Najvažniji trenuci života imali uticaja na muziku koju stvara
Francuski pijanista Gregori Priva najavljuje koncert svog trija, kojim će večeras u KIC-u “Budo Tomović” biti obilježen Svjetski dan muzike
Koncertom Gregori Priva Trija u Velikoj sali KIC-a “Budo Tomović” od 20 časova biće večeras obilježen Svjetski dan muzike.
Ovaj praznik se obilježava od 1982. godine, a ustanovio ga je francuski ministar kulture Žak Lang. Cilj je bio da se širom Fancuske muzika slavi besplatnim nastupima muzičara, profesionalaca i amatera, i to ne samo u koncertnim salama već i na ulicama, trgovima i drugim javnim prostorima.
Ubrzo, ovu ideju su prihvatile i druge zemlje, tako da je Praznik muzike postao internacionalni fenomen koji se svake godine prvog dana ljeta obilježava u preko 460 gradova svijeta.
U Crnoj Gori ovaj praznik se slavi od 2002. godine, a Gregori Priva u intervjuu za “Vijesti” otkriva kako on gleda na ovaj događaj.
“Uvijek sam volio svečarski karakter tog događaja, muziku u svim uglovima ulice, u potpuno različitim kontekstima, svi stilovi pomiješani, od klasike do roka, preko džeza. Mislim da je ovo prilika da slavimo muziku u svoj njenoj različitosti, da okupimo ljude uprkos njihovim razlikama”.
On će u Podgorici nastupiti sa svojim trijom, koji pored njega čine bubnjar Tilo Bertolo i kontrabasista Kris Dženings, a nastup će iskoristiti da promovišu najnoviji autorski albuma “Family Tree”.
Iako je tokom svoje karijere radio muziku i za druge formacije, ipak na koncertu u KIC-u publika neće imati priliku da čuje njegove autorske kompozicija koje originalno nijesu napisane za taj sastav.
“Događalo mi se da sviram kompozicije koje nijesu napisane za sastav sa kojim nastupam, pa da ih prilagodim, ali sada, sa ovim trijom, sviramo isključivo muziku napisanu za njega. Međutim, dešava se suprotan slučaj, da izvodim muziku koju pišem za trio u drugim sastavima, solo, na primjer”, objašnjava on.
Muzika koju komponuje Gregori Priva je melodična i samim tim pristupačna slušaocima, a u razgovoru za “Vijesti” umjetnik otkriva i šta ga inspiriše:
“Istina, volim melodiju, i emociju koja iz nje proizlazi. Ne znam da li mogu precizno da govorim o stvarima koje me inspirišu, ali kada se osvrnem, mislim da su najvažniji trenuci mog života imali uticaja na moju muziku, u radosti i tuzi. Mislim da se nostaligija često pojavljuje u komadima kao što je “Sreća”, na primjer. To osjećanje koje je mješavina osjećanja radosti i malo tuge, ili straha da se ne izgubi to stanje duha”, priča Priva koji je tokom svoje karijere imao priliku da svira sa istaknutim džez muzičarima, no ipak se odlučio da se publici predstavi ne samo kao instrumentalista, već i kao kompozitor.
“Mislim da sam oduvijek znao da želim da sviram sopstvenu muziku. Počeo sam da izvodim svoje prve kompozicije sa bendom iz muzičke sekcije u gimnaziji, i to je bilo moje prvo profesionalno iskustvo. Ne znam da li je važno za džez muzičara da bude autor, ili za bilo kog drugog muzičara. Postoje veliki, vrlo poznati klasični muzičari, koji su veliki izvođači, ali koji nikada nisu ništa komponovali. Mene komponovanje zaista ispunjava, uvijek se veoma radujem kada shvatim da sam upravo stvorio novi komad”, priznaje Priva.
Prije nekoliko godina Gregori je nominovan za prestižnu nacionalnu nagradu “Victoire du Jazz”, u kategoriji Otkriće godine, a umjetnik ne krije da je ona imala uticaja na njegovu dalju karijeru.
“Mislim da je nagrada “Victoires du Jazz” pomalo projektovala moj rad i moju muziku. To je uvijek podsticajno i omogućava da se ide dalje. Danas mislim da mi moja muzika omogućava da mnogo putujem, da bolje razumijem svijet u kome živim, i najzad, da bolje razumijem sebe”, zaključuje on.
Najbolja odluka u životu je što sam se posvetio muzici
Iako je danas uspješni pijanista i kompozitor, Gregori Priva je studirao za inžinjera i jedno vrijeme radio kancelarijski posao. O tome kako se odlučio da izbare muziku kao životni poziv, priča:
“To je period kada sam se pitao da li bih mogao da živim od svoje muzike. Postavljao sam sebi brojna pitanja, i morao sam sâm da odlučim. Bilo je vrlo teško psihološki, jer sam osjećao grižu savjesti i strah što napuštam stari posao, što sam se toliko školovao ni za šta. Ali bio sam mlad i pomislio sam da još mogu da pravim “greške”. Na kraju, mislim da je to jedna od najboljih odluka u mom životu”.
( Marija Vasić )