STAV
Tržište (ne)ljudskosti
Potencijalna premisa glasi: ukinuti zakon o radu i formalno poništiti tržište radne snage. Slična “vježba” bi trebalo da nema realnu dokazivost u XXI stoljeću? Da li je baš tako?
Zakon o radu i tržište radne snage u Crnoj Gori odavno su daleki od suštine ljudskih resursa, najvažnije potke inkluzivnog ekonomskog razvoja. Zato se javno ne može sakriti činjenično stanje: konkurencija na CG (ne)tržištu radne snage je simbol za eldorado robovlasničkog ponižavanja/poništavanja i nepotističke bestijalnosti.
Tipološka praksa rada crnogorskih poslodavaca sadržana je u narednom odgovoru mladom aplikantu. Poruka je napisana od strane edukovanog, finansijski neovisnog, esnafski jakog poslodavca, a kao što slijedi: “hvala na mejlu... neću vas držati u neizvjesnosti.... drago mi je da vidim kod vas veliki stepen ambicije... želim da Vam dam jedan savjet u komunikaciji prilikom traženja posla i komunikacije sa poslodavcima, a to je Ne (nap: veliko slovo je napisano od autora poruke) da postavljate uslove, makar dok ne budete prepoznati što budete radili... molim Vas da u daljem životu ne aplicirate na oglase kod ovog poslodavca“.
Poslodavac iz citata, u stilu čojkačkog šovinizma prepunog neiživljene arogantnosti, je ishisterisao bez razloga. U njegovom svijetu predatorstva, mladima je posao da budu zahvalni što im je dozvoljeno da apliciraju, pa samim tim ne smiju da se usude da pokažu inicijativu. Pride, natuknuta ambicija iz poruke je predmet jeftinog podsmijeha. Zato mladima na crnogorskom “tržištu” ne smije biti dozvoljeno da pokažu bilo kakvu vrstu normalnosti u komunikaciji, osim idiotskog straha od starijih i “patriotske” zahvalnosti da smiju da pošalju CV.
Iz svakog jezičkog ispljuvka citiranih rečenica čita se bezrazložno vrištanje. To su indikatori nesposobnosti poslodavca da bude primjer u liderstvu mladim ljudima, kao i odgovorna edukovana smjernica o potrebi kvalitetnog odnosa prema timskoj kulturi i radnim stremljenjima. Dokazivati “moć” pljuvačkim odgovorom prema mladoj osobi, koji se usudio da bude proaktivan u iskazivanju jednostavne tržišne inicijative (radim džabe, ali da dobijem priliku da radim sa naknadom), predstavlja ružno, neposlovno, neprofesionalno ogledalo najgoreg u crnogorskom trodecenijskom nerazvoju. To je onaj tinjajući odraz namještenih brojki i sprdajućih ugovornih papira, koji decenijama ubijaju konkurenciju u znanju na našem (ne)tržištu rada.
Afektno-nekontrolisan poslodavac iz citata je idelan egzemplar lokalnog i regionalnog “tržišta rada”, koje je kafanokratija posredno zahtijevala. Tokom tri decenije razbucavanja ekonomije, prežalice, ino-biznis jajare i okamenjeni politički silnici svjesno-voljno su zauzeli poziciju da preziru znanje, rad i vještine. Odradili su sve-što-je-potrebno da zarobe tržiše ljudskih resursa u slamajuće poslušništvo i pakleno odsustvo sticanja inovativnih timskih ponašanja, razmišljanja i kreacije na radnom mjestu.
Neformalna norma na (ne)tržištu rada u CG bila je i još uvijek ostaje: slušaš, potpisuješ (posebno: nezakonito) i glorifikuješ šefa/gazdu, ili te nema. Znači, na makro-nivou u većini, poslodavci su pristali da budu prnje u nadgornjavanju vladajuće politike. Nedavne činjenice oko “koverte”/ dvije banke/ CBCG to laicima dokazuju. Dok među timovima, posljedično, isti poslodavci svjesno-voljno odlučuju da treniraju sujetno osvetništvo u primitivizmu i empirijski-dokazivu mržnju prema članovima-nicama timova.
Naredni primjer, na mikro-nivou razvoja timova, pokazuje dubine sistemskog lokalnog mračnjaštva poslodavaca (citat (03.04.2019)): “Znam da je na jednom od sastanaka kolegijuma pominjano i to da se zapošljavanje po internom oglasu sprovodi i na način da se ne traži saglasnost pretpostavljenih zaposlenom, koji je tražio premeštaj na drugo radno mjesto...,. Ne mogu se sjetiti ko je predlagao takvu mogućnost, ali znam da sam se ja takvom predlogu oštro suprostavio, te sam jasno rekao da ja ne mogu dati saglasnost da bilo ko od zaposlenih pređe na drugo radno mjesto, jer sam u tom trenutku već imao manjak zaposlenih i odlazak nekog od njih osjetio bi se negativno na rad u sektoru.” (nap: imena i parnica nisu odgovorno istaknuti)
U-lažnoj-moći važno je u korijenu zatrijeti svaku vrstu samostalnog odlučivanja o radnim odgovornostima, i radnog zadovoljstva u izvršavanju profesionalnih zadataka. Stoga, svjedočenje iz citata predstavlja bolni dokaz sistemskog nepostojanja odgovorne liderske brige za instituciju(e) u našem sistemu. I, predstavlja žovijalan primjer o strahu lošeg šefa, koji sprječavajući član-nicu tima da samostalno odlučuje o razvoju svoje karijere, onemogućava imparcijalne tokove sistemskog jačanja institucije(a).
Citirano je potvrda kako je postavljen nerazvojni model rada u udarnim timovima u CG, koji se koristi od profila sa ozbiljnim ovlašćenjima. Svakog ko razmišlja glavom struke, zakona i razvoja, treba diskvalifikovati u stilu: “nije se prilagodio-la”. Tako se posredno, ali opipljivo-zvanično, ukorjenjuje mobing kao “vrijednost” institucije. Skrivajući sopstvenu bijednost u kukavičluku ličnog poslušništva, slični profili šefovanja spriječavaju objektivni doprinos tima, koji je ključni kontribuent za razvoj institucije. Koliko takvo neznanje daleko ide pokazuje još besprizorniji primjer iz prakse: od strane advokatice CB CG pred sudijom je pokušano da se gubitak roditelja agresivistički prikaže kao “legitimni” pokazatelj da je neko lud. U realnosti ozbiljnog poslovanja, to je knjiški-dokazivo nepoštovanje institucije; kao i, neosporni argument lično-naređenog targetiranja, koje šteti instituciji.
Tako se nastavlja trpanje leševa nesluganjstva pod ubuđali tepih nerazvoja, a kako bi se sistemski sačuvala osionost u poimanju radne snage u CG. I, tako su, u većini, crnogorski poslodavci, uz službe ljudskih resursa i inflaciju HR agencija i portala, prevazišli istorijske kupovine-obnaženih-ljudi-zakačenih-za-drvene-jarme-na-pijacama-žive-stoke.
Sve su ovo razlozi zašto je razvojno potrebno da se skamenjeni regulatorni plafon sa crnogorskog (ne)tržišta rada rasprši u Tanosov prah (“Avengers-End Game”, Marvel 2019). U suprotnom, tržište ljudskih resursa Crne Gore ostaje da bude slomljeno ogledalo o štetočinskom odnosu poslodavaca prema strukovnosti. Odnosno, zbog neželjenja da se ukine necivilizovano sprovođenje zakonskih normi, poslodavci u CG služe slamanju inkluzivnosti, jedinom objektivno-diskrecionom instrumentu, koji dokumentovano osnažuje održivi ekonomski razvoj, van konteksta ispolitizovane udijeljenosti i okivajućeg klijentelizma.
Tako da u zaključku treba podsjetiti da “Černobilj” (mini-serija, HBO april 2019) okončava sa: “Kolika je cijena laži?”. Ova rečenica zaokružila je pet epizoda vrhunskog, umjetničkog pakla o tome šta su i ko su profili zaslijepljeni neprofesionalnošću, a posvećeni ružnoj moći olakog etiketiranja, izbjegavanja odgovornosti i nepoštovanja znanja/ zakona/ sistema. Naši poslodavci I malešna akademija su zajednički petrifikovani u sličnoj laži. Do kada?
( Mila Kasalica )