Predrag Ejdus za "Vijesti": Igram, dakle postojim

Životni kredo doajena jugoslovenskog i srpskog glumišta Predraga Ejdusa je “Igram, dakle postojim” i on se toga uspješno pridržava duže od pet decenija. Glumio je u više od 150 predstava i u preko 50 filmova, TV drama i serija. Iako je od 2013. godine u penziji, i dalje glumi. Od 14 aktivnih predstava u kojima trenutno igra, čak deset je na repertoaru više od decenije – “Kir Janja” četvrt vijeka, “Mletački trgovac” 15 godina, koliko i “Delirijum tremens”, “Hipertenzija” i “Tako je moralo biti” preko deset godina…

Pojedinim glumcima bude naporno, čak i malo dosadno, da igraju u nekoj predstavi duže od deset godina, a za Ejdusa ta dugovječnost i to trajanje samo su dokaz kvaliteta, najbolja satisfakcija za ono čime se bavi i što voli.

“Pozorište je nešto što je apsolutno obilježilo moj život i što me je i formiralo. Što se tiče izbora komada neki su mene pronašli, neke sam ja pronašao, tako da su različiti putevi. Neki su sasvim izdaleka stigli, i to iznenada, a neke sam ‘krčkao’ godinama, pa čak i decenijama. Neke koje sam želio još nijesam ni odigrao, ali naravnoo svjestan sam toga da to nije moguće”, kaže glumac koji je na daske koje život znače stupio još kao gimnazijalac, u amaterskom pozorištu ‘Dadov’, i glumi ostao vjeran do kraja.

“To amatersko pozorište je, za ono vrijeme, bilo vjerovatno jedno od najboljih. Za nas gimnazijalce ‘Dadov’ je na neki način bio crkva, hram. Tu sam počeo i onda nastavio dalje. Za ovih 50 godina nema značajnog pozorišta u kojem nijesam igrao ili bio član ansambla. Pored toga, preko 20 godina bio sam pedagog i predavao glumu na prvoj privatnoj Akademiji. Studente sam učio da je u svemu ovome najvažnija glumačka etika, da shvate da u pozorištu nijesu samo oni bitni i da sve ne zavisi samo od njih, već od kolektiva”.

Igranje i adrenalin su glavni faktori zbog čega ga želja za glumom nikada nije napuštala. Oprobao se i u savremenim i u komadima klasične literature, a srećan je što je uspio da igra različite karaktere i žanrove, da njegovu karijeru ne obilježe slične uloge.

“Kada uzmem u obzir taj širok dijapazon žanrova i stilova zaista sam imao sreće, tako da sam, na neki način, beskrajno ponosan na to. Sa druge strane, to još uvijek ne znači da sve znam. Naprotiv. Svaki put je neki novi početak, ‘kopate’ nešto novo po sebi, pa čak iako vam se čini da nešto liči na nešto što ste već radili trudite se, bez obzira što to možda niko neće ni primjetiti, zabilježiti, da malo ‘pobjegnete’ od već viđenog rješenja”, riječi su glumca koji je odlučio da pokvari porodičnu tradiciju ljekara i inženjera i upiše glumu.

Nikada se nije pokajao zbog toga jer on i gluma su se nekako pronašli. Iako su iza njega brojne uspješne televizijske i filmske role, priznaje da ipak više pamti one odigrane u pozorištu.

“Čini mi se da daleko više držim u svojoj podsvijesti uloge koje sam igrao u pozorištu nego na filmu i na televiziji. Proces u pozorištu je duži, kao i samo igranje. Na televiziji i filmu dobijete scenario, razmišljate o njemu neko relativno kratko vrijeme, snimite scenu i to je zauvijek gotovo. Suviše je kratak period za pripremu, tako da je to ponekad i lutrija, a ponekad zavisi od trenutne inspiracije. Rijetko imate mogućnost da se temeljnije pripremite. Čak mi se dešavalo da gledam neki film i kažem kako mi je poznat i onda shvatim da je to film u kome sam igrao. Uopšte ne mogu da se sjetim ko su mi partneri, ko je režirao, koja je to godina. A u pozorištu je to rijetko. Taj proces ostane zabilježen negdje u podsvijesti i slike se same vraćaju”.

Možda je to i zbog toga što nikada ne scenu nije izašao, a da makar nije prelistao komad, bez obzira da li je riječ o predstavi koju igru godinu ili 25 godina.

“To je stvar tehnike, nešto što je neki moj princip. Repeticija je moj osnovni profesionalni kredo”.

Velike glume i velikog teatra, smatra Ejdus, nema bez dobrih reditelja. Oni su garancija uspjeha nekog komada i za njega magična nit koja mu je pomagala da se opredijeli za repertoar.

A njegov najveći uspjeh, kako to često voli da istakne, je porodica. Na njih je posebno ponosan, čak mnogo više nego na karijeru i uloge. “Šovinističku farsu” odigrao više od 1.800 puta

Proslavio se ulogom profesora Bernarda Draha u “Šovinističkoj farsi”. Čuveni dvojac (sa njim je igrao Josif Tatić) je sa “Šovinističkom farsom” obišao cijelu bivšu Jugoslaviju, od Triglava do Đevđelije, a predstava je igrana više od 1.800 puta.

Zanimljivo je da je “Kir Janja”, predstava koja je nastala 1992. godine, bio prvi komad Narodnog pozorišta koji je gostovao u SAD-u. Predstava je izvedena u Čikagu, pred osam stotina gledalaca, a glumci su na kraju izvođenja doživjeli ovacije. Ponosan na angažman u alternativnom pozorištu

Dugo se bavio alternativnim pozorištem i bio je jedan od osnivača “Pozorišta pod razno”, sedamdesetih godina prošlog vijeka, i teatra “Kult”, dvadesetak godina kasnije.

“Mogu reći, i time se možda i najviše ponosim, predstava ‘Savremenik’ pozorišta ‘Pod razno’ bila je prva alternativna predstava koja je ušla u zvaničnu konkurenciju onog velikog Sterijinog pozorišta. Tada je bilo teško i za ‘ozbiljno’ pozorište da uđe u selekciju, tako da je to bila, na neki način, naša velika pobjeda”.

( Svetlana Mandić )