VIŠE OD RIJEČI
Koverat (2)
Knežević čak i detaljno prepričava snimak, kao da hoće snimljenog podsjetiti na realni trenutak u njihovoj privatno-poslovnoj komunikaciji. NBA torba. Ali, bez seleri kepa
Zahvaljujući medijskoj strasti prema jubilejima, shvatio sam neko veče da je prošlo pola godine od famoznog pojavljivanja snimka i izbijanja afere Koverat.
Bilo bi dobro reći - pola godine koje je promijenilo Crnu Goru, ali, bilo bi to neistinito.
Nije to nevažno pitanje - građanski duh jednoga društva oblikuje se kroz ovakve procese i događaje. Tako se osvajaju standardi, a ne pukim usvajanjem deklaracija i mahanjem ispraznim dokumentima. Koliko je, zaista, tih pola godine promijenilo crnogorsko društvo, što je različito a što isto?
Da li je vlast odgovornija? Da li je manje korupcije? Da li se kod predstavnika vlasti javio “strah od koverte” - ili je to ostala jednako omiljena forma komunikacije među njima.
Ili je stradao samo kurir, mada to “stradao” treba uzeti s rezervom, budući da je rado viđen gost na državnim prijemima. Tamo, na koncu, srijeće ekipu kojoj u koverti nema ništa problematično. Na ovaj ili onaj način čitava ta ekipa živi od koverte…
Sveti Migo od Koverte, možda i on završi na ikonostasu. Koliko je takvih završilo među svecima kroz istoriju svih crkava, ne bi ni ovo bilo čudno…
Za razliku od Miga kome je savjetovano da se primiri, Predsjednik je, pak, odabrao stalnu akciju.
Đukanović se u ovih pola godine sreo sa više stranaca nego u pet godina mandata prije afere. Prirodno - odgovarale su mu sve situacije koje su ga predstavljale kao političara/državnika, te ih je bilo u izobilju. Ipak, da li je to dovoljno da ljudi zaborave sve značenjske rukavce afere Koverat ili Pireus kredita, odnosno obmanjivanja javnosti povodom toga zlosrećnog zaduženja.
Primjetna je histerizacija javnog prostora. Nimalo slučajno. Nije to stvar strasti nego jasnog proračuna: u takvim situacijama čak i ono očigledno završi u magli.
S druge strane, u ovih šest mjeseci bio je prisutan i sindrom “Čekanje Velikog”, kako u Kaliforniji zovu opravdani strah od razornog zemljotresa. Za koji su naučnici rekli da jednom mora doći - ali ne znaju kada će biti to “jednom”. Tako i mi u Crnoj Gori svi znamo da će Đukanović jednom pasti, samo što to “jednom” neprestano izmiče… Nakon snimka sa kovertom, nakon javnog razobličavanja kreditnog aranžmana koji je bio razlog za obmanjivanje javnosti (kao da sve to nije dovoljno), ljudi su ostali u nekom međukoraku iščekivanja snimka koji je povremeno gromoglasno najavljivan, ali koji je uporno - izostajao. Knežević čak i detaljno prepričava snimak, kao da hoće snimljenog podsjetiti na realni trenutak u njihovoj privatno-poslovnoj komunikaciji. NBA torba. Ali, bez seleri kepa.
Tu se javlja jedna mala komplikacija: neime, ljudi su bića koja imaju “horizont očekivanja”, i ako je on previsoko postavljen, olako se razočaraju… Hoću da kažem, ovoliko čekanje povećava mogućnost da ljudima taj snimak na kraju ne znači ama baš ništa. Kao što, nakon pola godine, ni koverat gotovo da ništa više ne znači, kao ni obmanjivanje javnosti u parlamentu.
Valjda je prva osobina idealnih podanika - da lako zaboravljaju. Onda sve zavisi od mašte vladara i njegove svite.
Jedan od pravaca akcije koji je predsjednik odabrao je i reaktuelizovanje borbene retorike crnogorskog crkvenog pitanja. Da li to znači da je izbijanje afere Koverat možda dijelom zaslužno i za Đukanovićevo otvaranje fronta sa SPC? Tako da antiklerikalci treba da zahvale bankaru Kneževiću, premda ironično zvuči da ovaj sad najednom, vjeruje u Amfilohijeve političke i druge moći.
Koverta je možda mogla biti uvod u katarzu - ali kao i sve naše priče, i ova predugo traje. A priče, kad predugo traju postaju dosadne ili suviše zamršene. Ono što je jasno tada postaje - neuhvatljivo.
( Balša Brković )