Pismo iz Moskve

Gigantski grad velikana, koji su ostavili značajan duhovni i graditeljski trag: kula do kule, visoke zidine i svi ti velelepni, hramovi, crkve i dvorci jedni do drugih. Mješavina carstva i sovjetskog komunizma, luksuza i ekstremnog siromaštva, tradicionalnog sa refleksijama modernizma Evrope i Istoka. Čudesan, a u isto vrijeme neshvatljiv spoj taštine, istinske slave i sjaja, neznanja i prosvjetljenja, pobožnosti i duhovnog malodušja kao neprijateljski elementi u stalnom neslaganju čine ovu gigantsku cijelinu koju poznajemo pod zajedničkim imenom: Moskva. Kako ostati imun na grad divljih arhitektonskih stilova? Čovjek zanijemi pred mješavinom različitih urbanih i istorijskih artefakata na polju arhitekture. Krenimo od moskovskog Kremlja sveruskog nacionalnog svetilišta. Prisustvovati božanstvenom prizoru u kom se jutarnje sunce polako u svoj svojoj slavi naginje preko Vrapčevih brda, ulazi u Kremlj i sjedi na visokim kamenim stepenicama dajući posebnu notu panorami Moskve dok isto vrijeme u Kremlju još uvijek sve odiše jutarnjom tišinom i ima neki miran i važan prizvuk, jedan je od nenadanih životnih darova. Kremljski ansambl građevina, oivičen je savršenom trougaonom tvrđavom, sa jedne strane rijeka Moskva, sa druge spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu i sa treće strane je Crveni trg i Lenjinov mauzolej odakle se pruža pogled na baziliku Svetog Vasilija sa šarenim kupolama koje kada se spoje u oku u jednu sliku, nekako se preklope vizure i podsjećaju na lilihipe.

I dok se okrećem oko svoje ose, pogled mi se zaustavlja na monumentalnoj moći jedne od „Sedam sestara“, Rusi ih zovu „Staljinovi oblakoderi“. Gledan iz istorijskog centra, sušta suprotnost staljinističkom dizajnu, Evolucijski toranj izgleda kao dominantna odlika moderne graditeljske cjeline staklenih nebodera „Moskva - City“, sagrađenih od materijala koji tradicionalno personifikuje krhkost i tvrdoglavost, simbolizujući ideju evolutivne spirale kao rezultat evolutivnog puta, moći ljudskog uma i intelekta, potčinjavajući energiju prirode i zakone fizike.

Odmah niz ulicu, ka Kineskoj četvrti još jedna prilika da se uporedi prošlost i sadašnjost. Svaki put kada prolazim ovom ulicom pomislim da je lik iz Minecrafta hodao ovuda i gradio zgrade geometrijskih oblika koji su mu u tom trenutku padali na pamet. Vjerovatno je mislio „Sa ove strane ulice biće kvadratne zgrade prvog dizajna, a sa desne strane biće cilindričnog oblika trećeg dizajna“ i tako u nedogled. Tik do zupčastih kupola drevnog manastira je impozantna građevina najmodernije italijanske arhitekture. Nadomak manastira, pažnju mi privlači izdvojena od ostalog dijela crkva sa trijemom na kom prosjak odmara glavu na vreći. Posmatram ga, dok on bezbrižno leži vjerovatno i ne znajući u čiju slavu je sagrađena. Odmah zatim vidim grupu ljudi koji mi jure u susret. Dok ih gledam u mislima mi je sintagma, “Vrijeme je novac“ a kapitalizam uči da je novac indikator rezultata. Zamislite Moskvu kao takmičenje na Svjetskom prvenstvu. Borba za plasman počinje u pretkvalifikacijama gdje ekipe dokazuju svoju vrijednost da bi se našle u završnici, zatim slijedi grupna turneja. Nakon toga tri utakmice gdje morate da dokažete da ste sposobni da se plasirate. Samo ako tim prođe dalje naći će se u 1/8, 1/4 i 1/2 finalu. Štaviše, u većini slučajeva možete odigrati neriješeno, ali daju vam šansu od 30 minuta da dokažete svoju prednost. Niste dokazali, svejedno nastavlja se igra sudbine sa serijom penala. Tek nakon toga tim ide u finale gdje se „igra“ sa najjačima za titulu šampiona. Dakle u Moskvi se takva „svjetska prvenstva“ odvijaju stalno i svuda. Neophodno je konstantno biti u formi i na oprezu. Niste spremni, poraženi ste, na to bi Rusi rekli “Вали отсюда!” (Vali otsyuda!) i ponesi sa sobom svoje „Oh, samo još...“ i „Dajte mi drugu šansu.“. Već sjutra, mjesto je zauzeo novi kandidat za postizanje uspjeha u životu u Moskvi.

Bez obzira na sve suprotnosti ovog megapolisa naučila sam da živim u njemu. Ako izuzmemo obrazovanje koje sam dobila, Moskva me naučila da volim male stvari, poput mirisa i taktilnih senzacija. Na primer, posle šest i više mjeseci snijega i leda, prvi zraci sunca sa oštrim mirisom boje za crtanje za mene će zauvijek ostati miris proljeća. U fazi navikavanja na metro, koji mi se činio kao svakodnevna invazija – mravinjak, koji ključa od ljudi, zavoljela sam da slušam kako tramvaj huči duž loše pričvršćenih šina, a gdje god da odem ostaće urezano kao zvuk Moskve.

I za kraj, Moskva grad velikih mogućnosti, a ujedno način za postizanje postavljenih ciljeva. Ja to posmatram ovako, ako je vajar već napravio najbolju skulpturu u svom životu, ne mora više da živi kao pustinjak u svojoj radionici! Moderna Moskva ne daje puni smisao porodici i sreći. Ovo je ogromna metropola gde milioni ljudi testiraju svoju snagu. Svetlana Duković, magistrantkinja na Nacionalnom istraživačkom univerzitetu „Visoka škola ekonomije“ (National Research University Higher School of Economics (HSE)

( Svetlana Duković )