Hljeb sa devet kora

Obučite ljude dovoljno dobro da mogu da odu, ali se ponašajte prema njima toliko dobro da ostanu, savjet je koji je britanski biznismen, Ričard Brenson, dao poslodavcima.

Tranzicioni poslodavci u Crnoj Gori (i na Balkanu) se ponašaju suprotno od preporuke gospodina Brensona i suprotno međunarodnim konvencijama o pravima radnika. Nošeni jakom željom da brzo i lako ostvare profit, od radnika traže nadljudske psihofizičke napore, za malu platu.

Od 41.378 nezaposlenih lica, koliko ih 31.12.2018. godine bilo na evidenciji ZZZCG, više od četvrtine odlazi na sezonske radove, što je zadovoljavajuća brojka, bez obzira na potrebe turističke privrede za još toliko radnika.

„…Jako je važno da uposlimo domaću radnu snagu. Zato treba učiniti sve da domaći radnici i oni sa evidencije nezaposlenih i mladi ljudi, đaci i studenti, u najvećem mogućem obimu učestvuju u izgradnji i prezentaciji naše države kao turističke destinacije,“ smatra mr Sonja Ivanović, načelnica Odsjeka za rad sa poslodavcima u ZZZCG. (Dnevne novine)

Prof. dr Rade Ratković, turistički ekspert, smatra da „bez domaće radne snage nema turizma“ te da su „u turizmu plate ubjedljivo najniže među svim privrednim granama“, dok predsjednik Crnogorskog turističkog udruženja isti problem posmatra na „balkanski“ način:

„Radnici u Crnoj Gori se žale na male plate a neće da rade prekovremeno, kako bi zaradili više od 1000 eura..“ Mišljenja je da “radnike treba dovesti sa Filipina i Indonezije”. (cdm.me)

Dobro bi bilo kada bi naši turistički i drugi poslenici od Indonežana naučili nešto o turizmu i odnosu prema životnoj sredini i kulturnoj baštini, posebno draguljima pod zaštitom UNESCO-a!

Valjda sve kompanije u Crnoj Gori, posebno one u vlasništvu domaćih kapitalista, treba da zapošljavaju crnogorske radnike i da ih stimulišu da u kompanije ulažu sopstveni rad i znanje, koje često nedostaje vlasnicima i menadžerima?! Sve u interesu privrednog razvoja države, povećanja standarda građana i stvaranja uslova da mladi ljudi ne napuštaju Crnu Goru. Privatne kompanije nijesu “štamparije novca” isključivo za potrebe njihovih vlasnika!

U Dubrovniku već zaživljava (ili oživljava) praksa da sezonski radnik (domaći i strani) dobije ugovor o radu na devet mjeseci, u vrijeme tri neradna mjeseca prima platu i opet ugovor od naredne sezone (portal Trebinje Live).

Hrvatsku je ovih dana posjetila Elsa U. Villa, čelnica Filipinskog udruženja izvoznika usluga, koja je za “Jutarnji list” izjavila: „Minimalna plata za koju bi manje obrazovani došli raditi je 450 eura, čemu valja dodati smještaj i hranu, dok kod obrazovanijih plata ne bi smjela biti ispod 700 eura. Podrazumijeva se povratna avio karta.“ To je najjeftinija radna snaga u svijetu?!

Građani Crne Gore uglavnom imaju informacije o platama naših sezonaca, koje velika nevolja tjera da rade pod tim uslovima. Čitala sam ispovijesti sezonskih radnika i radnica o “hljebu sa devet kora”, a sjećam se grupe građevinskih radnika iz BiH, koji su sa jednog gradilišta u Nikšiću otišli bez isplaćene zarade.

Kako je na evidenciji ZZZ preko 30 odsto nezaposlenih starije od 50 godina, to pretpostavlja da mnogi sezonci u turizmu i poljoprivredi rizikuju život, radeći na visokim temperaturama i pod uslovima neprimjerenim njihovom zdravstvenom stanju.

“Da nema siromaha, ne bi imao ko raditi” (bugarska narodna poslovica).

( Milojka P. Perović )