Razotkrivanje enigme Kopinič?

Nedavni odlazak Uljanika u stečaj, ali i ovih dana objavljena knjiga nekadašnjeg Titova savjetnika za sigurnost Ivana Miškovića Brka još jednom je iz arhiva ne tako davne prošlosti na površinu izvukla ime Josipa Kopiniča, glavnog sovjetskog obavještajca u regiji za vrijeme Drugog svjetskog rata i istovremeno jednog od najboljih prijatelja doživotnog jugoslavenskog predsjednika, ali i jednog od najuspješnijih direktora ugašenog pulskog brodogradilišta. Odgovore na pitanja tko je povučeni čovjek od povjerenja iz sjene i enigma o kojoj se govori i desetljećima nakon njegove smrti, za tportal je ponudio povjesničar Hrvoje Klasić.

Staljinov pouzdanik i istovremeno, ali i nakon raskida s Moskvom 1948. najbolji prijatelj Josipa Broza Tita, Slovenac je iz mjesta Radoviči kraj Metlike rođen 1911. u obitelji sudionika Mađarske revolucije iz 1919. godine. Genetski predodređen za zvanje revolucionara, ovaj majstor kontrašpijunaže i službenik Kominterne s borbenim iskustvom iz Španjolskog građanskog rata i Narodnooslobodilačke borbe uspio se izdići iznad brojnih optužbi, među kojima je i ona da je svojom brzopletošću upropastio bijeg lijevo orijentirane elite iz ustaškog zatvora u Kerestincu, čime je ugrozio tijek jugoslavenske komunističke revolucije.

Iako je Josip Broz Tito, unatoč ozbiljnim optužbama, Kopiniču nakon rata namijenio plodnu karijeru, njegova dvojbena uloga u revoluciji ipak je nagnala prvog čovjeka bivše države da ga skloni podalje od javnosti i kritika. Doživotni predsjednik Kopiniču, s obzirom na to da je prijeratni mornarički časnik, daje na upravljanje Uljanik, od kojeg za vrijeme svojeg ravnanja od 1951. do 1964. stvara respektabilni brodogradilišni gigant. O Kopiniču se, za razliku od ostalih sudionika ključnih trenutaka u izgradnji jugoslavenskog socijalizma, u bivšoj državi nije puno govorilo, a još manje pisalo. O njegovu životu i djelu pisao je tek njegov biograf Vjekoslav Cenčić te je knjigu o njemu iz 1983. godine jednostavno naslovio ‘Enigma Kopinič’. Knjiga pisana u suradnji s Kopiničem iznijela je na vidjelo brojne provokativne i dotad nepoznate činjenice o predratnom djelovanju Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i Tita, ali mnogi smatraju da je njihova vjerodostojnost zbog nedostatka nezavisnih izvora poprilično upitna.

’Dobro honorirani izdajnik’

Iako je umro u Puli 1997. godine, Kopinič i dalje izaziva zanimanje dijela javnosti. O njemu u svojim nedavno objavljenim memoarima piše i 99-godišnji general-pukovnik nekadašnje JNA i Titov savjetnik za sigurnost Ivan Mišković Brk. Ovaj organizator partizanskog pokreta u Slavoniji i jedan od zaslužnih za svrgavanje Aleksandra Rankovića nakon njegove upletenosti u prisluškivanje jugoslavenskog maršala smatra Kopiniča izdajnikom koji je unatoč dvostrukoj ulozi bio dobro honoriran za svoje zasluge u antifašističkom pokretu.

Kopiničeva zanimljiva biografija potvrđuje stavove povjesničara kako je riječ o jednom od najzanimljivijih protagonista jugoslavenskog komunističkog pokreta, pa tako i Hrvoja Klasića, profesora s Odsjeka za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Povjesničar u razgovoru za tportal ukazuje na to da se Kopiničeva rana biografija ne razlikuje od onih njegovih političkih suradnika. U Kraljevini Jugoslaviji bio je mornarički časnik, ali je 30-ih godina prošlog stoljeća napušta zbog članstva u KPJ te odlazi u Moskvu i završava Komunistički univerzitet nacionalnih manjina. Riječ je, pojašnjava Klasić, o partijskoj školi u kojoj su se stvarali lojalni kadrovi za budući partijski rad u partijama diljem Europe.

Činjenica da se u vrijeme najvećih Staljinovih čistki od 1936. do 1938. nalazi u Španjolskoj, u kojoj se kao zapovjednik podmornice proslavio u borbama s Francovom mornaricom, umanjila je mogućnost da se nađe na meti Josifa Visarionoviča.

‘Postoji priča da je jednom prilikom spasio i velike količine zlata iz Santandera, opljačkanog u Južnoj Americi, koje je dijelom skriveno u Švicarskoj, dijelom u Moskvi, a koje je nakon Francove smrti vraćeno Španjolskoj. Kada se vratio u Moskvu, krajem 1938. teror je već jenjavao, a i kako je sam jednom prilikom rekao, nije se bojao za svoj život jer nije bio nikakva važna politička figura’, kaže tportalov sugovornik.

’Vazduh’ u Zagrebu

Nakon sudjelovanja u Španjolskom građanskom ratu Kopinič se vraća u Moskvu i počinje raditi za Komunističku internacionalu, poznatiju kao Kominterna. Time počinje i najzanimljivija epizoda iz njegova života.

‘Tada je odlučeno da se vraća u Jugoslaviju te da će voditi obavještajni centar za jugoistočnu Europu, a zanimljivo, po nalogu Kominterne ‘dobiva’ i ženu, grčku komunisticu Stelu Bamjadzidos, te njih dvoje pod lažnim imenima preko Istanbula dolaze u Zagreb. Djelovat će pod nekoliko pseudonima, od kojih je najpoznatiji Vazduh’, pojašnjava za tportal profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Govoreći o Kopiničevim obavještajnim zaslugama za Moskvu, ali i Tita, povjesničar specijaliziran za teme iz suvremene hrvatske i svjetske povijesti ističe kako je Moskva imala svog čovjeka u Zagrebu koji se zvao Ivan Antonov Srebrnjak. Međutim, i Kopinič je kao čovjek Kominterne također bio Moskvin čovjek, imajući u vidu to da je Kominterna ipak bila pod kontrolom Sovjetskog Saveza.

Klasić dodatno pojašnjava kako se Kopinič prije dolaska u Jugoslaviju u Moskvi družio s Josipom Brozom, s kojim je bio u dobrim odnosima. Pritom naglašava kako nema sumnje da je u turbulentnim zbivanjima u KPJ, čije je rukovodstvo u tom trenutku dijelom u Jugoslaviji, a dijelom u emigraciji, pomogao Brozu da dođe na čelo Partije. Prije svega, prema povjesničaru, zbog svoje pozicije u Kominterni i dobrih odnosa s Georgijem Dimitrovom, tadašnjim sekretarom Kominterne. Tadašnji glavni konkurenti za prvog čovjeka jugoslavenskih komunista Milan Gorkić i Petko Miletić, dodaje tportalov sugovornik, nestat će u Staljinovim čistkama. Za Miletićev nestanak zasluge će imati upravo Kopinič, ali i Josip Broz.

Godinu i pol nakon dolaska u Zagreb i četiri mjeseca od početka Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije, Kopinič organizira neuspješni bijeg iz ustaškog logora Kerestinec, u kojem je stradao vrh lijevo orijentirane intelektualne elite Hrvatske, njih 111, među kojima je najpoznatiji August Cesarec. Stoga nas je zanimalo je li ta loše izvedena akcija bila razlog za to što je Kopinič navukao dugogodišnji bijes viđenijih komunista na sebe.

Krivac za pogrom ljevičarske elite

‘Kopinič je sigurno jedan od glavnih krivaca za tu tragediju. Da biste shvatili što se dogodilo, treba imati u vidu činjenicu da je on bio Kominternin čovjek u Zagrebu. To znači da su logika ljudi na terenu u Jugoslaviji i logika ljudi u Kominterni u Moskvi, kada su u pitanju način i vrijeme djelovanja, često bili u potpunoj suprotnosti. U konkretnom slučaju, dok je CK KPH slijedio liniju CK KPJ, smatrajući da sve aktivnosti protiv okupatora treba pažljivo pripremiti, a ne srljati u sukob s daleko jačim neprijateljem, Kominterna je nakon napada na SSSR 22. lipnja 1941. ‘zaoštrila’ priču i počela pritiskati sve komunističke partije da odmah krenu s pružanjem što konkretnijeg otpora. Kopinič, kao čovjek Kominterne, ‘iza leđa’ CK KPH, posebno sekretara Rade Končara, s kojim se nije slagao, na svoju stranu dobiva zagrebačku partijsku organizaciju i kreću u akciju oslobađanja zatvorenika iz Kerestinca, koja će zbog brzopletosti i neorganiziranosti završiti tragičnom pogibijom stotinjak uglednih hrvatskih komunista. Zbog ovakvog ponašanja Kopinič će biti ukoren od vodstva KPJ, ali će i dalje zadržati povjerenje Kominterne’, objašnjava dobar poznavatelj tog dijela hrvatske povijesti.

Govoreći o CK KPH, prirodno se nameće i tema Andrije Hebranga, još jedne zagonetne osobe iz hrvatske povijesti, kojeg je KPJ, koju je i osnovao, optužila da je surađivao s ustašama navodno potkazivanjem zagrebačkih komunista tijekom okupacije, kao i da je bio sovjetski špijun, ali i da je dao podršku rezoluciji Informbiroa. Hebrang nije priznao krivnju te je, prema službenoj verziji bivše države, 11. lipnja 1949. počinio samoubojstvo objesivši se za radijator u ćeliji beogradske Glavnjače.

Klasić kaže kako Kopinič nije volio Hebranga. Prvi razlog je zato što je CK KPH zadržao lojalnost CK KPJ, a ne Kominterni, kada je u pitanju način pokretanja oružane borbe. Drugi razlog je taj što je Kopinič cijeli život govorio o Hebrangovoj ‘suradnji’ s ustašama. Čak još iz Hebrangovih zatvoreničkih dana u Srijemskoj Mitrovici, tada s ‘frankovcima’ o rušenju Kraljevine Jugoslavije. Upitan imaju li uporišta priče da je Kopinič po nalogu Moskve pokušavao odcijepiti KPH od KPJ, profesor Filozofskog fakulteta smatra da ta priča nikada nije zaživjela niti dobila neki konkretni zaključak. Ali opet, upozorava Klasić, i u tom slučaju treba imati u vidu cijeli kontekst.

‘Naime, jedan od prijedloga Kominterne bio je da ‘prizna’ aktualnu situaciju na terenu ili, bolje rečeno, da joj prilagodi politički rad. S obzirom na to da je Jugoslavija u travnju 1941. nestala s karte, mišljenje Kominterne je bilo da se razmisli o osnivanju zasebne Komunističke partije koja bi djelovala na području NDH. To nipošto ne znači bilo kakvo savezništvo s ustašama. I naravno, treba imati u vidu to da u tom trenutku još uvijek vrijedi sporazum o nenapadanju između SSSR-a i Trećeg Reicha. Međutim, kako su Tito i svi ostali u rukovodstvu KPJ oštro odbacili takav Kominternin prijedlog, o tome se nikad ozbiljno nije ni raspravljalo. Naravno, čim je Njemačka napala SSSR, o tome se prestalo razmišljati i u Moskvi’, pojašnjava povjesničar.

Nepostojeća Komunistička partija NDH

Poviješću i likom te djelom Kopiniča ponajviše se bavio njegov službeni biograf Vjekoslav Cenčić te je u svojoj knjizi zaključio kako je Vladimir Bakarić, jedan od najmoćnijih poslijeratnih političara u Hrvatskoj, u dva navrata 17. i 19. travnja 1941. s Hebrangom odlazio na sastanak s Lorkovićem i Budakom razgovarati o stvaranju KP NDH. Tu smionu tvrdnju zagrebačkog novinara i publicist Klasić oštro opovrgava, kazavši kako niti jedan povjesničar nikada nije vidio bilo kakav dokument, bilo ustaški, sovjetski, njemački ili komunistički, koji bi potvrdio da je ikad došlo do ovakvog susreta.

‘Nema sumnje da je odnos ustaških vlasti prema komunistima prije napada Njemačke na SSSR bio puno blaži, ali ne treba zaboraviti da velik dio hrvatskih komunista odmah poslije osnivanja NDH biva zatvoren. Isto tako, ustaše često nude hrvatskim komunistima da ostanu ‘lojalni’ novoj državi i da im se ništa neće dogoditi jer su Hrvati. Osim toga, i vodstvo KPJ tijekom travnja i svibnja 1941. donosi odluku da se komunisti odazivaju mobilizacijskom pozivu u domobranstvo i da tako stječu iskustvo, ali i oružje koje će upotrijebiti za skoru borbu. Međutim, gotovo sam siguran, iz svih dokumenata koje imamo, da nikakvih službenih kontakata između komunista i ustaških vlasti o osnivanju KP NDH nije bilo. Osim toga, u travnju, tj. do kraja svibnja 1941. Tito je s cijelim jugoslavenskim komunističkim vrhom još uvijek u Zagrebu, a znajući njegov jasan stav o ‘suradnji’ s okupatorom i njegovim slugama, sve zvuči nevjerojatnije’, ocjenjuje Klasić. Ako je i bilo nekih kontakata o ‘nenapadanju’, dodaje povjesničar, oni su bili više strateškog karaktera. Prema njemu, Bakarić i Hebrang bili su jugoslavenski komunisti i nikada im na pamet nije padalo stvaranje nezavisne Hrvatske, odnosno razbijanje Jugoslavije.

‘I Cenčića kao Kopiničeva biografa i Kopiniča treba u većini stvari, ne samo u ovoj, uzeti s velikom rezervom. Ali treba imati u vidu i godine kada ova priča postaje aktualna, a to je druga polovica 1980-ih, kada ove teme treba gledati u kontekstu međurepubličkih i međunacionalnih odnosa te generalno kao sredstvo obračuna u sve evidentnijem raspadu Jugoslavije’, zaključuje Klasić analizu lika čija se važnost, ističe, generalno preuveličava, što je često slučaj kada su u pitanju ‘špijuni’ i ‘obavještajci’ i čiji utjecaj na zbivanja u poslijeratnoj Jugoslaviji nije ni postojao.

(tportal.hr)

( Vanja Majetić )