Licemjerje je pravo lice mediokriteta

Venko Andonovski (Kumanovo, 1964), makedonski je romansijer, pripovijedač, dramski pisac, pjesnik, esejist, književni teoretičar, prevodilac.

Andonovski je studirao i doktorirao na Filološkom fakultetu u Skoplju, gdje je sada profesor. Jedan je od najznačajnijih i najčitanijih savremenih makedonskih pisaca. Dobitnik je „Racinove nagrade“, nagrade „Utrinskog vesnika“ za roman godine, nagrade „Stale Popov“ i nagrade „Balkanika“ za najbolju balkansku knjigu godine. Preveden je na više evropskih jezika.

Najznačajnije knjige Venka Andonovskog su: “Freske i groteske”, “Azbuka za neposlušne”, “Pobuna u domu za stare”. Roman “Pupak svijeta” osvojio je nagradu JUGRA, koja se dodjeljuje najboljem romanu iz svih slovenskih književnosti, a takođe nominovan je i za nagradu Jasna poljana, “Kandid u zemlji čuda”, “Vještica”, “Olovo u jastuku”, “Matematičareva ćerka”. Venko Andonovski živi u Skoplju odakle

Vaš roman „Pupak svijeta“ sastoji se od pet tekstova, pri čemu prvi, „Predgovor priređivača“ i „Pogovor (Recenzija izdanja ’Pupak svijeta’)“. Ovi tekstovi su napisani u maniru pseudoteksta. Zašto ovaj postmodernistički manir?

- Roman je pisan sada već daleke 2001. godine. Tada je to u makedonskoj književnosti bilo nezamislivo: tvrditi da ste kao autor samo priređivač romana, i sam sebi onda napisati i pogovor. To su postupci mistifikacije postmodernog manira, koji su kod mene došli sasvim spontano: vjerovao sam, kao što i sada vjerujem, da je roman žanr u stalnom nastajanju i preispitivanju, i da se u stvari sa svakim novonapisanim romanom danas, u stvari uspostavlja nova, autorska definicija pravila žanra „roman“. Tako je, po meni, onda trebalo da izgleda ono što zovemo romanom. To što su ti postupci bili postmodernistički meni nije značilo ništa: nijesam nikada svjesno htio da budem postmodernista, čak mi se nije ni dopadalo kada su me povezivali sa postmodernistima, jer postmoderna je kod većine autora moda. Ja sam htio da provjerim dokle se može ići sa postmodernim tehnikama, radikalno eksperimentišući, a da roman ipak ostane - roman. Kritika me je odmah povezala sa Umbertom Ekom, što mi nije lično bilo po volji, jer ja Umberta Eka mnogo više cijenim kao semiotičara i naratologa (dakle kao naučnika) negoli kao umjetnika. Mislim da je prepretenciozan ističući svoje znanje u romanima da bi bio umjetnik. Umjetnost je ipak oslobođena gnoseološke sujete.

„Knjiga ključaonica“ je drugi tekst u ovom romanu i pripovijeda ga savremenik sv. Ćirila, Ilarion Skaznik. Riječ je o srednjovjekovnom filozofskom trileru. Kako se ovaj tekst uklapa u siže romana i kakva je njegova uloga u toku romana?

- To je, u stvari priča koja se odvija u Konstantinopolju, gdje Konstantin Filozof (sv. Ćiril) navodno odlazi da bi riješio misteriozni zapis na Solomonovoj čaši. Naravno, radi se o mistifikaciji istorije, jer ne postoje pouzdani izvori da se to dogodilo. Ali, kada pišete takav tip narativa, istoriografsku metafikciju, veoma je važno da to napišete sa takvom vjerovatnošću, da čitaocu izgleda kao da bi moglo da se dogodi. Znači, morate poštovati sve zakone plauzibilnosti, posebno motivaciju i individualizaciju, kao i onaj sloj informanata narativnog teksta koje zovemo detaljima. Morate proučiti sve kulturno kodove tog doba prije nego što počnete da pišete. Priča jeste srednjevjekovni triler, ali jeste i parabola za vječnu temu: kako se mediokriteti, koji se prije toga nijesu međusobno slagali, složno udruže kada im se u “njihovu teritoriju” ubaci genije. Pokušaće da ga ubiju, naravno. I to nevidljivo i u ime Boga, da bi ostali sa čistim rukama. Jedini koji nije na njihovoj strani jeste pripovijedač, Ilarion Skaznik, koji za razliku od ostalih jedanaestoro duhovnika na kraljevskom dvoru, još uvijek nije izgubio sposobnost da se divi genijalnom. Svi ostali zavide i mrze genijalnost. Prije mene je tu priču daleko ljepše umjetnički obradio Miloš Forman u svom legendarnom filmu Amadeus.

„Knjiga ključ“ se odvija u drugoj polovini 20 vijeka. Šta je spaja sa „Ključaonicom“?

- To je ogledalni narativ u odnosu na prethodni siže. To je, u stvari, ista priča u dubini narativa, iako je površina različita: sada se radnja odvija u dvadesetom vijeku. Može se reći da je to replika srednjevjekovnog trilera u našem vremenu, gdje se odvija jedan političko-ljubavni triler. Sada su mediokriteti postali partija, a Konstantin Filozof je reinkarniran u mladom i ambicioznom gimnazistu, Janu Ludviku. Ime lika sam preuzeo iz legendarnog Kunderinog romana Šala, gdje se otprilike postavlja sličan ideološki fon torture kolektiviteta nad pojedincem. Moj Jan Ludvik je na rubu genijalnosti, pa izaziva zavist mediokriteta koji se udružuju u kolektivitet (partiju), jer nemaju ni traga genijalnosti, a genij je uvijek znak, ako ne i proizvod snažne individualnosti. I ponovo krah inidividue i genijalnog, a trijumf kolektiviteta i prosječnosti: nakon što se zaljubi u Luciju, koja je partijski aktivista, nakon što učini grijeh prema partiji (napisao je ljubavne pjesme partijskoj aktivistkinji, a odbio je da se učlani u partiju), on biva pretučen od strane njenog partijskog ljubavnika i traži azil u jednom putujućem cirkusu, gdje njegove izvanredne akrobatske sposobnosti dolaze do punog izražaja. Naravno da su tu metafore egzila, azila i akrobatskog održavanja ravnoteže presudna. Cirkus je jedina stabilna Arhimedova kosmička tačka gdje čovjek može da bude siguran i bezbjedan u ovom prevrtljivom svijetu, gdje se mediokriteti kriju iza paravana kolektiviteta i ideologije.

„Svjetlost“ baca novu svjetlost na prethodne djelove romana. Otkud taj antagonizam i koja mu je funkcija?

- Taj je dio predat u formi sudskog svjedočenja Lucije, partijske aktivistkinje, koja na sudu svjedoči o tome kako je posljednji dan svog života (prije jednog sasvim neobičnog samoubistva), Jan Ludvik proveo upravo sa njom, kada se poslije mnogo godina, u zreloj dobi, vratio u svoj grad, izbačen iz cirkusa sa dijagnozom - poremećena ravnoteža. Htio sam da promijenim tačku gledanja, da uključim ženski glas u pripovijedanje, da provjerim je li moguće da simulacija jednog dokumenta kao što je sudski zapisnik, može da funkcioniše kao dio estetske cjeline. Može, naravno, ako je sve okolo dobro postavljeno.

Na koji način „Pupak svijeta“ preispituje naša saznanja o duhu vremena i njegovoj reinkarnaciji?

- Na jedan skoro dijagnostički način. On nam pokazuje da se nijesmo pomakli ni korak naprijed od devetog vijeka naovamo u moralnom smislu, i da nijesmo postali bolji ljudi od onih u “mračnom srednovjekovlju”, time što smo navodno uveli “demokratije” u dvadesetom vijeku. Iza tih demokratija se ponovo krije licemjerstvo, a ono je pravo lice mediokriteta. Čak i ako priču s Ludvikom shvatite kao reinkarnaciju priče s Ćirilom, dobijate isto - svijet nije postao bolji i pored tehnološkog i navodno, demokratskog napretka.

„Pupak svijeta“ je doživio četrnaest izdanja u Makedoniji, proglašen je romanom godine lista Utrinski vesnik, ovjenčan je nagradama „Balkanika“ za najbolji balkanski roman, „Stale Popov“ za najbolje prozno djelo po izboru Udruženja pisaca Makedonije, i nagradom „Jugra“ u Rusiji za najbolji roman svih slovenskih književnosti preveden na ruski jezik, a takođe nominovan je i za nagradu Jasna poljana. Koju su vrijednost u vašoj knjizi prepoznali kritičari i šta je to što po čitaocima vašu knjigu čini jedinstvenom?

- To je, valjda upravo ta ogledalna struktura, ta svijest da se svijet nije promijenio i da je svejedno dali pričamo priču iz devetog “mračnog” vijeka ili iz “sjajnog” i “liberalnog” dvadesetog vijeka. Ako je ta priča o ljudskosti, o ljudskim odnosima između genija i mediokriteta, između sposobnih i nesposobnih - to je jedna ista, vanvremenska, univerzalna priča. Kritičari i čitaoci vole univerzalne teme i poruke, bez obzira u koji ih referentni okvir smjestite.

Na koji način vaš roman „Azbuka za neposlušne“ pod formom alegorije oblikuje slike modernog vremena?

- “Azbuka za neposlušne” je bila u stvari predtekst za “Pupak svijeta”, kao što je malo poznati roman “Sretna smrt” Albera Kamija bio priprema i predtekst za njegovog “Stranca”. Ponovo je tu, u “Azbuci”, tema odnosa mediokriteta sa genijem: oni ga raspnu na krst. Ali je u pozadini još jedna tema: tema brzine kojom se vrijeme odvija i kako je brzina naš najveći neprijatelj.

Žurba, želja za brzim rezultatiima, dovela je do toga da upropastimo čak i pisma i azbuke, jer je svako slovo izgubilo memoriju da je nekada bilo slika, piktogram, crtež.

Malo ko zna da je današnje slovo “A” u stvari, zbog trgovačkih razloga, to jest zbog žurbe, deformisani piktogram glave bika, “alef”. Roman je aluzija na današnje vrijeme brze hrane, brze vizuelne percepcije, ubrzane proizvodnje, ubrzanih procesa sticanja znanja i obrazovanja, ubrzane seksualnosti... Gospodar te brzine jeste, naravno - nečastivi.

„Pupak svijeta” je preveden na ruski jezik i ušao je u izbor za nagradu Jasna poljana. Šta nam možete reći o tome uspjehu i kako su vaše knjige zaživjele na ruskom jeziku?

- “Pupak svijeta” je sa još 33 romana poznatih svjetskih pisaca bio u nominaciji za Tolstojevu nagradu “Jasna poljana”. Nije je dobio, ali i sama nominacija rame uz rame sa svjetskim imenima kao Margaret Etvud, Amos Oz, Toni Morison - dovoljna je nagrada. Što se tiče čitanosti, “Pupak svijeta” je bio odlično čitan u Rusiji i doživio je jedno veliko izdanje (više hiljada primjeraka). Bio je brzo rasprodat, mada nije bilo nikakve reklame. Kada je trebalo da se pripremi drugo izdanje, izdavač se nažalost raspao i prestao da postoji.

Vi objavljujete knjige od 1986. godine. Koliko su se vaša poetika i interesovanja mijenjali u tom periodu?

- Pa, mislim da sam uglavnom ostao konzistentan što se tiče tema. Mene zanima pojam svetog, misterioznog i sakrivenog, a ne profanog, poznatog i transparentnog. Mislim da umjetnost treba da govori o nepoznatom, a ne o poznatom. Dalje, mislim da književnost bez pojma Boga, bez pitanja ko je čovjek, odakle dolazi i gdje se je uputio ili bez pitanja o smislu čovjeka, života, Boga, rođenja i smrti - i nije književnost, već bestseler zabava. Svi moji romani se trude da se bave pojmovima svetog i nepoznatog (sakrivenog).

Vi ste zaposleni kao redovni profesor makedonske i hrvatske književnosti, naratologije i kulturologije na Filološkom fakultetu u Skoplju. Recite nam kakve su nove generacije studenata? Koliko njih interesuje i kako razumiju književnost?

- Nažalost, novije generacije sve manje čitaju, a više gledaju filmske ekranizacije čuvenih književnih djela. To je ta “fast food” generacija, generacija koja prednost daje vizuelnoj umjesto verbalnoj percepciji. Naravno, čast izuzecima, ali u jednoj generaciji od recimo pedesetak studenata, jedva se nađe troje njih koji su odlični. Možda treba razmisliti o tome da se studijumi književnosti i kulturologije svedu na manje, kamerne grupe. Bolje je imati pet dobrih studenata, nego 50 prosječnih. Ali, to otvara pitanje koliko je Bolonjska deklaracija, kao i privatizacija obrazovnih institucija upropastila naš tradicionalni sistem obrazovanja. To je velika tema, i ne bih ovdje govorio o tome...

Kako izgleda makedonska književnost danas? Koje su teme dominantne? Šta se najviše čita?

- Današnja slika makedonske književnosti je polarizovana: kao da se književnost nalazi na raskršću. Sve se više napuštaju postmoderni modeli meta-naracije, a sve se više javljaju angažovane, aktuelne teme, jedan poseban vid neo-realizma, posebno kod najmlađih makedonskih pisaca.

Njihovo pismo je transparentno, pišu kritički o socijalnim problemima, o ličnom beznađu u državi u kojoj žive, dotiču osnovne probleme egzistencije. Stil im je transparentan, razumljiv, a rečenica telegrafski kratka. Očigledno shvataju umjetnost kao oruđe kojim se može doći do boljeg društva i svijeta.

Nedavno je okončan dugogodišnji spor oko imena Makedonije. Kako danas Makedonci gledaju na prošlost svoje zemlje? Da li im je bliža zajednička slovenska prošlost u Jugoslaviji ili su okrenutiji helenizmu, antičkoj prošlosti?

- Takozvana “antikvizacija” makedonske nacionalne svijesti, i pored svih propagandnih napora prethodne vlade (posebno podizanjem spomenika na svakom koraku), nije uspjela.

I dalje prevladava mišljenje da su Makedonci Sloveni, mada se ne poriče da je na njenom tlu postojala civilizacija Aleksandra Makedonskog ili Velikog i da su moguće antropo-kulturne veze sa tom civilizacijom. Ali se sve više javlja svijest da čak i taj nesporni slovenski korijen Makedonaca nije presudan za pristojan život u makedonskoj državi. Sve više poklonika ima politika koja je okrenuta zapadu i integraciji zemlje u NATO i EU.

Posebno mladi ljudi vjeruju u tu opciju i nijesu posebno opterećeni nacionalnim identitetom. To je sasvim u duhu onoga što današnji filozofi i politikolozi tvrde: globalizacija će polako zbrisati lokalne i male kulture i semiosfere, tako da će nacionalizam, pa čak i patriotizam preći u zadnji plan. Sviđalo se to meni ili ne, makedonska država ide u tom pravcu, kao i ostatak svijeta.

Genocid koji su muškarci u odorama Inkvizicije izvršili nad ženama

O vašoj knjizi “Vještica” Milan Kundera je rekao da je to veliki evropski roman. Možete li nam ukratko predstaviti ovu knjigu?

- Predpostavljam da je Kundera, jedan od najvećih pisaca našeg vremena, ulovio metaforu (parabolu): iako roman govori o inkviziciji, on više govori o modernim i nevidljivim inkvizicijama danas. Priča romana govori o jednom od najvećih i nevidljivih, u podsvijest čovječanstva potisnutih “genocida”, a to je genocid koji su muškarci u odorama Inkvizicije izvršili nad nedužnim ženama optužennim da su seksualno opštile sa đavolom. To su istorijski podaci: od srednjeg do osamnaestog vijeka u Evropi je spaljeno na lomači (u ime Boga!) oko 500.000 žena, uglavnom u katoličkom svijetu. Ono što užasava je da je suđenje tim ženama obavljano samo na osnovu prijave (najčešće od njihovih supruga), bez ikakvog dokaznog postupka, samo pomoću paklene torture koju niko ne bi izdržao. Radnja romana je smještena u Hrvatskoj, kao našoj najbližoj katoličkoj zemlji, i bazira se na tamošnjim istorijskim dokumentima koje sam proučavao. U osnovi je ljubavna priča između jedne Makedonke koja je tamo dospjela sticajem okolnosti, bila optužena za vještičarenje, a u nju se zaljubljuje jedan od visokih sveštenika koji intimno ne podržava metode inkvizicije, i koji postaje sumnjiv jer pokušava da je spasi lomače. Paralelno sa ovom pričom, teče i priča iz dvadesetog vijeka, o piscu koji piše ovaj roman, a izložen je pritiscima i torturi nevidljivih ideoloških inkvizitora i cenzora. Ponovo je to ogledalna struktura kao u “Pupku svijeta”.

( Vujica Ognjenović )