Dara Džokić: Živim kao sifražetkinja, a ne podnosim taj pokret

Džokić tvrdi da je pozorište žilavo i da ga najviše čuvaju glumci

143 pregleda0 komentar(a)
Dara Džokić, Foto: Instagram
16.03.2018. 17:47h

Predstava “Ručni rad”, crnohumornu priču francuskog pisca Žana Kloda Danoa o položaju žena koje ne shvataju da su žrtve svog okruženja - supružnika, ukućana, komšija, ljudi na poslu i koje su izgubile svaku vrstu empatije prema sopstvenom životu, ali posjeduju veoma izraženu i iskrenu empatiju prema drugim ženama, što je svojevrstan apsurd, u srijedu veče vidjela je publika u Herceg Novom.

Glumice Dara Džokić, Isidora Minić i Branka Šelić koje igraju u predstavi uspjele su da nasmiju, ali i zamisle one koji su ih gledali.

“Našle smo tekst koji je tipična crna komedija, a to se kod nas rijetko igra. Izabrale smo ‘Ručni rad’ koji dotiče neke aktuelne teme na način doveden do morbidnosti. Prvi put smo se suočile sa tim žanrom, ali smo vješte glumice pa smo igrajući, vremenom ukapirale kako publiku privući da gleda i da se smije”, kazala je nakon predstave glumica Dara Džokić, uvjerena da “inteligentni muškarci shvataju da je ovo ironijski pristup “ženskom pitanju”.

“Cijeli život živim kao sifražetkinja, a pritom ne podnosim taj pokret, jer mislim da nijedan pokret ne može od svake žene da napravi slobodnu ženu. Suština oslobađanja ženskog principa je duboko u svakoj ženi ponaosob. Vjerovatno je taj pokret važan za neke ruralne sredine, neobrazovane žene, gdje su one obespravljene. Tada je on bitan da se nekim jadnim ženama otvore oči, ali ja ne pripadam toj vrsti. Odgajana sam slobodno, roditelji su mi bili slobodoumni i od malih nogu smatrala sam se ravnopravnom sa muškarcima. Osjećala sam se snažnom onoliko koliko sam snažna, i slabom onoliko koliko sam slaba u nekim trenucima, tako da nikada nisam imala potrebu da se uključujem u tako nešto, jer ima u tome i velikih zloupotreba i onda mi nekad te žene budu i nesimpatične. Koliko god smatram da žene treba da budu slobodne, isto tako mislim da ne smijemo da rušimo muškarca kao takvog i pretvorimo ga u krpu; čemu to onda služi? Sve potiče iz nas i završava u nama, svaki čovjek je krojač svoje sudbine, dakle sve zavisi o nas samih”, poručuje glumica.

Pozorište čuvaju glumci, snalazimo se i kad je najveća kriza

Džokić tvrdi da je pozorište žilavo i da ga najviše čuvaju glumci.

“Imam dovoljno godina i iskustva da mogu pouzdano da tvrdim; da pozorište čuvaju - ne toliko ni reditelji, ni pisci koliko glumci. Kada je u najvećoj krizi, mi se snalazimo i čuvamo ga”, navodi ona, dodajući da voli i film i pozorište.

“Kad dugo ne snimam, toliko se uželim filma i serija, a opet kad dugo nisam u pozorištu, onda se uželim njega. I jedno i drugo me podjednako vuče, ali sam sticajem okolnosti najviše radila u pozorištu”, objašnjava glumica.

Ističe da su u vrijeme Jugoslavije “velika” pozorišta išla na višednevna gostovanja, a da je to danas skupo i da se sve manje radi.

“Zato ove male predstave omogućuju da stignemo do najraznoraznijih mjesta i do publike, koja to umije da cijeni”.