Kada obično neobični stih i pjesnikinja zavire u dušu

Pjesnikinja Sofija Simović iz Nikšića počela je da piše još u osnovnoj školi, a Gimnazija je bila presudna za njeno drugovanje za poezijom i traganje za unutrašnjim svjetovima. U toj Gimnaziji profesor ju je „odbranio od priglavaka“, a njena „odbrana“ bila je poezija. Tada je i odlučila da bude različita i samo svoja pa je i promocija njene treće knjige „Pisma iz ogledala“ bila potpuno drugačija - u prepunoj sali hotela „Jugoslavija“ duže od dva sata „tekli“ su stihovi. I, za divno čudo, niko se nije „umorio“ od poezije.

„Kada sam došla u Gimnaziju morali smo da kupimo šprintarice. Starija sestra ih nije našla i ja sam od majke uzela priglavke i sa njima došla u školu. Upravo zbog tih priglavaka niko nije htio da sjedne pored mene. Tada se u meni sve uzbunilo, pokrenulo i tada sam i shvatila koliko je ono što nosimo u sebi, ono naše unutrašnje, važnije od spoljašnjosti. Tada me je Jakša Čanović odbranio od učenika i od tih mojih priglavaka. Pitao me da li nešto znam. Odrecitovala sam pjesmu ‘Santa Marija’ i shvatila da sam se pjesmom odbranila. On je bio iznenađen i oduševljen jer tada nije bilo interneta, a ta pjesma se u osnovnoj školi nije učila. To je bilo moje spasenje. Tada sam shvatila da je poezija moj put i tada sam odlučila da budem drugačija i samo svoja, da budem ono što jesam. Nije to teško. Samo to treba da nosite sa sobom. Ljudi se naviknu na vas i vašu neobičnost, a meni moja različitost prija“, kazala je Simovićeva za „Vijesti“.

Iako su stihovi odraz njene duše priznaje da sve ono što je važno čuva samo za sebe.

„Koliko god da napišem znam da je ostalo ono najbitnije, ono što sam skrivala, često i od sebe same. S one strane ogledala uvijek vidim širinu duše, nekad vidim oblak u duši, sunce u očima, nekad vidim tamu, ono unutrašnje u čovjeku“, kazala je pjesnikinja koja sebe opisuje kao nekoga „ko čuva usamljene jelene, hoda između sebe, ko ide kroz zajedničko izgnanstvo, ko voli i mora da piše, jer bez toga ne može“.

Publicista i novinar Vanja Kovačević kazao je da nam autorka saopštava da “nije najvažnije pronaći svoje mjesto u svijetu, već svjetove u sebi”, kao i da poezija Simovićeve tjera na traganje - za nama samima i za onim što je dobro u čovjeku.

“Njena poezija navodi na traganje, na preispitavanje otkud zlo u svijetu, o razlici između tišine i ćutanja, na to da godine počinju proljećem, jer tad sve počinje da rađa i cvjeta. Njena poezija natjeraće vas da promislite da možda zlo i dobro neodoljivo postoje u nama, da je suština čovjekova u pokušaju da pobijedi zlo. Navešće vas na pomisao da u nama moramo stvoriti jedan svijet koji nećemo dati nikome”, kazao je Kovačević.

Upravo u tome je, istakao je on, i dubina njene poezije - “kroz sebe i u sebi tražiti drugog, a kroz drugog spoznati sebe i svoju pravu suštinu, svoju ljudskost, bol, radost i ljubav”.

“Zbog toga njena poezija i jeste priča o čovjeku, a to znači priča o vječitim vrijednostima, o iscjeliteljskim porukama, kako je već neko zapisao. Knjiga nam nudi ljubav, tu malu jednostavnu stvar uvijek na dohvat ruke, a često nedostižnu, zahvaljujući kojoj naša prolaznost zadobija smisao i znak. Ne znak zvjeri, već znak vječnosti”, kazao je Kovačević.

Poredići Simović i Saru Kejn, dramsku spisateljicu koja je u 28. godini okončala život, Kovačević je kazao da obje tragaju za svjetlošću, za najboljim u svijetu i u nama.

“Zbog toga zora i trenutak očišćenja, o kojem pjesnikinja govori i razvija ga postepeno, iz stranice u stranicu, na eksplicitan ili implicitan način, svejedno, prerasta u jedan od važnih simbola njene poezije. Jer samo ako je čovjek čist, smatra Simovićeva, dostojan je pisati pjesmu koja je vrhunac i supstancija ljudskog govorenja o sebi. Srž i esencija”, poručio je Kovačević.

Govoreći u ime Književne zajednice „Vladimir Mijušković“, čiji je pjesnikinja član i koja je organizovala promociju, pjesnik Spasoje Bajović kazao je da poetesa u novim pjesmama “energijom duha gradi i uspostavlja sigurnije mostove između kratkotrajnog i beskrajnog”.

“u poeziji Sofije Simović blistaju visine, cvjetaju božanska znamenja, igraju se dubine, bude se pluskvamperfekti, sijevaju futuri, ljube se paradoksi, zvone oksimoroni, parabole nade i osviti nemira. Oko njenih ljubavnih karaula kruži gavran koji čuva poetsko zdanja od uljeza”, kazao je Bajović.

“Pisma iz ogledala”, kako je naglasio, su “svojevrsna intima pjesnikinje posvećena Bogu, ljubavi, prirodi, pomirenju unutrašnjeg i spoljašnjeg svijeta”.

“Simbol ogledalo u Sofijinom stvaralaštvu predstavčja nukleus iz koga plamsaju vizije ljubavi, nade, istine, duševne čistote i vjere. U njemu se ogleda srce kosmosa i srce pojedinca”, riječi su Spasoja Bajovića.

Za „različitost“ Simovićeve promocije potrudili su se glumica Ivana Žigon, koja je osmislila veče, pjevala i recitovala, bila Sofijino „ogledalo“, bard ruskog teatra Aleksandar Curkan koji se „družio“ sa gitarom, pjevao ali i govorio stihove Vladimira Visockog, kao i Simovićeve kojoj je poklonio prevod njene pjesme na ruski jezik. Tu su bili i glumac Dragiša Simović i Svetlana Minić koji su kazivali poeziju iz promovisane zbirke.

Mikrofon u ruke uzeo je i Sofijin brat Mirko Damjanović koji je recitovao dvije pjesme njihovog rano preminulog brata, Radula-Željka, po kome nosi naziv nagrada koju Centar za kulturu Plužine dodjeljuje najboljem pjesniku do 18. godine.

( Svetlana Mandić )