarine Velike, i potpisao, znameniti Kjahtinski ugovor, negociran o razgraničenju na najdužoj granici na svijetu, Rusija - Kina. Ugovor je važeći, za divno čudo, i danas, dvjesta godina kasnije. Pratio ga je u ovoj epskoj anabazi, četiri godine, i sekretar mu bio, pjesnik, prevodilac i diplomata, Ivan Krušala. Bokeljski diplomata, za kog don Srećko Vulović kaže, da je, pred smrt, u Perastu, zašao pameću, ostavio nam je svoj memoar o diplomatskoj misiji u jednoj glatkoj tercini:

Niz Imav u Saku, u Tunguskoj, dođoh,

Kroz neplodan Daur, preko Mongolije,

Desno od Koreje, stigoh i u Kinu…

Drugi međunarodni akt, Ugovor o međusobnom prijateljstvu Jugoslavije i SSSR-a, istovremeno prvi međunarodni ugovor nove Jugoslavije, kreirao je i potpisao Đilas, u aprilu 1945, u Moskvi. Ovaj ugovor je za četvrtinu, tu negdje, Vladislavićevog, i Krušalinog, po trajnosti – nije više mlada djevojka, ali, sredovječna gospođa, jeste!

NASLOV – VLAHOVIĆ (V) (1)

Veljko Vlahović (1914-1975), polaznik dva drevna univerziteta (Sorbona, u Parizu, i Karlov univerzitet, u Pragu), poslanik, diplomata, predsjednik Spoljnopolitičkog odbora Narodne skupštine FNRJ, zamjenik ministra inostranih poslova FNRJ (1951-1952), član Uprave udruženja španskih boraca Jugoslavije (borac internacionalnih brigada), predsjednik Komisije za međunarodne veze SSRNJ, objavio je, pred smrt, studiju čiji naslov ravnopravno podsjeća na naslove moderne evropske misli: Svijest i stvarni život (Svjetlost, Sarajevo, 1975, 294. str.).

U ovim, mojim, fragmentima enciklopedijskog karaktera, izrezima, refleksijama, postmodernističkim uklapanjima detalja u cjelinu, cjeline u detalj, u glavnom toku, mog, interesa, stoji jedna stvar: književna i diplomatska, misao, u cjelini. Dejstvo i funkcija fragmenta u svom vremenu, i u ovom vremenu, to je poenta. A naslov doista jeste jedan žilav, kicoški idealan fragment, fenjer, u noći. Tekst, tekstualnost, tekstura, biće da uopšte ne poznaje tako moćnu fragmentarnost kao što je naslov. Nijedan fragment ne pamti se tako, snažno, zavjerenički, sa intelektualnom drskošću svojstvenoj postmoderni, kao naslov. Svijest i stvarni život – stavi ga na studiju, stavi ga na esej, stavi ga na roman – divan poziv za čitanje, kud ćeš bolji!…

Čitati, danas, ovu knjigu, veće je zadovoljstvo nego tada. Ideološke, teorijske radove, tada su, čitali, uglavnom, oni koji su unaprijed znali šta tu piše. Iako je marksistički intoniran, ovaj naslov, danas, izaziva kvalitetniju pažnju. Ko danas nađe razloga da ga čita, ko ima interesovanja, iskrenosti, strasti, odgovornosti, potvrdiće opravdanost svoje odluke o čitbi već u Vlahovićevim podnaslovima: 1) Otkud nedovoljna razvijenost idejne borbe u Savezu komunista? 2) Povećana uloga tehnokratizma u svijetu. 3) Uloga vodećih faktora društvene svijesti; 4) Jačanje unutarpartijske demokratije.

NASLOV – VLAHOVIĆ (V) (2)

Vremena pun, Vlahovićev, naslov, sa ove, postmoderne ili hipermoderne, tačke gledišta, jeste Revolucije i stvaralaštvo (BIGZ, Beograd, 1973), barem kad govorimo o tome šta je naslov (linija u tekstu koja teži da postane nešto više, diskurs!). Naslov ima punoću ako se uklapa u razne ukuse. Za jednog ideologa socijalizma, kao za svaki radikalni diskurs, ovo dvostruko znači, jer je ulazak u naslov jedna stvar, a prolaz u sadržaj, prodor u supstancu, kod radikalnih autora, znatno druga.

Kad pogledamo lepezu podnaslova i strukturu, semiotičku sukcesiju, oni, skupa sa naslovima ovog namučenog i ponositog čovjeka, svjedoče, pouzdano, o njegovom, humanističkom, srcu: 1) Složenost i potreba borbe protiv dogmatizma; 2) Stvaralaštvo u savremenim klasnim i društvenim sukobima; 3) Uticaj revolucionarnih promjena na umjetničko stvaralaštvo; 4) Odnos stvaralaštva prema traženju i nalaženju smisla ljudske egzistencije; 5) Stvaralaštvo i mit o državi; 6) Značaj realne vizije razvoja kulture socijalističkog društva.

Najpunije mu zvuči, ipak, u ovom nizu, rišeljeovski naslov, po dubini sluha, i važi, ne samo, za socijalizam, već mnogo šire: Državna prinuda i stvaralaštvo.

Čudna je ova situacija - iskusni pisci je familijarno poznaju! - kad naslov, i doba njegovo, traži, svog autora, kad se pretvara u autora, kad naslov teži da legne u pisca, da polegne po imenu i autoritetu, jednom riječju - kad naslov stvara svog autora… Bilo je to doba snažne evropske socijalne misli, i ovaj, naš, diplomata, iz čijeg srca iskreno progovara istovjetnost toga doba, uključuje se, u tok lijeve misli, naslovom, sadržinom, idejom.

Nota bene, ovdje je dovoljno postaviti jedan naslov, na primer ovaj, Državna prinuda i stvaralaštvo, uspravno, da stoji, i traži svog autora, retrospektivno ili futuristički. Kad ovog nađe, u katalogu svih knjiga, uključiv Index librorum prohibitorum, ovakav naslov sam oplođuje inspiraciju i građu, sam donosi sadržaj. Simuliraću, ovdje, kratku listu potencijalnih srodnika kroz vrijeme za ovaj kolosalni titul: Nicollo Machiavelli: njegov bi neki, ovakav, naslov, carstvo drmao iz temelja…

Cardinal Richellieu: efikasan, poučan, napredan, mudar naslov (bio bi kad bi bio)…

Francise Bacon: Critical thinking is a desire to seek, patience to doubt, fondness to meditate… (Kritično mišljenje je želja da se istražuje, strpljenje do sumnje, poriv ka meditaciji, sporost da se tvrdi, spremnost da se razmotri, oprez da se zaključak odloži i dovede u red).

Ludwig Wintgeinstein: Mislilac poput Witgensteina slegnuo bi ramenima, sa blagim, kako da kažem, snebivanjem…

Mihail Bahtin: On bi pristao da napiše, nevoljko, razumije se, kratku studiju sa ovim naslovom, ali bi odmah prešao na društvene odnose u karnevalskom i grotesknom koloritu: “materijano-tjelesno načelo”, “tjelesno dolje”, “negativan smijeh”, “praznik daje pravo na glupost”, “jednostrana ozbiljnost”, itd. itd.

Michel Foucault: Foucault bi odmahnuo rukom!...

Peter Sloterdijk: Procijedio bi, nešto, sebi u bradu, a onda bi prešao na zamjenu teza i raspalio globalističkim tonom: TV, mediji, koncerni, korporacije, banke, hakeri i hakovanje, trka u naoružavanju, Philosophische Temperamente Von Platon bis Foucault…

Bilo kako bilo, Vlahovićev naslov Državna prinuda i stvaralaštvo, privukao bi, retrospektivno ili futuristički, elitu evropske misli oko svoje ose - barem hipotetički - “šta bi kad bi…” - Pravi naslov je onaj kojem ne možeš odoljeti. Postavljeni apodiktički, životno, realno, mislim da će naslovi ovog tipa još neko vrijeme tražiti i prizivati, svoje autore, po grobljima Evrope, u budućnosti, zvala se ta budućnost Evropa, ili postevropsko doba, svejedno.

NASLOV – VLAHOVIĆ (V) (3)

Kako danas stvari stoje, u budućnosti, zapravo, možda neće biti potrebe za punim tekstom, kakav mi poznajemo - biće dovoljan samo naslov. Naslov nečega, ili ničega, svejedno, postavljen pod određenim osvjetljenjem, na određenoj sceni, u datom trenutku. Čitalac će nanjušiti, omiristati, dodirnuti naslov, u određenom kontekstu, klimi, raspoloženju, konstelaciji - i gotovo. Neće se imati vremena za puni tekst. Mnogi će bježati od teksta.

Naslov će ispuniti onu slatku, i strašnu, jamu, koju je renesansni čovjek osjećao, nekoć, za totalnom teksturom. I diplomatske depeše, ako ih uopšte bude u savremenom obliku, imaće samo naslov, naziv, ime. Sve ostalo će ispuniti razne alternacije, strip, miris, ukus, mediji, zvuk, slika, klip, autocenzura. Biće, kad bi stvar zaoštrili do balčaka, srećni oni koji se domognu barem podnaslova. Zadovoljni će biti, oni, kojima za podnaslov, jedva, ostane vremena, i snage.

AMBASADE – VUKOVIĆ (G)

Ambasade vodećih država, Austro-Ugarske, Rusije, Francuske, Turske, otvorene su, g. 1879, na Cetinju. Glavnu književnu pažnju, dalo bi se pretpostaviti, da su privukle, u tom ambijentu, svojom uobičajenom diplomatskom tenzijom, tokom, radnjom, u književnoj djelatnosti onih najpozvanijih, zvaničnika, i pisaca, “osnivača” našeg devetnaestog vijeka – njeguških Petrovića. Međutim, izgleda, nisu. Vojvoda Gavro Vuković je taj, čije djelo, u cjelini, monolitno, bez izuzetka i tematskog meandriranja, vuče u tom pravcu. Ovo djelo svoju opsesiju, inspiraciju, tenziju gradi na jednostavnoj, ali uzbudljivoj činjenici, a to je – skroman dip-kor, preskroman, čak i za ondašnje prilike, situiran na opasnoj granici, u obavještajnom smislu, na krajini, ljutoj međi, između carstava, i careva.

Kasnije su, postepeno, i druge zemlje, posvetile pažnju pograničnoj diplomatskoj destinaciji na slovenskom jugu, otvaranjem predstavništva, iako neke nisu odmah otpravile predstavnika. O tome svjedoči Elizabeth Roberts: Outside interest in the Montenegrin economy went hand in hand with progress in foreign relations. International recognition in 1878 had been followed by the establishment of several diplomatic missions in Cetinje, first Russia and France and then, in 1879, Britain, Austria-Hungary, Italy and the Ottoman Empire. Subsequently Greece, Serbia, Bulgaria, Germany and the Unied States also established diplomatic relations though not all of them sent envoys to Cetinje. (Up. detaljnije Elizabeth Roberts: Realm of the Black Mountain, Cornell University Press, 2007, 260-61.)

( Gojko Čelebić )