Vrijeme je da se neko zamisli
Suština čitave te žalosne priče je u činjenici da Čukić nije u stanju ni da shvati - a kamoli da prihvati - da je preinačavanje povijesnih dokumenata nedopustivo
Pozdravljam odluku druga Draška Đuranovića, direktora Nove Pobjede, te glavnog i odgovornog urednika Pobjede - da ne objavi moj tekst naslovljen “Vrijeme je da se zamislite, gospodine Čukiću, nad svojim moralnim profilom”. Istina je da se ta odluka druga Draška kosila se sa Zakonom o medijima i Kodeksom novinara/novinarki Crne Gore - ali, iz ove perspektive, bila je sasvim na mjestu. Moj tekst - nadobudnog, čukićevskog naslova - bio je odgovor na Čukićev tekst “Što kaže Kodeks o novinaru koji ne pročita knjigu, a piše o njoj?” objavljen 17. maja u Pobjedi. Oba teksta - i Čukićev i moj - koji sam poslao drugu Drašku 19. maja - bila su suvišna - ali ne na isti način.
Drug Draško je objavio četiri Čukićeva teksta - četiri Čukićeva žalosna pokušaja da obesmisli primjedbu po pitanju preinačene fotografije Samsona Černova iz 1913. godine, koja se našla na naslovnoj strani njegove knjige “Početak srpske okupacije - komitska borba i narodna golgota 1918-1920”. Najžalosniji je upravo četvrti pokušaj. Čukić se u tom tekstu poziva na sadržaj svoje knjige - i kaže, otprilike, da sadržaj apsolutno opravdava činjenicu da se na naslovnoj strani našla preinačena fotografija - i to iz 1913. godine. I podrazumijeva se, valjda, da to nikome ne smeta, osim, naravno - klerofašistima - odnosno neočetnicima - kojima ionako smeta sve što je crnogorsko - ako izuzmemo Petra I, Petra II i još par likova iz naše slavne prošlosti - ali strogo do 1918. godine.
Ta četiri Čukićeva teksta su četiri žestoke šamarčine samome sebi, u prvom redu, a zatim i šamarčine drugu Drašku, odnosno Pobjedi. Čukić jednostavno nije sposoban da shvati i prihvati argumentovanu primjedbu i da uobliči smislene kontra-argumente - nije sposoban, drugim riječima, da vodi argumentovanu polemiku - a nije sposoban ni da elementarno uvaži sagovornika. Na stranu njegova očigledna sklonost ka paranoidnim zaključcima.
Dakle, da rezimiram: zahvalan sam drugu Drašku što je 16. maja objavio moj odgovor na tri Čukićeva teksta - od 30. aprila, te 7. i 15. maja - a zahvalan sam mu i što nije objavio moj odgovor na četvrti Čukićev tekst - objavljen 17. maja. U objavljenom tekstu sam rekao sve što je trebalo da kažem - drugi moj tekst bi, da je objavljen, bio overkill.
“Bezobzirno ste preinačili povijesni dokument gospodine Čukiću - u tome je suština”, stoji u mom tekstu koji nije objavljen, “i još ste se poigrali povijesnim kontekstima. Ukazao sam vam na propust - i to javno - ne bih li odvratio druge autore da krenu vašim putem - putem preinačavanja povijesnih fotografija, odnosno povijesnih dokumenta, te transponovanja povijesnih dokumenata iz jednoga konteksta u drugi. A to što nećete da priznate da ste pogriješili - da ste se teško ogriješili o etiku - naučnu, novinarsku, akademsku, istraživačku i svaku drugu - da ste se ogriješili o norme ponašanja u javnom prostoru - to neka ide na vašu dušu”.
Suština čitave te žalosne priče je u činjenici da Čukić nije u stanju ni da shvati - a kamoli da prihvati - da je preinačavanje povijesnih dokumenata nedopustivo. Kada bi Čukićev postupak - riječ je o uklanjanju sina sa originalne fotografije na kojoj su žena/majka i sin nad grobom muža/oca - bio legitiman - onda bi to značilo da sa originalne fotografije na kojoj vidimo kralja Nikolu I sa (širom) porodicom - sa fotografije koja svjedoči o danima kada je knjaz Nikola proglašen za kralja, a Knjaževina Crna Gora za Kraljevinu Crnu Goru (28. avgust 1910) - slobodno možemo da uklonimo... Koga? Prestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića? Ili prestolonasljednika Danila? Ili prinčeve Mirka i Petra? Ili princa Batenberga (Franz Joseph von Battenberg)? Kada bi Čukić uklonio par likova sa te fotografije - iza koje stoji Luka Komerio (Luca Fortunato Comerio - oficijelni fotograf i snimatelj krunidbe kralja Nikole) - sigurno bi se, tu i tamo, podigla pokoja obrva - ali zato nikome ne smeta što je Čukić uklonio sina sa fotografije Samsona Černova - i tu, preinačenu verziju, okačio na naslovnu stranu svoje knjige - ako izuzmemo tzv. prosrpske medije u CG, pojedine medije iz Srbije - i moju malenkost, naravno, kao nekoga ko je vazda spreman da ustane u odbranu etičkih i akademskih principa.
“Fotografija Samsona Černova (1887 - 1929)”, stoji u mom tekstu objavljenom u Pobjedi 16. maja, “na kojoj vidimo ženu/majku i sina nad grobom muža/oca koji je poginuo na Bardanjoltu - objavljena je na naslovnoj strani časopisa/nedeljnika L’Illustration, 17. maja 1913. godine (S. Tchernof - u potpisu) - a nastala je negdje oko Skadra - najvjerovatnije baš na Bardanjoltu - neposredno pred povlačenje crnogorske vojske iz Skadra (14. maja 1913. godine). Ta fotografija je - osim što se nalazi na naslovnoj strani pomenutog časopisa - ujedno i ilustracija uz kratak tekst - vrlo korektan epilog tzv. Skadarskoj krizi - jednoj od najtragičnijih epizoda u crnogorskoj povijesti - koji je objavljen u istom broju časopisa L’Illustration. Citiraću ovdje posljednju rečenicu tog teksta/epiloga, u originalu:
”Au même moment où il pénétrait dans la ville, les troupes monténégrines en sortaient, remontant dans la direction de l’ancienne frontière: le sacrifice était consommé.” Posebno su upečatljive posljednje riječi - le sacrifice était consommé - što bi značilo, u doslovnom prevodu: “žrtve su konzumirane/pojedene/potrošene” - tvrda albanska zemlja je progutala hiljade Crnogoraca - koji su životima platili osvajanje Skadra. I dok se naša vojska polako povlači ka - l’ancienne frontière - staroj granici - za njom ostaju hiljade grobova...”.
Toliko o tome...
I još bih primijetio, za kraj, da je tema Božićne pobune, odnosno zločina počinjenih od strane vojne sile, te upravnog i policijskog aparata Kraljevstva/Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca - kasnije Kraljevine Jugoslavije - nad crnogorskim narodom - odnosno nad onim dijelom crnogorskog naroda koji se nije mirio sa svojim (nacionalnim) statusom u novoj državi - reaktuelizovana u posljednje vrijeme. Insistiranjem na temi srpskih zločina u periodu između dva svjetska rata teži se, sa jedne strane, konsolidaciji crnogorskog nacionalnog bića - jer nema Crnogorca koji ne osjeća gnijev na pomen srpskih zločina - a sa druge strane se pokušava “prevesti” stanoviti procenat Srba, građana ove države - među “naše” - među Crnogorce i ostale građane lojalne ovoj državi i njenoj zvaničnoj politici. Potencijalnim preletačima se nudi, ujedno, i savršen alibi: da sam znao za srpske zločine - da sam znao za zločine nad crnogorskim narodom počinjene po okončanju Prvog svjetskog rata u ime kralja Aleksandra I Karađorđevića - da sam znao za zločine počinjene u pokušaju zatiranja crnogorske države, crnogorskog imena i svega crnogorskog - nikada se ne bih priklonio tzv. srpskoj opciji itd.
Ta priča je imala smisla do maja 2006. godine - i te kako. Potezati tu priču danas - i to u funkciji najprizemnijeg političarenja - apsolutno je deplasirano.
( Borislav Vukićević )