Da li ćemo u EU?

Put Zapadnog Balkana ka Evropskoj uniji je još od Solunskog samita 2003. godine pa do nedavno podrazumijevao izvjesnost u pogledu pozitivnog krajnjeg ishoda - punog članstva zemalja regiona u EU. Dinamika procesa je nekada bila više, nekada manje intenzivna, ali se konačan epilog, ni od strane regionalne a što je posebno važno ni od strane ozbilijnije evropske javnosti, nije dovodio u pitanje. Dileme su postojale prije svega vezano za određene aspekte procesa ali ono što je bilo, gotovo pa dominantno neupitno, to je bilo uvjerenje i tvrda vjera da je u bliskoj budućnosti EU naš zajednički dom.

Taj optimistički rasplet je u posljednjih nekoliko godina više nego ikada uzdrman. Ipak su politički i socijalni procesi mnogo komplikovaniji, višeslojniji, nepredvidiviji nego što nam se čini dok očekujemo željeni epilog. Biti zatočenik dogme progresa nikada nije previše uputno. Ta dogma, kao uostalom niti bilo koja druga, nikada nije dobar saveznik. Istorija je puna takvih primjera - da nije tako vjerovatno bismo još odavno svjedočili Fukujaminom utopističkom priviđenju o njenom kraju.

Koji su nas razlozi doveli do toga da smo od izvjesnosti evropskog cilja došli u poziciju da u taj cilj počinje da se sumnja. Uzroci su poznati eksterni-evropski, s jedne strane, a s druge vidljiva unutrašnja regionalna nazadovanja kroz slabljenja demokratije i vladavine prava. Neko bi rekao da je drugo manje uzrok a više posljedica ovog prvog. Teško se oteti utisku da, moguće, po prvi put na sceni imamo svojevrsnu simbiozu stremljenja briselskih birokrata i regionalnih autokrata. Pokušaću to sažeti u jednu prostu matricu - oni se pretvaraju da nas žele u svoj klub tj. u EU, dok se mi (tj. naši vlastodršci) pretvaramo da tamo stvarno hoćemo, a u stvari sve činimo da nikad ne dođemo. Ova simbioza počiva na, s jedne strane opipljivom dugoročnom interesu lokalnih vladara i vlasti za statusom quo i, s druge strane, nečega što bi se najprije moglo nazvati nesnalaženjem u geostrateškoj igri moći od strane EU zbog čega proširenje Unije nije više jedan od glavnih prioriteta.

I kada veoma često, u posljednje vrijeme, od strane ovdašnjih moćnika čujemo kritike na račun sporosti, neagilnosti i nedostatka vizije EU u pogledu politike proširenja, mora im se priznati da su uglavnom u pravu.

To što za kritike, posebno takvog nivoa, morate imati kredibilitet da ih saopštite, posebna je tema. Lokalni moćnici navodno lamentiraju nad ukupnom situacijom a suštinski osjećaju nemjerljivo zadovoljstvo. Oni su navodno uradili sve što se od njih traži, reforme se sprovode bez greške, a zemlje i društva ubrzano demokratski napreduju. U najkraćem - lokalni vladarski narativ glasi - dostigli smo visok nivo demokratskih standarda, korupciju i kriminal samo što nijesmo iskorijenili i tako redom ali nam to EU partneri ne cijene i ne otvaraju nam vrata raja. Ili za one koji se sjećaju devedesetih - opet smo u nekoj formi zatočeništva “nepravedno nametnutih sankcija”, naravno sve na pravdi Svevišnjega.

Ali, u politici, kako globalnoj tako i ovoj našoj lokalnoj, vam je kao u životu - najgore što može da vam se desi je kada svojim greškama date realne argumente u ruke tipovima sumnjivih namjera. Budite ubijeđeni da takav poklon niko bolje od takvih ne umije da iskoristi. Naravno, uvijek u sumnjive tj. toksične ciljeve. E tako, otprilike, danas izgleda odnos između EU politike i lokalnih vlastodržaca. Neko će cinično, možda, pretjerano zaključiti - i zaslužila je današnja Evropa da im se, čak i odavde, drže lekcije iz demokratije, vladavine prava, strateškog promišljanja i još mnogo čega drugog.

U pravu je EU kada nas kritikuje, kao u posljednjem godišnjem izvještaju, da smo zemlja zarobljenih institucija, krhke vladavine prava, prevalentne korupcije i kriminala. Kao što su značajno u pravu domaći akteri kada govore o “strateškoj konfuziji” EU u kontekstu nesagledavanja i geopolitičke dimenzije politike proširenja. I tako praktično imamo dvije istine od kojih ovdašnja društva nemaju velike koristi. Naprotiv, pravde i zakona je sve manje.

Na cinizam domaćih moćnika smo odveć navikli živeći u ovim društvima. To su ona opšta mjesta kada nas ubjeđuju da institucije rade svoj posao ili da su svi jednaki pred zakonom itd, a mi svi golim okom vidimo sve suprotno od toga. To nije ništa novo ali jeste relativno novo kada nam naši EU partneri, sve više u posljednje vrijeme, kažu da je ipak sve na nama, da sami moramo sprovesti reforme i da samo od nas zavisi kada ćemo u EU - uz neizostavnu tiradu o lideru integracija. I tako, pored dvije istine, evropske i naše domaće, imamo sada i dva cinizma moći, evropski i ovaj naš domaći od kojih ovdašnja društva nemaju koristi. Naprotiv, pravde i zakona je sve manje. U međuvremenu i dalje traje ovaj svojevsni alibi pingpong u kojem su igrači poznati a građani i demokratska javnost su ona loptica koja preskače s jedne na drugu stranu stola.

Ratovi na prostoru ex YU ko zna kada bi se završili da nije bilo miješanja izvana. I naš crnogorski referendum, ko zna kako bi prošao, da nije bilo dobrih usluga EU. I do skoro aktuelni makedonsko-grčki spor teško da bi se riješio da nije bilo podsticaja Zapada. I preostala dva velika pitanja - srpsko-kosovsko i pitanje funkcionalne BiH jedino se, svima je jasno, mogu riješiti uz sličnu recepturu. Jesmo li srećni što je tako - naravno da nijesmo. Ili što bi neki naši odavde rekli - to je posljedica našeg specifičnog balkanskog nasljeđa.

Jednako tako, i demokratija i pravna država će se ovdje teško kalemiti bez pomoći i aktivne podrške i uključenosti partnera. Mnogo agilnije i uz veći nivo strateškog promišljanja nego do sada. Za to nije dovoljan birokratski pristup da je sve i samo do nas i na nama. Ako bude tako, svjedočićemo daljem otvorenom izvrtanju evropskih standarda u praksi, što vodi slabljenju kredibiliteta EU kod građana i gušenju domaćih progresivnih aktera, kojih zasigurno ima i u redovima vlasti. U takvom ambijentu opšte socijalne regresije, javljaće nam se i razne pseudodemokrate, provincijalno-antiintelektualne, navodne, alternative sa manjkom znanja a viškom samopouzdanja, koje odišu agresijom, banalnošću i prozirnom demagogijom. Sve to, sve više, može biti naša realnost, upravo kao rezultanta pomenutog alibi pingponga aktuelne EU politike i regionalnih vlastodržaca.

U toj igri gubitnik je i sama EU i njen vrijednosni sistem, jer su nepravda i bezakonje najbolja baza za stvaranje eksplozivne smjese opravdanog socijalnog bunta i nestabilnosti. Možemo samo da pretpostavimo u kojem bi pravcu taj proces mogao ići i ko bi ga sve mogao iskoristiti za svoje strateške interese. Definitivno, na štetu same EU i evroatlantskih partnera, prije svega građana, stvarajući novu nestabilnost i to dok posljedice starih ratova i nestabilnosti još živimo nakon pune 3 decenije. A lokalni moćnici će se naravno snaći - njihove (naše) pare su već na sigurnim istočnim i egzotičnim destinacijama.

( Ivan Vujović )