Monika Radojević: Roditelji su me naučili da moj glas vrijedi čuti

Nikšić je uvijek bio grad pjesnika: onih koji se u njemu rode i provedu život po korzou, kafanama, Bedemu, Trebjesi, pa čak i u Brezoviku, grad je onih poeta koji dođu pa ga opjevaju, ali brojni su i oni koji ga napuste ili ih samo korjeni povezuju sa njim... No, pjesničko što Nikšićani nose u svojim genima ostaje...

Mlada spisateljica-pjesnikinja Monika Radojević rođena je i živi Londonu, vuče nikšićku, pjesničku krv sa očeve strane, a majka joj je iz Brazila. Ona je nedavno osvojila nagradu za nove, mlade autore “Merky Books New Writers”. Nagradu je pokrenuo britanski reper Stormzi zajedno sa Vilijamom Hajnmenom iz izdavačke kuće “Penguin Random House” kako bi “promovisali priče koje se ne čuju” od pisaca koji teže dobijaju javni prostor.

Radojević je, zajedno sa Hafsom Zaiian, osvojila nagradu među 1.200 pristiglih prijava, a uručena joj je početkom mjeseca u londonskom pozorištu “Paladijum”.

Radojević je nagradu osvojila za pjesmu “23 i Ja” koja, prema ocjeni žirija, “govori o radostima, konfuzijama i trenucima tuge jer se istorija raspršila svuda po svijetu, ali uprkos svemu, identitet uvijek nosite sa sobom, željeli to ili ne”.

“Ja sam poslala pjesmu pod nazivom ‘23 i Ja’, koja se odnosi na vebsajt za testiranje DNK gdje ste u mogućnosti da kupite komplet za testiranje DNK koji sa uzorkom možete poslati na analizu i tako provjeriti svoje porijeklo. To je priča o strahu i neizvjesnosti kada ne znate mnogo o svom identitetu”, priča mlada pjesnikinja za “Magazin”.

Ona priznaje i da njena inspiracija nekada dolazi upravo iz pitanja odakle je...

“Sve vrijeme se pitam odakle sam ja. Svake sedmice, na neki način, moje porijeklo biva dovedeno u pitanje. Ponekad je to bezopasno, ali ponekad mi je neprijatno jer ljudi dovode u pitanje moje odgovore, kao da pokušavaju da me uhvate u laži. Vidim sebe kao djevojku rođenu u Londonu, a potičem i iz Brazila i Crne Gore. Ponosna sam na to, ali se i borim sa tim... Ljudi me često pitaju da li tečno govorim sva tri jezika, da li sam ikada živjela tamo, posjećujem li često te države... Kao da testiraju... Ljudi imaju različite ideje o tome šta se računa kao identitet, a može biti vrlo frustrirajuće kada odbace ili protivurječe vašoj vlastitoj interpretaciji onoga što vi osjećate da jeste”, iskreno odgovara ona. Identitet koji, kako kaže, nosi sa sobom i koji osjeća nije tipično crnogorski, malo više je brazilski, ipak ne u potpunosti, a tako je i sa njenim britanskim dijelom, koji joj je dat u Engleskoj, gdje je rođena...

“Na neki način je tako. Moja koža ili moj izgled, često su žarište razgovora o mom porijeklu. Ne izgledam kao tipična crnogorska djevojka. Ovo je vrlo jasno Crnogorcima kada sam tamo, posebno ljeti, jer moja porodica i ja izgledamo tamnije u odnosu na drugi dio stanovništva. Mnogo puta kada sam boravila u Crnoj Gori, bez oca, nazivali su nas ciganima. Takođe, ljudi se onda šokiraju kada shvate da govorimo i razumijemo crnogorski jezik. Sa druge strane, u Brazilu je drugačije, jer više izgledam kao Brazilka nego Crnogorka i Brazil je etnički vrlo raznolik, pa je lakše. Međutim, kada govorim portugalski, ljudi me često pitaju odakle dolazim, jer oni po mom naglasku mogu reći da je nešto malo čudno. U Velikoj Britaniji je opet drugačije - London je multietnički grad pa ljudi nijesu toliko šokirani, iako, kada je u pitanju moja mješavina zemalja uvijek se susrećem sa komentarom da je kombinacija pola Brazilka pola Crnogorka vrlo neobična”, govori Radojević.

Njene pjesme su tako nastale iz raznih životnih okolnosti i trenutaka, često su dugačke jer poezijom Radojević pokušava da ispriča priču, ali i da prenese emocije, prizore, trenutke, zvukove...

“Mislim da je moj stil malo apstraktan, manipulišem jezikom na načine koje različiti ljudi mogu različito tumačiti, tako da se oni mogu povezati lično sa mojim djelima i razumjeti ono što želim da razumiju. Često stihovi o kojima ne promišljam mnogo na posebne, meni neočekivane načine, funkcionišu sa ljudima, a neki stihovi koji su za mene veoma moćni i snažni ne ostavljaju takav dojam drugima”, objašnjava Radojević.

Ona ističe da nikada nije “svjesno odlučila da piše, već je samo uvijek pisala”. Od malena je na taj način izražavala svoju kreativnost, talenat i ljubav prema stihovima...

“Za mene je pisanje prirodna stvar”, kaže ona i dodaje da je to njen način da se izrazi, nekada i mnogo iskreniji i uspješniji nego razgovor.

“Osjećam da se mnogo bolje izražavam dok pišem nego dok govorim. Često sam pisala pisma ljudima koji su mi važni kada im moram reći nešto važno ili lično, jer znam da mogu puno bolje komunicirati sa njima kada pišem. Tako da je to postalo veoma prirodno za mene i nikada nijesam prestala da se tako izražavam. Pokušavam da budem realna koliko mogu - pišem kako mislim, i ne pokušavam da promijenim nešto kako bi to zvučalo inteligentnije, više poetično, ili nešto slično. Mislim da moja ličnost i moja duša izlaze na površinu kada pišem, zbog čega je ljudima koji me dobro poznaju lako čuti moj glas kada čitaju moja djela. Takođe, veoma sam srećna što imam roditelje koji mi pružaju podršku, koji su uvijek našli vremena da me saslušaju i pohvale moj rad. Mislim da je to veoma važno - moji roditelji su me naučili da moj glas vrijedi čuti, a kada ste dijete to je vjerovatno jedna od najvažnijih lekcija koju možete naučiti. Moji roditelji često čitaju moja djela, čak i danas. Oni su moja dva najznačajnija čitaoca i najveća moja podrška, tako da imam mnogo razloga da im se zahvalim”, ističe Radojević...

Jedan dio nagrade koju je osvojila podrazumijeva i ugovor sa izdavačkom kućom, a trenutno su u toku sastanci i razvijanje planova. Radojević još uvijek nije sigurna da li će se posvetiti poeziji ili prozi, jer je zainteresovana za oboje.

“Ipak mi je poezija bliža, prirodnije mi dolazi da pišem stihove. Ja sam i feministkinja, tako da su teme koje obično istražujem vezane za moju feminističku ideologiju i neke borbe sa kojima se ja ili drugi susrećemo u patrijarhalnom svijetu. Takođe, pišem o nasljeđu, o jeziku, identitetu i ‘pripadnosti’... Postavljam pitanje: ‘Gdje je vaš dom kada ste iz više zemalja?’”...

Skromna i veoma prijatna djevojka za “Magazin” kaže da se nada da će zbirka njene poezije biti objavljena u narednih nekoliko godina.

“Trenutno se sastajem sa timom i razvijam planove koji idu naprijed, tako da ću morati da vidim. Nadam se da će kolekcija moje poezije biti objavljena u narednih nekoliko godina!”.

Uživa u čitanju, čak i kada je to rječnik

S obzirom na to da uživa u pisanju i da to radi sa puno ljubavi, zanimalo nas je da li je Monika isto tako i strastveni čitalac...

“Čitam sve vrijeme! Budući da sam trenutno na magistarskim studijama razvoja, pročitala sam mnogo akademskih radova, stručne literature, a pošto je moj prethodni fakultet bio politički - međunarodni odnosi, stalno sam pratila vijesti i učestvovala u analizama, sama analizirala mišljenja, tekstove, medije... Naravno, čitam i zarad sopstvenog zadovoljstva - uvijek sam. Nekada sam znala upasti u nevolje jer sam se bavila tajnim čitanjem: pod pokrivačima kada je bilo vrijeme za spavanje, ili zbog ignorisanja gostiju jer sam bila zauzeta čitanjem. Mogu čitati bilo šta, sve dok je zanimljivo. Čitam autobiografije, fikciju, drame, poeziju, čak sam i rječnik jednom čitala kada mi je bilo dosadno i kada sam ostala bez drugih knjiga za čitanje! Nažalost, nisam pročitala ništa iz crnogorske književnosti, ali mislim da ću pitati oca za neke preporuke”, uz osmjeh odgovara mlada buduća spisateljica.

U crnogorsko-brazilskoj porodici vlada ravnoteža dva svijeta

Da se Brazil i Crna Gora veoma razlikuju jasno je svima. Ipak, Monika Radojević, pola Brazilka, pola Crnogorka ističe da je to divna kombinacija i da uživa u vremenu koje provodi sa svojim roditeljima koji komuniciraju na engleskom jeziku i odlično funkcionišu. “Nikada se ne bi promijenila. Brazil i Crna Gora se toliko razlikuju jedna od druge i imaju veoma različite kulture, jezike, istoriju, kuhinju, pa i politiku. Pored svih tih različitosti moji roditelji se veoma dobro slažu, a u našoj kući je divna ravnoteža dva različita svijeta. Za mene, to je veoma pozitivno iskustvo, ali to takođe znači da je mnogo britanske popularne kulture, posebno iz devedesetih kada sam odrastala, ostalo daleko od mene”, priča ona i prisjeća se anegdote:

“Jedna od mojih najranijih uspomena je prepiranje sa djevojčicom u školi da je ‘Petar Pan’ crnogorski karakter, a da je Dizni došao iz Crne Gore. Vidjela sam crnogorsku verziju filma, pa sam bila uvjerena da sam vidjela original. Sa druge strane i moji roditelji su imali drugačije djetinjstvo jedno od drugoga, a onda i od roditelja mnogih mojih prijatelja. To sam shvatila tek kada sam krenula u školu i onda mi je postalo jasno da je moje iskustvo izuzetak, a ne nešto uobičajeno”, kaže Radojević.

Istorija Crne Gore joj je posebno zanimljiva

Iako jezik govori “dovoljno da može da se snađe tokom posjete”, Monika Radojević o Crnoj Gori zna mnogo toga i zainteresovana je za našu kulturu, istoriju, običaje...

“O Crnoj Gori sam mnogo naučila od oca. On je veoma inteligentan i obrazovan čovjek i njegovi uvidi o njegovoj zemlji su me uvijek mnogo naučili. Posebno me impresionira istorija Crne Gore kao dijela bivše Jugoslavije, njena kratka era komunizma i odnos prema bivšem Sovjetskom savezu. To su segmenti koji su oblikovali situaciju u kojoj se zemlja danas nalazi i smatram da je ta njena istorija fascinantna”, kaže Radojević. Iako je njen otac iz Nikšića, ona je ljeta češće provodila u Budvi, čije plaže joj se posebno dopadaju.

Ona ističe i da vrijeme i novac znatno otežavaju putovanja, jer bi i sama voljela češće da posjeti, kako Crnu Goru, tako i Brazil u koji je kao manja redovno išla i zahvaljujući čemu je odlično savladala portugalski jezik.

( Jelena Kontić )