Slikar i vajar Darko Vučković za "Vijesti": Moj saradnik je slučaj i on me uvijek iznenadi
London je grad koji me je iznenadio na najpozitivniji način. Posjete Britanskom muzeju, Tejt galeriji i mnogim drugim značajnim mjestima predstavljaju poseban doživljaj. Takve vrste kolekcija civilizacijskog umjetničkog razvoja ne ostavljaju nikoga ravnodušnim. Možda je upravo Britanski muzej mjesto kojem bih se mogao mnogo puta vraćati bez mogućnosti da mi dosadi
Crnogorski vajar i slikar Darko Vučković osvojio je treću nagradu za skulpturu na kolektivnoj izložbu u Londonu koja se održala krajem maja, a na kojoj je među 120 odabranih umjetnika sa svih strana svijeta Vučković bio jedini iz Crne Gore.
Postavka, na kojoj je Vučković predstavio tri svoja rada iz ciklusa “Heraldika prirode”, bila je smještena u srcu Londona, u Chelsea Old Town Hallu, a otvorila ju je lejdi Sofi Vindzor. “Organizator izložbe je jedna od najstarijih galerija u Londonu, Gagliardi gallery i sve je imalo određenu glamuroznu crtu. Moje skulpture su dio serijala ‘Heraldika prirode’ koja je jednim dijelom predstavljena na izložbi u Perjaničkom domu u Podgorici prije nekoliko godina. Skulpture su rađene u terakoti sa efektima glazura. Svaka od njih je po više puta pečena da bi se postigao željeni efekat”, ističe Vučković na početku razgovora za “Vijesti”. Vučkovićeva djela pretežno nose morske ili zemljane tonove, oslikavajući prirodu, njenu energiju i promjenljivost, ali i jedinstvo čovjeka sa planetom. Predstavlja se oblicima kojima udahnjuje novi život ili ih donosi iz drugog svijeta, publici onoliko udaljenog ili bliskog u zavisnosti od oka i duše pojedinca.
Vučković je rođen 1975. godine u Podgorici. Diplomirao je na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju 2001. godine u klasi profesora Dragana Karadžića, slikarski smjer. Tokom 1999. i 2000. godine je boravio na L’ecole Superrieure d’Art du Grenoble, u Francuskoj gdje se počeo baviti kompjuterski generisanom slikom, fotografijom i eksperimentalnim zvukom. Specijalističke studije na FLU u Beogradu je završio 2012. godine u klasi profesora Zorana Vukovića, takođe slikarstvo. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 2002. godine.
Za “Vijesti” prenosi utiske iz Londona i najavljuje izložbu za koju se priprema.
Kakve utiske nosite iz Londona?
London je grad koji me je iznenadio na najpozitivniji način. Posjete Britanskom muzeju, Tejt galeriji i mnogim drugim značajnim mjestima predstavljaju poseban doživljaj. Takve vrste kolekcija civilizacijskog umjetničkog razvoja ne ostavljaju nikoga ravnodušnim. Možda je upravo Britanski muzej mjesto kojem bih se mogao mnogo puta vraćati bez mogućnosti da mi dosadi.
London, kao jedan od najvećih centara umjetničke scene, najbolje je mjesto gdje se mogu pratiti savremene umjetničke tendencije i globalna kretanja i gdje je vrlo primjetno da se umjetnost doživljava na ozbiljan način.
Želim i da se zahvalim Ministarstvu kulture Crne Gore koje je podržalo ovo predstavljanje londonskoj publici.
Predstavili ste se radovima iz ciklusa “Heraldika prirode” kojim, rekla bih potencirate na vezi i/ili povezanosti između čovjeka i prirode...
Moj cjelokupni umjetnički opus koji uključuje slike, crteže, skulpture, foto kolaž, fotografiju i eksperimentalni zvuk je na neki poseban način povezan sa prirodom. On uvijek predstavlja jednu istu potragu izraženu kroz različite medije i na različite načine. Daleko sam od toga da prirodu doživljavam naturalistički. Ovdje se radi o jednom drugačijem i uzbudljivijem pristupu. Ti radovi su plodovi polja vizije koje je zaklonjeno velom spoljašnje forme i spoljašnjih utisaka kojima smo svakodnevno okruženi. Ta veza između nas i prirode nam je data rođenjem. Od nas zavisi koliko ćemo da je osvijestimo u ovom vremenu koje nam je dato.
Šta Vas posebno inspiriše da se bavite tom tematikom?
Činjenica je da kod mene postoji jaka unutrašnja potreba za tom vrstom izraza. Kao što kod čovjeka postoji potreba za hranom - tako bi se mogla okarakterisati i ta potreba. Ona se kod mene ispoljila još u ranom djetinjstvu i njegovana je sa više ili manje pažnje sve do upisa na akademiju na Cetinju.
Moj otac i stričevi se takođe bave umjetnošću. Predak po očevoj liniji, Filip Vučkovič, jedan je od rodonačelnika crnogorske moderne umjetnosti uz neka značajnija imena kao što su Milunović i Lubarda.
Sa druge strane, očev ujak, Vladimir Jani, poznat je i cijenjen slikar koji je veći dio svoga života proveo u Skadru i koji je završio Akademiju lijepih umjetnosti u Firenci. Skoro sam pridružio svojoj arhivi dokumentarni film “Luce” iz 1941. godine gdje se on pojavljuje u klasi na spomenutoj akademiji. Moguće je da postoji neka veza... Neko bi je nazvao genetskom.
Koliko je britanskoj publici bio blizak Vaš motiv, odnosno motiv Vaših radova i ono što ste njima željeli da iskažete?
Za vrijeme ceremonije otvaranja primijetio sam ljude koji prilaze, fotografišu i dodiruju eksponate. Još od ranije sam vjerovao da skulpture koje pravim posjeduju određenu taktilnost tako da sam se ovom prilikom iz prve ruke uvjerio u to. Treća nagrada za skulpturu na toj izložbi je za mene bilo prijatno iznenađenje.
Na koji način transformišete ono što Vas intrigira u umjetnička djela kojima se predstavljate publici i kako biste opisali taj proces?
Volio bih da mogu riječima dovoljno dobro i dovoljno jasno opisati proces pravljenja skulpture ali je to gotovo nemoguće. Fotografije procesa rada mogu o tome da kažu više, a takođe i kratki film “Gaia/Gea” koji sam radio u kolaboraciji sa režiserom Mladenom Ivanovićem. Kada govorimo o procesu stvaranja nekog djela trebamo biti svjesni da se tu radi o specifičnoj formi izražavanja koja ne trpi klasifikaciju u neke uobičajene kategorije. Moguće da je bitan razlog što me je ta tehnika vezala za sebe taj što je u pitanju izvedba u trećoj dimenziji i neočekivanost rezultata. Moj saradnik je slučaj i on me uvijek iznenadi.
Imate li u planu neko predstavljanje u Crnoj Gori, kada, gdje?
Moguće je da krajem ove ili početkom iduće godine predstavim našoj publici nove radove. U pripremi su radovi koji u odnosu na prethodne imaju donekle drugačiji pristup i obradu. Još uvijek je sve to u procesu i u ovom trenutku ne mogu da znam koliko će trebati vremena da se sve uspješno finalizuje i pripremi.
Svijet se nalazi u problemu, od prljave industrije, mHE, plastike
Koliko bi priroda trebalo da bude u mislima svih, posebno u današnjem vremenu, kada je ona sve više zanemarena?
Mislim da se jednostavno radi o svjesnosti svijeta koji je oko nas.
U onom trenutku kada se, bar za kratko, ostave po strani naši lični, trenutni interesi i zadovoljstva, suočavamo se sa nečim što bi trebalo da nas podstakne na razmišljanje i prilično zabrine. To razmišljanje bi trebalo da nas povede ka rješavanju problema koji postaju sve vidljiviji i koji će u konačnici oblikovati sudbinu nas i naših potomaka. To nije nikakva metafora ili maštarija. Svijet se nalazi u problemu i taj problem je potrebno hitno rješavati bez obzira da li se tu radi o prljavoj industriji, malim hidrocentralama koje uništavaju naše riječne bisere, plastičnim otpadu ili lošim navikama ljudi koji svemu tome doprinose...
( Jelena Kontić )