TV I DRUGE IGRE

Ubiću ga, Ostroga mi!

Nakon decenija sveopšteg napretka, koji za sada primjećuju samo naša vlast i njihova EU, na istu temu ni država ni crkve ne prijete naučnim skupovima, nego - golom silom. Kao da se spremaju za rat

19328 pregleda0 komentar(a)
Manastir Ostrog, Foto: Shutterstock
21.06.2019. 15:28h

Moja prva saznanja o crkvi, u značenju koje je kao prvo navedeno u prastarom Rječniku - zgrada u kojoj se obavljaju vjerski obredi - sežu do ranog djetinjstva. Kad god sam ljeti išla na selo, nikad đeda nijesam našla doma, nego na groblju.

Svaki lijepi dan trošio je na klesanje kamena za svoju vječnu kuću. U pauzama, popravljao je nešto na crkvi. Najčešće krov, koji nije prokišnjavao samo božjom voljom. I oronula plava vrata, da se od kiše u crkvu ne bi sklanjali magarci, ovce ili kakva sitna živina. Samoinicijativno, ili voljom vlasnika. Koze su tada još bile zakonom zabranjene...

Nijedan zakon, međutim, nije zabranjivao ono što je radio moj đed. Poštovao je trud predaka, čijih je potomaka u selu tada bilo mnogo više nego danas, ali samo su rijetki ulazili u crkvu.

Većina je u mom selu postala vjerujuća tek ‘89. godine. Toliko naglo i radikalno da je jedini preostali četnik u kraju od muke molio rodbinu da ga sahrani s petokrakom i bez popa.

***

Sa crkvom u drugom značenju iz Rječnika, kao zajednicom hrišćanskih vjernika, susrela sam se prvi put prije četrdesetak godina. Kao mlad novinar sa ozbiljnim ambicijama, danas bi se to reklo istraživač, pozabavila sam se Crnogorskom pravoslavnom crkvom i njenom autokefalnošću.

Sve dok nijesam upoznala hodajuću crnogorsku - i ne samo njenu - enciklopediju, profesora Ratka Đurovića, teme vezane za religijske institucije i organizacije bile su mi jednako daleke kao one iz partijskog komiteta.

Hramovi su bili nešto sasvim drugo. Pravoslavni, katolički, islamski i svi ostali i te kako su zanimali mene i moju generaciju, kao spomenici kulture i života uopšte.

Prvog revnosnog vjernika upoznala sam u Pobjedi, ostao je jedini sve do rata, a onda je “opijum za narod”, što bi rekli komunisti, počeo masovno da djeluje...

***

Sjećajući se tih predratnih dana, kad je sveštanje jama i nošenje kostiju budilo osvetničke nagone pod maskom religijskih obreda, dođe mi da bez redigovanja objavim što mislim o razbuktalom pravoslavlju u zemlji u kojoj svakoga dana gledamo kršenje bar devet od deset božjih zapovijesti. Neću, naravno, još držim do toga da ne može u novine baš svaka riječ...

Ali, može makar to da krst o vratu nose i dokazani kriminalci, što više povrata to veća gramaža. U Svetog Vasilija kunu se i oni koji su odavno oboljeli od hroničnog lopovluka, a dječja svađa ispred škole završava se zakletvom: “Ubiću te, Ostroga mi”...

Odoh u detalje, sumnjam da to može biti od koristi ovima koji samo što sablje nijesu potegli u polemici o jednom zakonu.

Jeste taj zakon urađen naopako, ali nije ni prvi ni posljednji, pod ovom vlašću drugačiji nijesu ni mogući. A ova vlast će potrajati, i biti još gora, sve dok davno preminuli sveci u Podgorici i Nikšiću budu okupljali više građana nego živi borci za slobodu, kojem god se bogu molili i kako god se prezivali... Da ne dužim na ovu temu, bolje da se vratim početku priče...

***

Dakle, te ‘82/3. godine u Pobjedi, koja je još ‘44. zatvorila stranice za bilo kakva vjerska pitanja, izašao je moj poduži tekst “Crnogorska crkva bila je autokefalna”. U njemu su bila navedena sva dokumenta do kojih je jedan novinar mogao da dođe u razumnom roku. Od Ivana Crnojevića, preko radova Nikodima Milaša i Ustava Svetog sinoda CPC, do ukaza regenta Aleksandra kojim je ukinuo Crnogorsku pravoslavnu crkvu.

Prvi napad uslijedio je na jutarnjem kolegijumu od nekih revnosnih urednika. Ko je dozvolio ovoj maloj da piše o crkvi, zvali su zorom iz Komiteta, kakav je ovo način? Što je sporno, pitao je moj urednik Momir M. Marković, u tekstu je sve ispravno citirano, neka ti iz Komiteta zovu mene kad već hoće da se bave istorijom i novinarstvom...

Nijesu zvali. Naprotiv, razumni ljudi u vrhu države - što bi rekao moj dragi Balša, oksfordski đaci za ove danas - zaustavili su partijske jastrebove, a institucije su počele da organizuju naučne skupove na tu temu. I na druge, naravno, nijesu srpsko-crnogorski nacionalni i crkveni problemi od juče...

Bavila sam se kasnije vjerskim organizacijama samo sporadično, shvatajući da iza toga ni na jednoj strani ne stoje ni nacionalni ni religijski, nego vrlo konkretni politički i imovinski interesi. Od ‘98, kad su u kratkom razmaku hirotonisani i svetovni i duhovni crnogorski poglavari, batalila sam tu priču, osim u onom dijelu u kojem se tiče kršenja ljudskih prava.

***

Nakon decenija sveopšteg napretka, koji za sada primjećuju samo naša vlast i njihova EU, na istu temu ni država ni crkve ne prijete naučnim skupovima, nego - golom silom. Kao da se spremaju za rat.

Dobro, mitropolit Amfilohije birao je na Trojičindan riječi mnogo temeljnije nego inače. Vladika Joanikije je čak pozvao na dijalog. Izgledalo je da će sve proteći u najboljem redu, ali samo dok umirovljeni vladika Atanasije nije uživo prikazao kako će taj dijalog da izgleda.

- Nemojte nas iz Hercegovine da neko provocira pa da uzmemo Sv. Vasilija. Nemojte da Crna Gora doživi sudbinu koju naš narod i crkva doživljavaju na Kosovu.

Jesam li ja ovo dobro razumjela? Ne oko sveca, jasno je da misli na mošti, Ostrog je neprikladan za prenošenje. Mislim na ovu prijetnju Kosovom, znači li to da će sva Crna Gora biti iseljena ili “samo” njeno crnogorsko stanovništvo?

***

U želji da rečeni dijalog ubrza iz Beograda, još neumirovljeni srpski patrijarh Irinej unaprijed je formulisao zaključke.

- Šta su to Crnogorci, ako ne Srbi. Kao što postoje Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci, Hercegovci, tako postoje i Srbicrnogorci.

Postoje, niko normalan nema ništa protiv, prijateljujem s nekima od njih od rođenja. Ali, postoji i oko trista hiljada onih koji su eto samo Crnogorci. Mali, veliki ili nikakvi, svejedno, ipak su samo Crnogorci. Koje Srpska crkva uvijek poziva na dijalog tako što ih prvo temeljno izvrijeđa.

***

- Zaista je patrijarh ovoga puta stvarno preterao - ocijenio je ugledni srpski novinar i publicista Slaviša Lekić - kao da smo se vratili 20 ili 15 godina unazad.

Hvala, kolega, ali nije on pretjerao samo ovoga puta. I nije jedini! I da, jesmo se vratili, bez kao. Ne 15-20, sad smo tamo gdje smo bili prije 30 godina.

Samo još fali neko dovoljno spreman da razbije prvu latiničnu tablu. I proglasi prvu SAO...

P.S. “Vrijeme je da srpski popovi napušte crnogorske crkve” - spremne su, spremne i profesionalne crnogorske patriote. Naročito one promjenljivog nacionalnog identiteta, čiji glas ima samo tržišnu vrijednost i to samo kod dužnosnika ovakvog režima. Da ima ičeg, ako ne profesionalnog ono makar ljudskog u njima, znali bi da ovakvi naslovi nijesu u službi nacionalnog identiteta nego - nacizma!!!