Katarza našeg lijevog i desnog intelektualca

Oportunizam ćutanja ili rizik javnog govorenja! Danas je to jedina prava dilema jugoslovenskog mislećeg intelektualca, bez obzira na njegovu lijevu ili desnu orjentaciju.

Katarza je suštinska odrednica jednog našeg duhovnog stanja, koje sve više počinje da liči na moralno i duhovno rasulo, na krizu svih vrijednosti, a najviše onih koje su utemeljili komunistički pokret i revolucija! Intelektualac desne orjentacije, ili pripadnik građanske naše desnice, osjeća neodoljivu potrebu za katarzom shvaćenom na svoj način u funkciji suprotstavljanja svemu lijevom i komunističkom, pa i revoluciji i svim njenim tekovinama.

Katarza desnog intelektualca, ili intelektualca s građanskim pogledom na svijet, nameće se kao imperativ i želja za očišćenjem od eventualnog nekadašnjeg učešća u pospješivanju revolucije, nekih njenih zakonitosti i vrlina za koje je on - ono u početku - imao nekih sklonosti, opet u vidu katarze kojom bi odbacio one svoje građanske i druge naslage.

Današnja katarza desnog intelektualca je, u stvari, najsublimniji vid kritičnosti i moralnog poricanja komunističke ideologije i njene primijenjenosti na balkanskom tlu, u jednom mentalitetu i na nacionalnoj mapi, koja je, po njemu, i pored svih istorijskih i drugih promjena i dalje samo troimena, i dalje samo srpsko-hrvatsko-slovenačka!

Katarza našeg današnjeg dešavanja je, u to ne treba sumnjati, samo prenaglašena ekstaza jednog istoricizma kojim se negira istorija revolucije, kao i istorija radničkog i komunističog pokreta. Pod čiom katarze naš desni intelektualac podrazumijeva ono svoje drastično distanciranje od revolucije kao istorijskog čina.

Katarza je neutoljiva duhovna potreba i našeg mladog lijevog intelektualca (ako takvih ima), a i onog koji je rastao i intelektualno se uboličavao u komunističkom pokretu.

Katarza intelektualca - komuniste, pogotovo onog koji je prošao kroz sve poratne lomove i ostao komunista, je, za razliku od katarze desnog intelektualca, katarza koja se odvija u okrilju samog komunističkog pokreta, ili bolje reći onog njegovog još revolucionarnog i novim idejama osvježenog dijela, a možda i intelektualnog nukleusa, o kojem radnička klasa nema sasvim objektivnu informaciju. U katarzu intelektualca - komuniste spadaju, rekli smo, i svi oni poratni lomovi - od onog četrdesetosmaškog istorijskog i ideološkog do onih kadrovskih i ideološki perifernih, kakvi su bili padovi Milovana Đilasa i Aleksandra Rankovića, najistaknutijih članova nekadašnjeg neprikosnovenog Politbiroa.

Dakle, riječ je o dvije sasvim različite katarze, dva, i u filozofskom smislu, suprotna očišćenja, a u ideološkom značenju čak i dva suprotstavljena shvatanja katarze kao duhovne i moralne čovjekove potrebe. Katarza desnog intelektualca, u svom programu i shvatanju ima nečeg i od onog njenog privatnog religijskog značenja, te je samim tim svojevrsna zaštita od takozvane „lijeve kontaminacije“ i njenog ateističkog veltanšaunga. Katarza lijevog intelektualca je isključivo u funkciji humanističkog osmišljavanja ideje, s naglašenim akcentom na odbacivanje onog komunističkog sindroma sumnjičenja, tako karakterističnog za neke periode, neka rukovodstva i atmosfere.

Pod katarzom lijevog intelektualca, prije svega, podrazumijeva se odbacivanje dogmatizma i fanatizma kao načina mišljenja i postupanja, koji razaraju istinsko humanističko i stvaralačko biće. Današnji lijevi intelektualac ima neodoljivu potrebu - moralnu, intelektualnu, ljudsku i ideološku - da se distancira od monstruma dogmatizma i njegovog brata staljinizma i svih njihovih vidova nakaznosti, da iz svoje komunističke svijesti i savjesti istisne one tamne detalje i periode: razne čistke, procese, Gulage i Otoke, sva ona mnogobrojna likvidatorstva i sumnjičenja, bojkote i nezaslužena isključenja, psihofizičku represivnost i nikad priznato pravo na greške i popravke.

Katarza lijevog intelektualca je proces što suštinskijeg očovječenja pokreta, a da se pritom, i pored svih mrlja, posrtanja i padova, ne izgubi vjera u pokret i njegovu istorijsku funkciju i opravdanost u internacionalizam ideja, stvaralaštva i čovjeka kao građanina svijeta. Treba imati moralne, intelektualne i ideološke snage za prihvatanje katarze kao moralnog čina koji će pokretu, i pojedincu u pokretu, omogućiti uspravniji i dostojanstveniji hod kroz sadašnje i buduće vrijeme, a uz hod i svestrano kritično sagledavanje pređenog puta, kao i zagledanje i dušu savremenosti.

Svaki onaj pojedinac, koji ne osjeća potrebu za temeljnom katarzom u svom sveukupnom ideološkom, moralnom i intelektualnom biću, suštinski je izgubljen za pokret. Takav pojedinac postaje, ili je već postao, nepotrebna bagaža pokreta, ruinirana kulisa pod zaštitnim znakom srpa i čekića, njegov dogmatskofanatični folklor, suvišna zastava i zastavnik, kojeg iz čamotinje dogmatskog rutinerstva i deklarativno-frazerske idejnosti bude i pokreću još samo one staljinističko-birokratske lozinke o neprijatelju prisutnom svuda i na svakom mjestu, o opštoj ugroženosti, o Čvrstoj Ruci kao jedinim pravnim sredstvima odbrane.

Takav naš soj instinktivnih ljevičara čija se svijest, već podobro i poodavno svela i suzila na blagodeti mirovinskog standarda i njegovanja ličnih zasluga i zavičajnih tradicija ne osjeća potrebu za katarzom, jer je u njihovom ideološkom biću i dalje sve isto i sve onako kako je bilo, recimo, 1937. ili 1940. godine.

Oni, ne samo da ne osjećaju potrebu za katarzom, već takvo stanje, duhovno i ideološko, smatraju kolebljivošću, revizijom i nepotrebnim intelektualizmom.

Njihova zakržljala duhovnost i okamenjena idejnost ne mogu, ni u kom slučaju, doseći i pratiti sve one procese koji se, evo, dešavaju u savremenom svijetu, a kamo li doživjeti katarzu kao moralni, intelektualni i ideološki čin preispitivanja svih svojih postupaka, mišljenja i uvjerenja, prije svega onih dok su oni još bili u matici revolucije. Mjesto potrebe za katarzom, takvi naši instinktivni ljevičari sve više i češće osjećaju potrebu da iz svog mirovinskog komfora i folklora zvone na opštu uzbunu protiv svih procesa koji se ne uklapaju u njihovu vizuru statične i jednom zauvijek završene revolucije.

Treći soj, ili treća grupacija mladih, mlađih, sredovječnih i starih komunista - intelektualaca, takvi su i najbrojniji, uporno ćuti, osluškuje, gleda i, valjda, vidi šta se dešava i kakve se sve bitke biju, gube i dobijaju. Takvih ćutologa, ljudi-komunista, koji neće da uđu ni u jednu bitku, ima najviše među piscima, naučnim radnicima i tehničkom inteligencijom. Njih kao da se sve to (i ovo) ne tiče, kao da se svi ti sporovi i procesi odvijaju u nekom drugom društvu, pokretu i zemlji, kao da je sve to van njihovog vidnog polja, interesovanja i opredjeljenja. Mene, ipak, najviše interesuje i čudi, zabrinjava i tjera na razmišljanje ta anemična pasivnost, to mrtvilo duha (i tijela), ta gnjila oportunost, taj palanački kukavičluk nekih naših pisaca, posebno ovdje u Crnoj Gori gdje se odvijaju neki izuzetno zanimljivi, čak presudni procesi na idejnom, duhovnom, nacionalnom i naučnom planu. Zabrinjava ta njihova pozicija čučanja i čekanja u mrtvom uglu neutralnosti, neangažovanja i skupljanja čaura na tom i te kako važnom duhovnom i idejnom „bojištu“ ili poligonu, gdje se biju one bitke od čijeg ishoda zavisi, u mnogo čemu, i naša današnja i sjutrašnja sudbina, nacionalna, intelektualna i ideološka. Taj soj crnogorskih pisaca koji se dobro ukriva iza svog mira i ćutanja, iza svoje mutavosti i ujagmljene, ili kao milostinja poklonjene društveno-političke funkcije koji se leca i sreca, što bi se ono reklo i od svog hlada ili sjenke, ne vodeći računa da će na njih, koliko sjutra, pasti jedna druga sjenka ispod čijeg će se znaka teško izvući i kao pisci i kao ljevičari!

Po crti nekog svog najličnijeg oportuniteta, svoje šićardžijske logike nemiješanja ni u šta, neki naši pisci, već takozvani klasici starije i srednje generacije, brižno njeguju nekakvu svoju palanačku „bistu“, misleći da ćutanjem, ugađanjem desno i lijevo - desnima i lijevima - pedantno, strpljivo i umišljeno već miješaju malter za svoje sjutrašnje spomenike!

Ništa od toga i takvog lecanja, strecanja, ćutanja i uvlačenja u pesničko-pjesničke odeždice, poštovane moje kolege! Da li baš - poštovane? Ništa od tog takvog i takozvanog pranja ruku pred sjutrašnjicom, jer nijedan oportunizam, nijedno dobrojutrenje čaršiji, nijedno skupljanje čaura iz polemičkih duela, nije i ne može biti sasvim čistih ruku.

Treba li propuštati razne vozove raznih nacionalizama i nasrtanja (na istorijsko, nacionalno i kulturno biće svoje i svoga naroda) da prolaze i tutnje, da te gaze i ponižavaju, da te negiraju i otpisuju, da te brišu i zatiru na mapi nacionalne ravnopravnosti?! Treba li mirno gledati, skrušeno i ravnodušno, skrštenih ruku i pera na borna kola (doduše još papirnata) kontrarevolucije i priklonjene štampe kako nasrću na, valjda, još zdravo srce savremenosti! Na već zakrečeni narodni krvotok u kojem, nadajmo se, još ima onog humanističkog i istorijskog globina, čija crvena krvna zrnca nijesu pala ispod onog neophodnog broja koji ne dozvoljava opštu leukemičnost jednog narodnog organizma?!

Treba li i dalje padati na koljena pred sve moćnijom birokratijom, koja iza kulisa već propale revolucije sprovodi mirno, sigurno i sistematski jednu činovničko-mentalitetsku kontrarevoluciju?! Ili revolucija nemaju neophodnu vitalnost, ili su Revolucionari s ogromnim srčanim manama i skloni novom penzionisanju!

Zar pristajati uz one, podržavati ih aktivnim ćutanjem i pasivnim respektom, koji su u ime nekih ličnih katarzi, okajavanja, razočarenja, razračunavanja, nezadovoljstva i preobražaja, okrenuli leđa ljevičarstvu i koji su se iz katarzičnih hobija, zakašnjelog intelektualizma, emotivnih udesa, nervnih sresova, umirovljene aktivnosti i neurotične svakodnevnice; svrstali u autoritetativne i ovlašćene ogovarače ljevičara, pa i nekadašnjih najintimnijih drugova. Pretvorili se u peticionaše i memorandiste, u socijaldemokratske šarmere s decenijskim komunističkim stažom: u nacionaliste i šoviniste s biografijama nekadašnjih prenaglašenih internacionalista; u blažene, prepodobne i mirotočive đakone teizma, s nekad toliko isticanim pedigreom ateista; u borce za ljudska prava, umjetničke slobode i borce protiv onog već toliko ozloglašenog paragrafa o verbalnom deliktu, a do juče su, gdje god su stigli i mogli, ličnim i društvenim ponašanjem ugrožavali ljudska prava, gušili umjetničke slobode i zalagali se za rigorozno kažnjavanje i najbezazlenijeg verbalnog delikta, pogotovo ako se na njih odnosi. Neki naši pisci-komunisti, a i komunisti nepisci, kao svoj priklon i zakon, u ovoj opštoj oluji događajnoj, odabrali su poziciju ćutanja i gledanja iz mrtvog ugla liričnosti i poetičnosti, kao najsigurnijih zaklona u kojima ih ne može naći čak ni kakva zalutala olujna strckotina, koja bi ih natjerala da se makar i marginalno definišu i odrede prema nekim kovitlacima, burama i onim najzmijskijim spiralama oluja koja nadolazi, čija se olujnost već jasno čuje. Njima je, tu gdje su, a zna se gdje su, najbolje i najsigurnije, bar danas, a za sjutra ih ni briga nije, jer misle da će svaka buduća oluja pošteđeti i mimoići njih i sve njihovo.

Intelektualci one takozvane desne provenijencije, pogotovo pisci, istoričari i filozofi, nemaju u sebi tog ćutalačkog oportuniteta niti onih mirovinskih, staračkih i bardovskih „skrupula“ neulaženja u oluju. Oni ne preziru nijedan vid ove banalne dnevnosti i svakodnevnosti ekonomske, radničke, standardske, studentske i dužničke, ne okreću glavu od olujnih vrtloga, raznih lomova i ukrštanja ideoloških kopalja.

Naprotiv, oni su tu da izazivaju oluju, da je stimulišu i čine što dramatičnijom, da u monotonu radničku i studentsku dnevnost unose svakodnevnu gramatiku koja odgovara njihovom dežurnom stanju uzbuđivanja svih slojeva stanovništva, a to ih kod inhibiranih mladića i djevojaka čini interesantnijim i atraktivnijim, u svakom smislu, od lijevog opreza, oportunizma, ziheraštva i u krajnjoj liniji uzdanja u represivne mjere, makar i nuždene, koje bi zaštitile revoluciju i svu tu našu takođe takozvanu lijevu birokratsku i sistemsku sigurnost.

Današnji naš desni intelektualac je, po mnogo čemu, a prije svega po svojoj estradnoj hrabrosti i nastrpljivosti, prisutniji i, normalno, prijemčiviji za medijsko uho mladog, razuđenog i već poprilično dezorjentisanog našeg čovjeka, jer u ponašanju, mišljenju, djelovanju i komunikativnosti nije konvencionalan, stereotipan i neslobodan kao što je to onaj klasični i klasično profilirani ljevičar.

Naš današnji ljevičar, kao i onaj njegov dojučerašnji uzor, uglavnom je citatolog i shematičar, a podosta je i nagluv za nove i smjele ideje u okviru samo komunističkog pokreta, koji je, plašim se, već na izdisaju! Uz to je još i presiguran u sve marksističke postavke i zakonitosti, kao i u istorijsku neperspektivnost antimarksizma, ne vodeći računa da između te dvije krajnosti postoji jedno mnoštvo novonastalih istorijskih situacija, ideja i mogućnosti koje nam je nametnula nova naučna, tehnološka i civilizacijska era.

Da bi ravnopravno parirao svom desnom oponentu, koji u svakoj revoluciji, normalno, vidi i neuništivu klicu kontrarevolucije, a u svakom ultraljevičarstvu idealne šanse i mogućnosti za procvat takođe agresivnog desničarstva, naš današnji savremeni intelektualac - komunista morao bi da bude kud i kamo fleksibilniji od svojih idejnih prethodnika i revolucionarnih uzora; da prati sve one moderne procese u društvenim i egzaktnim naukama; da kreativno, a ne kvazimarksistički i usko partijski, sagledava i tumači što se to novo, i izvan ovještalnih dijamatovskih šema, dešava na Istoku i Zapadu; da se ni malo boleće odnosi prema staljinističkim reliktima, navikama, mentalitetu, praksama i naslagama u svojim prethodnicima, pa i nekim najistaknutijim vođama revolucije; da bude beskompromisan borac protiv birokratskog dogmatizma, onog sistemskog i partijskog; da mu sva čula rade i budu otvorena za one najsavremenije impulse u oblastima svih vrsta stvaralaštva; da iz svog rječnika, načina mišljenja, mentaliteta i postupanja izbaci svu onu arsenalsku staljinističku leksiku o svakome drugačijem i svakom ko ne misli kao on; da ima revolucionarnan odnos i prema starim revolucionarima i nekim njihovim shvatanjima revolucije, koja već danas gotovo da nemaju ništa zajedničko s elementarnim i suštinskim značenjem tog ontološkog pojma; da svuda i na sav glas bude jasno određen prema nužno nacionalnom i nužno klasnom kao komponentama bez kojih bi svaka revolucionarnost bila čisti larpurlartizam; da se umno, argumentovano, čistih ruku, hladne glave i topla srca, a ne hajkački, pogromaški i administrativno, suprotstavlja klasičnodesničarskim, nacionalističkim, građanskim i klerikalnim nasrtajima na istorijsko biće revolucije i njenu sveukupnu sadašnjost; da se u okvirima samog komunističkog pokreta izbori za dostojanstveniji status intelektualca i stvaraoca, za više povjerenja u njega i njegov način mišljenja, kao i u sve ono što on radi, bez obzira na trenutnu praktičnost i pragmatičnu funkcionalnost; da jedinstvo Jugoslavije vidi, doživljava i tumači kao organsku i istorijsku potrebu, kao nužnost i jedinstvenost udruženih interesa svih njenih naroda i narodnosti, a ne kao unitarnu i velikodržavnu (bilo versajsku, bilo komunističku) tvorevinu, zasnovanu i utemeljenu na pijemontstvu, supremaciji i brojnosti bilo kog njenog naroda; da se sa nužnim poštovanjem (i poznavanjem) odnosi prema istoriji i prošlosti, prema različitosti i bliskosti, prema kulturi i tradiciji svih naših naroda i narodnosti, pritom ne ističući i vrednujući svoju sopstvenu nacionalnu istoriju, kulturu, tradiciju i prošlost kao uzor svim ostalim, niti kao baštinu u kojoj je sve samo njegovo i sve i dalje živo i neophodno za nastavljanje i unošenje u zajedničku jugoslovensku riznicu tradicije, kulture, političke i revolucionarne misli; da se energično oslobađa i bori protiv sve prisutnijeg mišljenja da socijalističku Jugoslaviju sačinjavaju više i manje zaslužni narodi, narodnosti, nacije, kulture i civilizacije, da postoje stari i odjučerašnji narodi, stare i odjučerašnje istorije, „oktroisani“ i „proglašeni“ narodi i njihove državnosti, republike prvog, drugog, pa i trećeg reda, da je nekadašnja troimena osovina ove zemlje i osnova socijalsitičke Jugoslavije!

Samo takav naš intelektualac - intelektualac patriota i humanista, moći će da bude prijemčiviji i za narodno uho i oko uočljiviji od onog građanskog i desničarskog tribuna, koji je već, na sistemskim i idejnim našim greškama, na našem birokratskom i staljinističkom nasljeđu, pribavio kakvu-takvu oreolsku pozlatu i famicu oko sebe i svog javnog djelovanja, estradnog slobodarstva i pamfletske hrabrosti.

(1987)

( Jevrem Brković )