Veliša nije dao Staru maslinu ni za vaganj zlata

Barani koje ne zanima ko je od njihovih predaka sahranjen u stijeni na vrhu vidikovca, ko je od snijega i sirupa pravio prvi sladoled, a ko preživio potop “Titanika”, ko je odbio 20 kilograma zlata u zamjenu za Staru maslinu, ili prvi zaigrao fudbal u gradu pod Rumijom, sigurno se neće udubiti u nesvakidašnje monografsko štivo koje je pod nazivom ”Ljudi iz grada bez vrati - (NE)Zaboravljeni Barani XX vijeka” objavio poznati barski publicista i novinar Željko Milović.

U dva toma i na oko 550 strana, Milović je trogodišnji rad sabrao u životopise osamdesetak ličnosti koje su duhom obilježili doba u kojem su živjeli u gradu pod Rumijom.

U izdanju “Mediteran Multimedia”, u saradnji sa NVO “Povjerenje”, djelo krasi 478 fotografija, od kojih su skoro sve iz ličnih arhiva barskih porodica i prvi se put objavljuju. Umjesto klasičnih recenzenata, o djelu su pisali Milo Vukčević, Čedo Ratković, Ivan Jovović, Muharem Muratović, Suljo Mustafići Milun Lutovac.

“U dogovoru sa dr Ginom Masoničić koja je dala punu podršku da se krene u projekat, svjesno smo izbjegli uobičajeni barski anegdotski pristup ovakvim publikacijama i opredijelili se za naučni - arhivska istraživanja, terenski rad, razgovore sa ljudima... Ako monografija ne pomjera granice saznanja, onda je potpuno besmislena”, priča za “Vijesti” Milović.

Kao neko ko je “rođen u Baru i Baranin oho-ho gheneracija”, u kriterijumu za izbor ličnosti vodio se time da zabilježi “one koje sigurno neće zvanična istorija”, a koji su Bar činili “onakvim kakav on stvarno jeste bio - širok i slobodouman, grad otvoren za sve”. “Bar se mijenjao u zavisnosti od istorijskih prilika, ali osnovni duh ‘barskog fakulteta’ nije izgubio. Ovi ljudi su kreirali naše živote na posredan način, ne kao predsjednici opština ili komiteta, ili profesori i vjerski velikodostojnici. Svi su imali drugačiji moralni kodeks poštenja i ponašanja nego što je danas”, kaže autor.

Knjiga tako priča i ko je od Barana ubio lava usred Bara, a ko ulovio veliku ajkulu, ko je poslužio kao osnova za lik Kapetana Lešija u čuvenom istoimenom filmu, ko je podizao hotel pored mora spavajući s pištoljem ispod jastuka, ko je Titu pravio čizme, ko je autor omota za najčuveniju ploču Josipe Lisac, ko je deset godina svakoga dana radio na jednoj kamenoj skulpturi, ko objavio najmanju knjigu na svijetu, a ko napravio prvi solarni grijač u Jugoslaviji...

“Na početku nisam znao ni trećinu onoga što je ispalo na kraju. Saznao sam u pripremi knjige da je ono što je bilo lagano i bezbrižno iz očiju dječaka, bio jedan kompleksni način podizanja grada i nivoa ljudskosti u takvom Baru, koji je tamo devedesetih nepovratno uništen”, kaže Milović.

Od priča koje su mu se posebno dopale, ističe prvu o tome kako je Slovenac kako je Slovenac Dekleva iz Vipave došao na ideju da u Baru usred močvarne obale podigne hotel, koji nikad nije pustio u funkciju jer je bio završen tri dana pred šestoaprilsko bombardovanje Jugoslavije 1941. Nakon toga su ga preuzeli Njemci, pa Italijani, nacionalizovali nakon rata komunisti, a danas je u njemu upravn azgrada Luke Bar.

“Posebno zanimljivo mi je bilo istraživanje urbane legende o famoznom Marčelu, igraču Juventusa i Intera, koji je zaigrao za barski Crnojević. Na internetu sam našao samo jednog igrača koji se poklapao - reprezentativca Italije Marćela Mihaliča iz Rijeke koji je igrao za Napoli, Kataniju, Inter, Milano i Juventus. Da bi se sklonio od rata, on je 1942. prešao u firmu ‘Tudini etalente’ koja je gradila infrastrukturu u u italijanskim okupiranim područjima, tako je dospio u Bar gdje je vozio kamion na gradnji puteva za Ulcinj i Sutomore. U znak poštovanja prema mještanima koji su ga lijepo primili, on je 1943. u utakmici Crnojeviča protiv Italijanske vojske, ovdje na Darovim poljanama, zaigrao u dresu domaćina”.

Priče ne žive mnogo van porodica aktera, a ”rapidnom urbanizacijom i doseljavanjem, Bar gubi svoju strukruru i dušu od prije dvadesetak godina”. Autor dodaje da današnjoj omladini ništa ne znače storije o Antu Radoviću koji je 15 godina bio kapiten Mornara, ili o čuvenom inžinjeru Miki Munji koji je izgradio lukobran, narodnom heroju Petru Vojvodiću, novinaru Bošku Miloševiću...

“Onih kojima znače, iz dana u dan je sve manje, tako da sam u potrazi za sagovornicima bukvalno hvatao posljednje vozove za bitne detalje. Imena nekih od heroja knjige već nose barske ulice, a mnogo više njih čeka da ih se ovako sjete vlasti. Među njima je svakako Veliša Nikočević koji 1942. nije poklekao prvo pred vaganjom zlata, a potom pred prijetnjama italijanske vojne komande, da sa svog imanja na Mirovici da Staru maslinu da je prebace u Bari”.

“Četnik” ipak odigrao prvu fudbalsku utakmicu

Prilikom sakupljanja građe, Milović ističe da se uvjerio da brojni lokalni mitovi nemaju uporište u faktografiji.

Prvi je fudbalsko predanje da je prvu utakmicu u Baru 1923. odigrao “Crnojević” koji je tada formiran.

No, podaci iz splitskog arhiva ukazuju da je prvu fudbalsku utakmicu odigrao prije toga prvi barski fudbalski klub koji se zvao “Četnik”, koji je kasnije fuzionisan sa “Jadranom” u “Crnojević”.

“Još 1913. austrougarska vojska je napravila dva tima u Baru koji su prvi meč odigrali u Starom Baru, i to sam dobio iz splitskog arhiva. Srušeni su i mitovi ko je i kako gradio ulice, ko je za što bio zaslužan, ali Barani se neće odreći svojih mitova”.

Knjiga o Baru kakvog danas nema

Barski uglednik Milo Vukčević zapisao je da je “ovo knjiga o vremenu kad je bilo važnije

kako se ko ponaša, nego ko je od kojih.

“U Jugoslaviji nije postojalo područje kao što je Bar nekada bio, gdje je stanovništvo živjelo kao porodica - nije se znalo ni za vjeru iako su bili pobožni, ni za narodnost, ni za naciju, samo su se cijenile ljudske vrijednosti. Uvijek zajedno, u tuzi i veselju, nikada drugačije. Kapetan Ivo, adžo Mitar, ef. Omer trgovac, gospodin Gligo, ljudi iz ‘Barskog društva’, Filip vozač nadbiskupa Dobrečića što je u pjesmu ušao, Đoko Lekić s kojim sam jutra dočekivao uz harmoniku i gitaru, doktor Vrška iz Praškog orkestra, zanatlije na Topolici i njihovi očevi i sinovi, čestiti Petrovići, a prije svih Miloš...”.

( Radomir Petrić )