MCP: Jasno se vidi da ni jedna crkva, ni džamija nijesu bile imovina države
"Sve su državne vlasti u Crnoj Gori, barem do 1946. godine, kako nacionalne, tako i okupacione, poštovale i uvažavale imovinska prava i vlasništvo Cetinjske Mitropolije i njenih hramova, i nijesu uzurpirale njene posjede"
Atakujući bezobzirno na hramove i imovinu Cetinjske Mitropolije najnovijim Predlogom Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica državni centri moći u Crnoj Gori služe se krivotvorenjem istorijskih činjenica, saopšteno je iz Mitropolije crnogorsko primorske.
Navode da državni zvaničnici u Podgorici "istupaju sa netačnom i neobjektivnom tezom" da je imovina Cetinjske Mitropolije i njenih hramova prije 1918. godine navodno bila svojina države Crne Gore.
"Ovo iskonstruisano stanovište formulisano za potrebe dnevne politike nema uporište u istorijskim činjenicama i sačuvanim arhivskim aktima. Činjenice upravo govore suprotno. Već u srednjovjekovnoj Zeti, gospodari koji su bili izdanci narodnih dinastija Vojislavljevića, Nemanjića, Balšića i Crnojevića, ustupali su vladarskim poveljama brojne i bogate zemljišne posjede manastirima i crkvama. Darovani posjedi postajali su vlasništvo hramova, odnosno Crkve, a ne države ili dvora", saopšteno je.
Kako se dodaje, uvidom u arhivski dokument o popisu Državne imovine, tokom trajanja nezavisne države Kraljevine Crne Gore do 1918. godine "jasno se vidi da ni jedna pravoslavna, ni rimokatolička crkva, ni džamija nijesu bile imovina države".
"Sve su državne vlasti u Crnoj Gori, barem do 1946. godine, kako nacionalne, tako i okupacione, poštovale i uvažavale imovinska prava i vlasništvo Cetinjske Mitropolije i njenih hramova, i nijesu uzurpirale njene posjede".
Iz Mitropolije ističu da su se stvari temeljno promijenile dolaskom komunista na vlast.
"Prema Zakonu o agrarnoj reformi i unutrašnjoj kolonizaciji iz 1946. pravoslavni manastiri u Crnoj Gori lišeni su većeg dijela svojih zemljišnih posjeda. Prema istom zakonu manastiri su kategorisani u dvije grupe manastira tzv. većeg istorijskog značaja,u koje su svrstani Cetinjski manastir, Ostrog, Piva, Morača i Savina, i ostali manastiri. Manastirima "većeg istorijskog značaja" zakon je ostavio u svojinu 30 hektara zemlje i 30 hektara šume, dok je ostalim manastirima ostavio u pravo svojine i korišćenja 10 hektara obradive zemlje i šume. Ovaj zakon nije nacionalizovao hramove i minimum zemljišnog posjeda, koji se nije našao na udaru agrarne reforme, već ih je ostavio u pravo svojine i slobodnog raspolaganja Cetinjskoj Mitropoliji i njenim područnim hramovima".
Iz Mitropolije je saopšteno da "nikad ni jedna državna vlast u Crnoj Gori nije pokušavala niti realizovala podržavljenje pravoslavnih hramova i cjelokupne njihove imovine".
"Sadašnje nastojanje državnih centara moći u Podgorici jedinstven je takav slučaj u cjelokupnoj istoriji Crne Gore i njene državno-pravne tradicije. Takva izrazito nasilna ideološka i politička doktrina nema utemeljenja u pravnom i cjelokupnom istorijskom nasljeđu ove namučene zemlje. Državni ideolozi često forsiraju tezu da je Srpska Pravoslavna Crkva u Crnoj Gori prisutna tek od 1920. Sračunato i tendenciozno prećutali su 700 minulih godina njenog djelovanja na ovim prostorima. Cetinjska Mitropolija izvodi svoj crkveno-pravni kontinuitet iz Zetske eparhije koju je 1219. formirao upravo Sv. Sava, dok je na saboru u Skoplju na Cvijeti 1346. g. uzdignuta u rang Mitropolije zetske. Brojni hramovi na terenima Crne Gore sazidani su nastojanjem svetorodne dinastije Nemanjića. Manastir Moraču podigao je knez Stefan Nemanjić, sinovac Sv. Save, 1252. Manastir Đurđevi Stupovi kod Berane, podigao je Nemanjin sinovac i brat od strica Sv. Save župan Prvoslav Nemanjić 1213. Manastir Vranjinu na Skadarskom jezeru podigli su Sv. Sava i episkop zetski Ilarion 1224. Manastir Duljevo kod Budve podignut je nastojanjem cara Dušana 1348. Crkvu Sv. Petra i Pavla u Bijelom Polju podigao je humski knez Miroslav, Nemanjin brat, 1190. Spisak hramova, koji su u doba Nemanjića sazidani na terenu od Polimlje i Potarja do obala Jadrana znatno je veći. Ne zaboravimo pritom da je duhovnu vlast nad ovim terenima i vjernim narodom vršila upravo Srpska Pravoslavna Crkva sa sjedištem u manastiru Žiči kod Kraljeva, potom u Pećkoj Patrijaršiji".
U Mitropoliji smatraju da se "sračunato i tendenciozno" prećutkuje da se Mitropolija crnogorska i primorska, kao nasljednica Mitropolije zetske, pominje prvi put 1504.g. i "podmeće" da je formirana 1931.g. želeći da joj se kod neupućenih skrati postojanje za 427 godina.
"Samovoljnom i nekanonskom odlukom turskih vrhovnih vlasti ukinuta je 1766. godine Pećka Patrijaršija kao majka-crkva Cetinjske Mitropolije. U razdoblju između 1766. i obnove srpske patrijaršije 1920. cetinjski mitropoliti i gospodari Crne Gore istrajno su se zalagali za uspostavljanje Pećke Patrijaršije i formiranje jedinstvene srpske države. Patrijarh pećki Atanasije II Gavrilović dodijelio je 1750. cetinjskom mitropolitu zvanje „egzarha trona pećkoga“. Isto zvanje nosiće cetinjski mitropoliti i poslije ukidanja Patrijaršije u Peći. Upravo na taj način prvojerarsi Cetinjske Mitropolije promovisali su svoju crkveno-pravnu doktrinu da je Mitropolija na Cetinju legalni i legitimni sljedbenik i nasljednik autokefalne Pećke Patrijaršije i da je njen duhovni i nacionalni cilj da radi na njenoj obnovi, do koje je 1920. i došlo. I u razdoblju svog samostalnog života između 1766. i 1920. Pravoslavna Crkva u Crnoj Gori nosilac je i promoter srpskog crkveno-narodnog identiteta, o čemu uostalom govore brojni istorijski izvori. Upravo zato Mitropolija Cetinjska nikad nije ni zatražila pa samim tim ni dobila tomos (povelju) o sticanju statusa. autokefalne crkve. Njen duhovni i nacionalni prioritet bio je upravo suprotan – obnova srpske patrijaršije u Peći. Ona, doduše, jeste nazivana ”autokefalnom” od 1904.g. na inicijativu knjaza Nikole, nasljednika mitropolita i gospodara Petrovića, koji se kao takav ponašao u odnosu na Crkvu kao gospodar i ”mitropolit”, u vremenu kad je Mitropolija – Pravoslavna Crkva u Crnoj Gori – bila državna vjera, a on – hrišćanski vladar. Što se tiče navođenja nje kao ”autokefalne” u Rali-Potlijevom zborniku kanona, u fusnosti se izričito navodi da u Sintagmationu Carigradske Patrijaršije, koja je davala autokefalnost, toga nema. Knjaz Nikola je proglasio Crkvu ”autokefalnom” – da bi ga mitropolit krunisao za kralja (1910). A što se tiče obnove jedinstva Pećke Patrijaršije, isti kralj je (1913) postavio prvog Pećkog mitropolita Gavrila Dožića, poslije ukidanja Pećke Patrijaršije (1766) i iz egzila prihvatio njenu obnovu, tražeći samo da joj sjedište bude u Peći, a ne u Sremskim Karlovcima – Beogradu".
Iz Mitropolije apeluju da se poštuju "zavještanja naših narodnih velikana, gospodara Ivana Crnojevića, Sv. Vasilija Čudotvorca Ostroškog i mnogih znanih i manje znanih".
"Jer narod koji flagratno krši i nesavjesno ignoriše autentično duhovno i pravno nasljeđe minulih pokoljenja neminovno je osuđen na duhovnu destrukciju i biološko nestajanje. Nije ni mudro ni razumno ratovati sa svojim praocima; i narodnim velikanima, a još manje sa Gospodom. Uostalom metafizički rat sa Duhom Gospodnjim niko nije dobio. Niti ga može dobiti", navodi se između ostalog .
( Vijesti online )