ŽIVOT I OSTALO

Povratak

Amerikanci, generalno, žive opuštenije nego mi. Na primjer, kod nas malo “punije” žene pokušavaju da širokom haljinom prikriju gojaznost. Amerikanke, naprotiv, u tijesnim farmerkama, ponosno valjaju svoju ogromnu kilažu s kraja na kraj trotoara.

2704 pregleda3 komentar(a)
Harvard Art Museum, Foto: Lara Vujović

Prvi blog o Americi napisao sam sa lica mjesta, jer sam znao da će mi ovdje, u Baru, sve što je bilo tamo izgledati nestvarno. A u Bostonu mi se činilo sasvim normalno da uživamo, kao i mnogi drugi, u krstarenju po zalivu Gloster, u jastogu na privatnoj plaži, u tajlandskoj, španskoj i portugalskoj kuhinji, u slikama Botičelija, Rafaela, Rembrandta… (Isabella Stewart Gardner Museum), Monea, Van Goga, Pikasa… (Harvad Art Museum), u ljekovitom masiranju, itd. Odavde mi sve to izgleda kao luksuz koji sebi nismo smjeli da priuštimo: to je rezervisano za (nad)prosječne Amerikance i tri do pet odsto odabranih građana Crne Gore (ne računajući posjete muzejima, naravno), koji su se za takav status izborili raznim marifetlucima, u sadejstvu s “rodoljubljem”.

* * *

Pretposljednjeg dana maja na Harvardu je bila velika svečanost povodom završetka školovanja još jedne generacije studenata. Među govornicima je bila i Angela Merkel. Nikad mi njemačka kancelarka nije bila (fizički) bliža, niti će.

Baš kao ni kitovi kad smo krstarili Glosterskim zalivom. Izašli smo iz zaliva na otvoreni Atlantik i najveći sisari na svijetu bili su tu negdje, kažu, na puškomet oka.

Žao mi je što nisam vidio ove plemenite životinje, a bile su tako blizu. Da su kitovi zaista nježni divovi potvrdila je i Nan Hauser (63), biolog, koju je grbavi kit spasio od tigraste ajkule. Prošlog oktobra, u blizini Kukovog ostrva, u Južnom Pacifiku, zaklanjao je desetak minuta iznenađenu i uplašenu ženu svojim perajem i gurao glavom, sve dok se jedna od najopasnijih ajkula nije udaljila.

* * *

Gloster je gradić sa 28 hiljada stanovnika, sjeverno od Bostona, udaljen oko sat vožnje. Postao je poznat poslije filma „Savršena oluja“ iz 2000, po istinitoj priči, sa tragičnim krajem.

U oktobru 1991, šest članova posade broda za lov na sabljarke isplovili su iz Glostera poslednji put u sezoni. Međutim, nisu znali da se sprema oluja.

Sjajan bestseler Sebastijana Džangera pretočen je na veliko platno, sa Džordžom Klunijem u ulozi Bilija Tajna, iskusnog kapetana ribarskog broda koji ide u susret sudbini. Na pučini, Tajn saznaje za nadolazeću oluju, ali misli da može da je pobijedi. I ne sluti da se ne takmiči samo sa jednom olujom, već sa tri vazdušna fronta koja se spajaju u najstrašniju, najdestruktivniju oluju 20. vijeka.

U tom Glosteru proveli smo tri nezaboravna dana.

* * *

Ima mnogo razloga zbog kojih mi je Džordž Kluni, uz Roberta De Nira, omiljeni američki glumac. Ovaj je najvažniji: četrnaestorici prijatelja koji su mu pomogli kad je, anoniman i siromašan, došao u Los Anđeles, poklonio je po milion dolara, plativši prethodno i porez. Samo je rekao da želi da znaju koliko mu znače.

* * *

U Americi je kult hrane podignut na najviši nivo. Posebno je na cijeni organska hrana.

Recimo, ako želite da budete sigurni u kvalitet mlijeka, omogućeno vam je da na fotografiji vidite kravu koja vam ga daje i livadu na kojoj pase...

* * *

U Bostonu je teško na prvi pogled razlučiti da li vam u susret ide čovjek koji, nažalost, nije sav svoj, neko nadrogiran ili osoba koja razgovara mobilnim telefonom sa bežičnim slušalicama u ušima.

Pijanci su već nešto drugo. Oni su svuda isti.

* * *

Ne volim nikako strani naziv za Crnu Goru. Ali, na Harvard skveru, tamo gdje se svakodnevno igra šah, bio sam “Milan from Montenegro”. Zašto? Pa, zato što za Crnu Goru niko živi nije čuo, za Montenegro poneko i jeste.

* * *

Boston je grad prepun zelenila, na koje su izrazito ponosni njegovi žitelji. Tamo da neko prešega 80 i kusur stoljetnih stabala čempresa, direktno bi ga poveli u jednu ustanovu… A nije kazneno-popravna.

* * *

Amerika je izjednačila protiv Rusije na 2:2. Dva puta sam bio u Americi, dva puta u Rusiji. Od Rusije sam u Bostonu imao samo rusku kragnu na omiljenoj košulji. Slutim da će idućeg proljeća Ameri povesti 3:2.

Da mi je otac živ “imao bih ga sušto”.

* * *

Za skoro mjesec dana vidio sam tek nekoliko pušača na ulicama Bostona. A i oni nekako kriju cigaretu, kao da se stide što puše.

* * *

Amerikanci, generalno, žive opuštenije nego mi. Na primjer, kod nas malo “punije” žene pokušavaju da širokom haljinom prikriju gojaznost. Amerikanke, naprotiv, u tijesnim farmerkama, ponosno valjaju svoju ogromnu kilažu s kraja na kraj trotoara.

* * *

Mudrac je rekao: sve prolazi. Nije htio da nas deprimira i doda: i to prebrzo. Poslije pet dana u Bostonu, falio mi je Bar. Nije prošlo ni pet dana od povratka, a već mi nedostaju crvene cigle trotoara Harvardske ulice, šetnje Masačusets avenijom i uz obale rijeke Čarls, šahovski trijumfi na Harvard skveru, Emina salata sa spanaćem i jagodama, Metijeve dagnje i orada, Jelenin domaći hleb…

Bio je to savršen odmor. Savršen iz prostog razloga što punih 25 dana nisam mislio svojom glavom. Ni o čemu.