Sekulović jednako lako ruši rivale i stereotipe
Trofejni crnogorski bokser, 18-godišnji Milovan Sekulović, već niže uspjehe u olimpijskom i profi boksu
Prije tačno tri godine crnogorski boks je prekinuo post duži od tri decenije bez medalje u juniorskom uzrastu na najvećoj smotri - Podgoričanin Milovan - Mića Sekulović u mađarskom Kapošvaru osvojio je evropsku bronzu. Deset dana ranije Crna Gora je dobila i prvog WBC prvaka svijeta.
“Ako se nešto dogodi jednom može biti slučajno, dva puta već nije slučajnost i ponoviće se opet”, napisao je kultni jugoslovenski književnik Meša Selimović. Koliko je samo bio u pravu!?
U međuvremenu, u posljednje tri godine, crnogorski boks je dobio dvostruku juniorsku prvakinju Evrope, prvu u istoriji evropskog boksa, Budvanku Bojanu Gojković, a njen klupski drug Petar Liješević je osvojio evropsku juniorsku bronzu...
A Mića Sekulović nepune tri godine kasnije, sa svega 18, doživio je da njegovi sugrađani sa pijetetom izgovaraju njegovo ime, jer je na Trgu nezavisnosti u petoj profesionalnoj borbi demonstrirao klasu, srčanost, viteštvo i nezaboravnu borbu protiv stamenog, četiri godine starijeg poluteškaša iz Gruzije Beke Mukulišvilija. Profesionalni skor 18-godišnjeg Miće je pet profi pobjeda, svih pet nokautom!
"Zadovoljan sam načinom na koji sam boksovao protiv Gruzijca. Nisam se borio ili tukao, jer u tuči sa njim 99 odsto bih dobio batine. Boksovao sam prema taktici koju smo spremili u štabu, da udaram sa distance i ne ulazim u brojne razmjene. Gruzijac je nevjerovatno čvrst i ima razoran udarac i morao sam da koristim svoje prednosti - duže ruke i bolju tehniku. U drugoj sam sa dva vezana udarca mu “razbio” desnu, a krajem treće runde i lijevu arkadu. Nakon prekida u 4. rundi i on je sportski priznao poraz i to je boks, zato se ovaj sport zove plemenita vještina, a u ovom uzrastu u tuči sa njim ne bih imao šansu", priča za “Vijesti” Mića Sekulović.
Upravo je uzrast, ali i podatak da je protiv Gruzijca boksovao prvi meč u poluteškoj, razlog što Mića nije otišao u Minsk na seniorsko Evropsko prvenstvo.
"Profi i amaterski boks se poprilično razlikuju, a ja nisam imao vremena da se pripremim za Minsk. Nakon prethodnog profi meča u Splendidu loše sam se osjećao zbog skidanja kilograma i odlučili smo da pređem u polutešku, a sa 18 godina bih na želju mogao do jedne pobjede u Minsku, ali dobiti trojicu vrhunskih boksera desetak godina starijih je, ipak, nemoguća misija. Zato sam ostao u klubu i u ovom periodu radim na snazi, ali i otklanjanju nekih tehničkih nedostataka. Naravno da nisam odustao od olimpijkosg boksa i moj cilj su Olimpijske igre u Parizu, a do tada trebam da radim na sebi. Veći je uticaj olimpijskog boksa na profi ring, ali se i iz profesionalnih borbi mogu izvući koristi i za borbe u amaterskom ringu. Tu prije svega mislim na taktičku zrelost, ali i fizičku pripremu koju donosi napor boksovanja u 12 rundi. Zato mi je i naredni cilj da napadnem WBC šampionski pojas do 22 godine, prije nego krenem u osvajanje olimpijske norme.
Enormni potencijal Sekulović je demonstrirao na “Trofeju Podgorice”, pobjedom nad osvajačem evropske medalje iz Bugarske 2016. godine, a potvrda talenta biila je medalja na EP u Mađarkoj iste godine.
"Sjećam se borbe protiv Bugarina, i on je jedan od trojice najboljih boksera sa kojima sam se susreo u olimpijskom boksu. Sjajne mečeve imao sam i protiv francuskog reprezentativca dvije godine kasnije u Podgorici, ali i protiv Rusa u Mostaru. To su lijepe uspomene, ali ima i ružnih poput nepravedne eliminacije na EP za juniore u Italiji, kada su mi sudije prošle godine bukvalno otele pobjedu u borbi sa rivalom iz Ukrajine. Nakon toga sam i krenuo u profi boks, jer sada je moguće bokosvati na oba fronta. Ipak, uz bronzu u Kapošvaru, kao najradosniji trenutak bila je moja prva titula prvaka Crne Gore i to nakon debitantskog ulaska u ring. Počeo sam da treniram sa 11 godina u BK Podgorica i nepunih pola godine kasnije dobio sam prvi meč baš u borbi za prvaka Crne Gore", zaključuje Mića Sekulović.
Bojana je zaštitni znak našeg boksa
Na evropsku juniorsku medalju Crna Gora je čakala 32 godine, od zlata Ratka Draškovića do bronze Miće Sekulovića.
U posljednje dvije godine osvojena su još dva zlata i bronza.
"Promijenilo se mnogo toga, na bolje naravno. Medalje su izazvale pažnju, popularnost, ali neuporedivo sistematičniji rad u našem boksu. Bojana Gojković je ove godine prije Evropskog prvenstva osvojila četiri najprestižnija međunarodna tunrira, a mi smo nekada mogli samo da se potrpamo u neki kombi i da iskustvo stičemo na turnirima u okruženju. I Bojanin spektakularni bokserski stil oduševljava cijelu svjetsku boksersku javnost, pa naši takmičari imaju drugačiji i neuporedivo bolji status kod sudija nego prije. Naš boks je sada prepoznat i na cijeni je. Da sam i ja imao kriterijum suđenja kakav je sada, iz prethodnog perioda bih sigurno donio koju medalju više", kazao je Sekulović.
Kandidata za medalje sada nam ne fali
U Kapošvaru je Crna Gora nastupila sa četiri takmičara - tri godine kasnije u starijem razredu mladih, naša selekcija će na jesen imati dva puta više učesnika.
"Nije samo u tome razlika, u Mađarskoj su tri naša boksera izgubila prve mečeve, a u Bugarskoj na jesen imaćemo čak osam boksera kvaliteta da se bore za medalje. Širenjem baze naši bokseri dobili su i bolje uslove za trening i napredak u matičnim klubovima. I saradanja između vodećih klubova Budve i Podgorice je fantastična, često sparingujemo zajedno i razmjenjujemo iskustva, a ja imam dva sjajna sparing partnera u poluteškoj u Petru Marčiću iz Budve i Viktoru Mihajloviću iz mog kluba", kaže Milovan Mića Sekulović.
Osim Mihajlovića, BK Podgorica i treneri Dragan Đurićković, Bako Ademović i Vojkan Radović će cijelog ljeta za EP spremati i Edina Alkovića (- 57 kg) i Nenada Markovića (- 60 kg).
"Ima tu mnogo posla, uz rad sa svim talentima jer ih sada ima u svim uzrastima. Teško je nakon decenija lošeg rada u našem boksu, ali sve ide nabolje. Po mom mišljenju treba još sistematičnije raditi na popularizaciji, učešću boksera na što više prestižnih turnira, ali i u ispunjavanju obaveza. Stipendista sam BSCG, a na polovini godine nije isplaćena nijedna stipendija za 2019. A odricanja su ogromna, jer sam morao da napsutim školu i dva razreda da polagažem vanredno, iako sam imao odličan uspjeh. Treninzi ujutro i uveče, a nakon uspjeha uvedene i dugotrajne zajedničke reprezentaivne pripreme, nisu osatvile prostora za redovno pohađanje nastave. No, raduje da i društvo sve više cijeni sportski uspjeh, pa će mi kao repezentazivcu i studije na sportskom menadžementu UDG biti besplatane i usklađene sa zahtjevnim takmičarskim kalendarom", zaključio je Sekulović.
( Slaviša Živaljević )