Žele da brendiraju moračku "šljivu"

U još jednom pokušaju da izbore “brend“ za moračku “šljivu”, Donjomoračani će krenuti od osnivanja udruženje proizvođača tog, tvrde, po mnogo čemu posebnog alkoholnog pića.

Formiranje udruženja je, kažu i u kolašinskoj lokalnoj upravi, jedan od prioriteta kada je riječ o podsticajnim mjerama za poljoprivrednike.

“Kolašinskoj poljoprivredi je neophodna ta energija udruživanja. Čak i najorganizovaniji i najproduktivniji poljoprivredni proizvožači na području naše opštine nijesu u mogućnosti da imaju kvalitetne samostalne nastupe na tržištu.Čine se prvi koraci, pa smo sa puno ambicije prihvatili inicijatitu iz Donje Morače da se započne formiranja udruženja proizvodjača domaće rakije. U tu svrhu smo izdvojili i 10.000 eura”, objašnjava predsjednik Opštine Milosav Bulatović.

Formiranje udruženja, kaže on, stvorilo bi mogućnosti i za “podizanje kvaliteta domaće rakije, ali i obezbjeđivanje potrebnih sertifikata za nastup na tržištu“. Udruženje će i “postaviti norme i standarde po kojima će se ovdašnja tradicija u proizvodnji domaće rakije transformisati u sertifikovana pakovanja spremna za inostrana tržišta“. U Donjoj Morači smatraju da je njihova “šljiva“ odavno trebalo da osvoji regularno tržište u regionu, ali i šire.

Pokušaji su propadali pred sam kraj procesa. Jedan od proizvođača rakije, Momo Rakočević iz sela Prekobrđe sjeća se da su prije deset godina bili najbliže tome da zaštite “šljivu“.

“Kroz projekat posvećen organskoj proizvodnji, pomagali stručnjaci iz Njemačke i Švajcarske. Oni su nudili i 7.000 eura kao novčanu donaciju, ostatak novca trebalo je da obezbijede sami proizvođači. Nisu to bile male pare, a pomoći, sa lokalnog ili državnog nivoa, nisu se mogli nadati”.

U proizvodnji tog pića, tvrdi on, situacija je sada bez mnogo kontrole. Cijene formira svaki proizvođač individualno, ali i bira način proizvodnje. Cijena litra rakije iz Morače je 8 do 10 eura.

“To, ukoliko je proizvedena na tradicionalan način, uz mnogo truda i od kvalitetnih šljiva. Nažalost, ima nekih domaćina koji sve te kriterijume zanemere, pa kafanama prodaju i po dva - tri eura litru. Zbog specifične klime i zemljišta, šljive su u Morači posebnog kvaliteta, pa i alkoholno piće od njih ima specifičnosti, koje se ne mogu postići u drugim krajevima države ili regiona”.

Za litar kvalitetnog pića, potrebno je 8 do 10 kilograma zrelih plodova.

Njemci i Švajcarci koji su prije deceniju pomagali da se rakija iz Morače legalno i bolje pozicionira na tržištu, kaže Rakočević, nijesu našli mane tradicionalnom načinu proizvodnje.

Tih godina, prema procjeni stranih stručnjaka, oko 20 domaćinstava potpuno je zadovoljilo visoke ekološke standarde.

“Ne sumnjam da bi tako bilo i sada. Nemamo mi razloga da se plašimo standarda Evropske unije (EU). Prije bih rekao da neko želi da nametne stav da je teško pratiti te zahtjeve. Znam da na desetine domaćinstava u ovom kraju mogu da prizvode u skladu sa najvišim evropskim standardima. Samo nam treba vjetar u leđa od nadležnih institucija, savjeti i olakšavanje procedura. Pored toga što je donjomorački ponos, ta rakija bi mogla postati i državni, vrlo lako i za vrlo kratko vrijeme”.

Od “šećeruše” glava boli

Rakočević kaže da je svjestan da neće biti lako uskladiti što dosljednije poštovanje tradicionalnog načina prizvodnje i savremene standarde.

“Prije svega, jačina ‘šljive’ ne treba da prelazi 38 do 40 ‘gradi’. Sada, nažalost, peku mnogo jaču rakiju, što znatno utiče na aromu i gube se neka od specifičnih svojstava. Ni u jednoj od rakija ne smije biti dodatog šećera jer je to, prosto, tradicija. Šećeruša, tako se zove rakija u čiju kominu ili trop neki sipaju šećer džakovima. Takva komina da mnogo više rakije po kazanu, ali od nje boli glava...“

On objašnjava i da bi, prije nego što dospije na tržište, “šljiva” trebalo da odstoji najmanje godinu. Potrebno je i da “prevri“ desetak puta.

( Dragana Šćepanović )