Nikad kao Bane

Riječi kralja Nikole iz pozorišne predstave Dugo putovanje u Jevropu: “Više volim one koji me oduvijek mrze nego one koji su se predomislili”, na najbolji način oslikavaju društvenu stvarnost u kojoj smo vođeni malim ljudskim slabostima, interesima, voljno pohrlili ka odvajkada prezrenoj ljudskoj osobini - poltronstvu.

Danas, ako prisustvujete bilo kom političkom sastanku ili događaju, morate sresti bar jednog, neprirodno nasmijanog i dostojanstva lišenog, vječitog neprijatelja, ali po ulozi prijatelja, koji raširenih ruku čeka da vas zagrli, uz obavezno ispruženu nogu o koju ćete se saplesti.

Oduvijek je kod nas važilo nepisano pravilo, ne diraj u društvene običaje jer ćeš osjetiti bolnu osudu društvene većine. Tvorci društvenih običaja, odnosno ta društvena većina je upravo ona koja je dva najznačajnija događaja u Crnoj Gori na kojima se jasno vide mentalitetske karakteristike našeg naroda - vjenčanja i sahrane - smjestila pod nepripadujući pojam moći i društvenog uticaja.

O ovome nijesam slučajno razmišljala, već vrlo konkretno gledajući pomalo skaredne primjere vjenčanja sa neprimjereno velikim brojem zvanica u kojima glavni i sporedni glumci, po scenariju onog ko finansira događaj, savršeno odglumataju uloge ili zaljubljenih mladenaca ili uloge iskrenih prijatelja.

Posmrtne govore na sahranama ne običnih ljudi, već “društveno bitnih” skoro da po pravilu drži neko s početka ove priče, skromne pismenosti ali sa vrlo jasnom vizijom kome drži govor i šta treba da kaže. I na kraju, bez obzira na neumjesnu količinu upotrijebljenih riječi u superlativu, koje vrlo često ne idu uz lik i djelo onog kog više nema, uloga je uspješno odigrana, jer kome smeta ako su za nepoštenog rekli da je pošten, bez poštenom, a njega i tako, niko ništa i ne pita. Odlazak na sahrane društveno bitnih i bogatih su posebna priča, u kojoj svako pokušava da pronađe bilo kakvu tačku vezivanja sa dotičnim. I kao po pravilu, uvijek je pronađe.

Naravno, tada svi imaju obavezu, u komšiluku, na poslu, tada niko ne smije na glas da kaže, ja ne idem, jer smrt bitnih ljudi u malim sredinama ima elemente društvenog događaja širokih razmjera. Htjeli mi to da priznamo ili ne, očigledna je naša tradicionalna potreba da se bitnijim od sebe do nevaspitanja priklanjamo. Danas mi se sve smislenije čine riječi jednog pjesnika, napisane za neko drugo vrijeme, kojima se opisuje saosjećanje čovjeka sa bolom drugog riječima “zanatske suze zabrađenih žena”.

Ne vjerujem da se ovakva tradicija može promijeniti, jer ljudi na ovim prostorima najviše vole da idu utabanim stazama. Nepripadanje, u kulturološkom smislu, većini uvijek će podrazumijevati osudu, anonimino pljuvanje pismenijih pod nagovorima manje pismenih i tako u nedogled sa neviđenom željom da na vas što jače i bolnije bace kamen.

Kamenovanje je oduvijek kod nas bio jedini vid borbe mase protiv slobodnog pojedinca. Tako, poštovani čuvari i tvorci loših običaja, po slobodnom mišljenju autorke ovog teksta, imajte na umu da među vama uvijek postoji neko ko voli naglas da pjevuši i živi stihove Đorđa Balaševića: “mogu se kockati, londrati, piti, mogu pasti na niske grane, al ne boj se, nikada neću biti... kao Bane.”

( Nataša Pavlićević-Miljanić )