Vanja Bulić: Tajne iz prošlosti i zagonetke sadašnjosti

Roman “Teodorin prsten” pisca i publiciste Vanje Bulića literarno oblikuje legendu o prstenu vizantijske princeze i potom srpske kraljice Teodore, majke cara Dušana Silnog. Naime postoji vjerovanje da će umrijeti brzo svako ko ga stavi na ruku! Istorijski sloj priče prepliće se sa savremenim zbivanjima vezanim za modnu reviju na kojoj će manekenke nositi i srednjovjekovni srpski nakit, među kojim i Teodorin prsten. Za nepun sat, u toku modne revije u uglednom beogradskom hotelu, dogodiće se tri ubistva, a svi ubijeni, kako će se pokazati, bili su u neposrednom dodiru s kobnim prstenom.

Vanja Bulić (1947) radni vijek je proveo kao novinar u pisanim i elektronskim medijima. Za televiziju je snimio više od dvije i po hiljade jednočasovnih emisija, a pisao je za gotovo sve prestižne listove nekadašnje Jugoslavije. Snimao je dokumentarne filmove (Državni radnik, Crveni barjak Filipa Filipovića), scenarista je tri TV serije (Jugovići, Javlja mi se iz dubine duše i Drugo stanje). Koscenarista je dugometražnog filma Lepa sela lepo gore i scenarista filma Drugo stanje. Napisao je zbirke priča Kako sam gajio blizance, Sto bisera, Istorija u krevetu, Muškarac u izvesnim godinama i Zašto bog nema auto, romane Tunel - lepa sela lepo gore, Ratna sreća, Zadah belog, Vrele usne, Parada strasti, Drugo stanje, Oko otoka, Šole, Simeonov pečat, Jovanovo zaveštanje, Dosije Bogorodica, Teslina pošiljka, Devedesete, Šmekeri, Šmekerke, Viza za nebo i Dušanova kletva. Napisao je romansirane biografije glumaca Petra Božovića, Miše Janketića, Marka Nikolića, Lazara Ristovskog i Jelisavete Seke Sablić. Među nagradama dobijenim za spisateljski rad izdvajaju se Zlatni beočug za trajni doprinos kulturi Beograda, kao i tri godišnja priznanja Zlatni hit liber - za najtraženije knjige u knjižarama i bibliotekama Srbije (2012, 2013. i 2015. godine). Otac je trojice sinova, imao je rok sastav, strastveni je igrač preferansa i još uvijek igra odbojku. Član je Udruženja novinara Srbije i Udruženja književnika Srbije.

Ovaj razgovor počećemo Vašom novom knjigom “Teodorin Prsten”. To je zapravo triler inspirisan legendom o prstenu vizantijske princeze a potom i srpske kraljice Teodore. Znači li to da je cijela priča romana u domenu istorijske fikcije?

- Prvi tiraž Teodoriniog prstena je štampan u šest hiljada primjeraka, a već poslije pet dana doštampano je još pet hiljada primjeraka. Iz Crne Gore je došla narudžbina za 1500 primjeraka. Sve to govori koliko je interesovanje čitalaca za istoriju srednjeg vijeka. Ali, kao u svim mojim romanima u kojima je glavni junak novinar Novak Ivanović, rješavanjem neke tajne iz prošlosti, riješiće se neke naoko nerješive zagonetke iz sadašnjosti. U mojim romanima sve što je vezano za istoriju i religiju je tačno, a plod mašte je trilerski dio romana.

Vjerovalo se da Teodorin prsten ima čudesnu moć i da će umrijeti brzo svako ko ga stavi na ruku. Kako je nastala takva priča, na kojoj je i zasnovan ovaj Vaš roman?

- Teodora je vizantijska princeza, majka cara Dušana. Otac joj je darivao prsten koji se smatra jednim od najljepših ikada izrađenih prstenova u srednjem vijeku. Na prstenu je ugravirana rečenica “Kto ga nosi pomozi mu Bog”. Ta poruka se odnosi samo na članove dinastije, na one koji su dostojni njegove duhovne vrijednosti. Iz te poruke je proisiteklo vjerovanje da prsten donosi nesreću onome ko ga nije dostojan. Na ovom prstenu se prvi put pojavljuje ugraviran dvoglavi bijeli orao, inače tadašnje obilježje Vizantije. Kasnije je ovaj znak pretočen u srpski grb. Na slici Uroša Predića“Kosovka devojka”, ranjeni junak Ivan Kosančić ima štit na kome je naslikan crni dvoglavi orao. Takva oznaka je nošena u ratu.

Teodorin prsten je čuvan u kraljičinom sarkofagu u kosovskom manastiru u Banjskoj. Postoje li pouzdani izvori koji bi ukazali na to da je taj sarkofag 1915. godine razbio regent Aleksandar Karađorđević i prsten odnio u Beograd?

- Kraljica Teodora je sahranjena u manstiru u Banjskoj, zadužbini kralja Milutina, najvećeg zadužbinara među srpskim vladarima. Prsten je Narodnom muzeju u Beogradu darivao ugledni beogradski advokat, kome je prsten darivao kralj Aleksandar kada je saznao kakvu tajnu prsten skriva. U primopredajnom dokumentu piše da da je Aleksandar prsten uzeo iz sarkofaga u kome je sahranjena Teodora.

Zna li se zbog čega je to učinio?

- Dogodilo se to u vrijeme povlačenja srpske vojske preko Albanije. Tada se pričalo o blagu kralja Milutina, koje nikada nije pronađeno, pa je tadašnji regent Aleksandar povjerovao da se blago nalazi u manastiru u Banjskoj. Tada je, između ostalog, raskopan i sarkofag, dakle grob kraljice Teodore. Ali, skromna kraljica je u grob ponijela samo lične stvari, među njima i prsten dobijen od oca, vizantijskog cara.

U knjizi se kaže da se sto godina kasnije prsten pojavio na ruci jedne privlačne manekenke. Koliko će to pomoći novinaru Novaku Ivanoviću u razotkrivanju tajne o kraljičinom prstenu?

- To su bili istorijski podaci o prstenu, a priča romana je izmaštani dio o daljoj sudbini prstena. Ugledni beogradski kreator Stevan Nastasijević pripremio je kolekciju inspirisanu srednjim vijekom i zamislio je da manekenke nose i nakit iz srednjeg vijeka, pozajmljen iz Narodnog muzeja u Beogradu. Tako se prsten pojavio na ruci lijepe manekenke. Od tog trenutka, događaji se smjenjuju nevjerovatnom brzinom i čitalac upoznaje glamurozni svijet mode u kome se prepliću ljepota, ljubomora, strasti... Iskoristio sam taj dio priče da opišem lažni džet set prestonice, koji pokaže pravo lice kada se pojavi kelner sa ćevapčićima pa se okome na njega kao leopard na krmenadlu ubačenu u njegov kavez.

Nedugo poslije tog pojavljivanja Teodorinog prstena, u jednom luksuznom beogradskom hotelu događaju se tri ubistva. Ubijeni su prije toga bili u neposrednom dodiru sa tim prstenom?

- U prvoj glavi romana, inspektor sređuje fotografije sa mjesta zločina, tako da čitalac odmah saznanje za tri ubistva, ali, pošto ne vidi fotografije, ne zna ko su ubijeni. Oni koji su pročitali knjigu, kažu da su sve vrijeme pokušavali da otkriju ko je naredni ubijeni, a jedan prijatelj mi je priznao da je morao odmah da pročita kraj knjige... Napetost radnje sam gradio na činjenici o prokletstvu koje prati nedostojnog nosioca Teodorinoig prstena, ali to je samo šarena laža koja skriva suštinu osnovne priče.

Koliko je legendi o ovom prstenu doprinijelo i to što se na tlu Srbije oduvijek, pa i dandanas, nalazio znatan broj osoba koje se bavi magijom i raznim oblicima vještičarenja?

- To nema nikakve veze sa pravoslavnim legendama, jer u okviru pravosloavne crkve nikada nijesu sprovođeni rituali istjerivanja đavola ili spaljivanja vještica, na primjer. U Dušanovom zakoniku je bilo odredbi koje su se odnosile na dokazivanje nečije krivice uz pomoć rituala kada se golim rukama hvatalo usijano gvožđe, pa je je kao dokaz nevinosti bilo nepostojanje opekotina. S druge strane, na Balkanu postoji mnogo paganskih rituala, a najviše ih se zadržalo u oblastima u kojima žive Vlasi. Tu se posebno ističu rituali komuniciranja sa mrtvima, pa se između ostalog, nakon četrdeset dana izvlači leš iz groba. Danas je postala moda da se traže usluge ljudi koji navodno poznaju zakone magije. Ali, to nema nikakve veze sa religijom. Ostalo je zapamćemo, da su zbog surovosti inkvizicije, mnoge žene koje su proglašavane vješticama bježale u zemlje pravoslavlja.

Koliko vještičarenje i ova legenda o prstenu imaju zajedničkog, obzirom da je i jedno i drugo u domenu naučno nedokazivog?

- Nemaju dodirnih tačaka iako počivaju na istim premisama, prije svega u vjerovanju u nečije moći. Zaista je naučno nedokazivo zašto neko vjeruje u nešto. To je pitanje za psihologe, koji će u analizi svakog pojedinačnog slučaja dati valjan odgovor.

I Vaša ranija književna djela karakteriše mješavina istorijske istine i fikcije. Zbog čega vas privlače takve teme.

- Nažalost, slabo poznajemo našu istoriju. Krivo je i školstvo, domaće vaspitanje, ideologija i vjerovanje da sve počinje sa dolaskom novih vlasti... Ali, prema slovenskim narodima je učinjena velika nepravda što su na raznim međunarodnim konferencijama određivane granice saznanja o našoj istoriji. Pisani dokumenti su dokazi identiteta jednog naroda, a mi imamo istorijske rupe koje je teško danas rekonstruisati. Odavde je odnošena arhiva sa istorijskom građom. U romanu “Teslina pošiljka”, u kome je glavni junak Narodna biblioteka u Beogradu, koja je bombardovana 1941. godine, poređao sam činjenice tako da je svakome jasno da je biblioteka opljačkana, pa spaljena. U njoj se nalazila najznačajnija arhivska građa o, između ostalog, prepiski srpske države sa Rusijom, Njemačkom, Turskom, Austrougarskom... Tu se nalazilo dvije hiljade rukopisnih knjiga iz ranog srednjeg vijeka. Naši manastiri su uspjeli da sačuvaju neprocjenjivo vrijednu istorijsku građu. Poslije romana “Simeonov pečat” javio mi se jedan čovjek i rekao da je petnaest puta bio u Hilandaru, ali da nije znao šta sve posjeduje naš manastir dok nije pročitao moj roman. I zbog toga me privlače takve teme.

U knjizi “Dušanova kletva” se govori o tajanstvenoj (odsječenoj) ruci koja se nalazi u kesi ispred Palate pravde, naslonjenoj na spomenik caru Dušanu. Kakvu poruku predstavlja ta ruka, ko ju je tu ostavio i slično, opet istražuje jedan od glavnih junaka i ove knjige novinar Novak Ivanović. Kako ovo Vi kao autor komentarišete?

- “Dušanova kletva” je nastala kao odgovor povećanom nasilju u porodici, posebno trgovini bijelim robljem, prije svega ženama. Dugo sam tražio pravi ugao za takvu priču i našao sam ga u zakoniku koji je sankcionisao takve pojave, dosljedno sprovodeći sudske odluke. Ne znam kada je danas neki silovatelj dobio najstrožu kaznu. Pedofili obavezno ponove zločin. U Dušanovo vrijeme, zakon je sankcioinisao i silovanje u braku: “Ako vlastelin uzme svoju drugu bez njenog pristanka, da mu se obe ruke odseku”. Kada bi se ovaj član danas primjenjivao, ulicama bi šetale hiljade muškaraca bez ruku. U knjizi se pominje društvo Dušanovi sljedbenici, koje se ne zalaže da se danas primjenjuje Dušanov zakonik, ali da se današnji zakoni primjenuju dosljedno kao što se u Dušanovo vijeme primjenjivao njegov zakonik. Ali, u dobrim namjerama, uvijek se nešto otrgne kontroli, pa je tako jednog jutra uz spomenik caru Dušanu ispred Palate pravde u Beogradu, osvanula kesa za đubre i u njoj odsječena ruka. Broj odsečenih ruku se uvećava... I eto dobre priče o balkanskim putevima trgovine ženama, koji vode preko Makedonije i Kosova prema Italiji i Bliskom Istoku.

U kontekstu današnjih zbivanja šta kažete o ovoj stavci Dušanovog zakonika koja je takođe pribilježena u ovoj knjizi: Sve sudije da sude, pravo, po zakonu, a ne da sude po strahu od cara.

- To je dobro pitanje za svakog čitaoca ne samo mojih knjiga. Riječ car se može zamijeniti riječju šef, direktor, ministar, predsjednik vlade, predsjednik države... U Srbiji je donijeta odluka da sudije ubuduće predlažu ljudi iz struke, a ne Skupština.

U knjizi “Teslina pošiljka” govorite o tijelu njemačkog novinara Riharda Genca pronađenom na ruševinama Narodne biblioteke. U istragu uključujete (opet) vašeg junaka novinara Novaka Ivanovića, koji na kraju shvata da je on samo igračka u igri moćnika. Ovdje su upleteni i tajnoviti Teslini “zraci smrti”. Čini mi se da je u cijeloj priči ovdje primarna tajna o Teslinim pronalascima, kojima?

- Tesla je između dva rata govorio da je namijenio tajne zrake za odbranu otadžbine. Te zrake su drugi prozvali zracima smrti. O tome svjedoče i njegova pisma upućena sestriću Kosanoviću, koji je poslije Drugog svjetskog rata bio naš predstavnik u Ujedinjenim nacijama. Tesla je trebalo 1932. godine da dođe na proslavu društva koje nosi njegovo ime. Bio je spriječen, ali je poslao poštom svilenu srpsku zastavu koju je sam napravio, znak društva koji je sam kreirao i koplje za zastavu. Odličan povod za maštanje: da li su se skriveni u koplju nalazili crteži oružja smrti i da li su poslije toga proslijeđeni Narodnoj biblioteci? Pitanja se gomiulaju: ako su bili u biblioteci, da li su ih Njemci pronašli i uzeli, a pritom tvrde da je sve zapaljeno? Sljedeće pitanje: da li su crteži prije bombardovanja sklonjeni i gdje se sada nalaze? S tom idejoim u Beograd dolaze agenti svjetskih vladara u sjenci... Da li se crteži nalaze u manstiru Blagoveštenje gdje je trebalo da bude izmještena Narodna biblioteka?

Koliko je ova knjiga zasnovana na istinitim podacima? Zašto plaćeni ubica upada u Cetinjski manastir?

- I u ovoj knjizi su istorija i religija apsolutno tačni. Svaku moju knjigu prvo pročita moj prijatelj Onufrije Hilandarac, jer ne želim da napravim grešku kojom bih povrijedio vjerska osjećanja bilo koga. Paralelna priča, dakle trilerski dio, odnosi se na mladog arapskog princa školovanig u Americi. On želi da se osveti hrišćanima zbog agresije na njegov narod, ali ne želi da to učini na isti način. Zato se odluči da im ukrade nešto što im mnogo znači. A to je jedna od dvije najveće hrišćanske relikvije, koje se nalaze na Cetinju. Inače, desna ruka Krstitelja Jovana se u svim religijama smatra najvećom relikvijom, jer je jedina materijalni dokaz o nastanku jedne religiuje. Mladi princ angažuje mafijaše i jedan od njih dolazi u cetinjski manastir. Ispričali su mi u manastiru da je onog ljeta kada je izašla knjiga, jedan posjetilac pitao da mu pokažu mjesto na kome je mafijaš ubio monaha Petra, čuvara relikvije.

Ni Cetinjani, odakle je moja majka, ne znaju šta sve ima Cetinje

U knjizi “Dosije Bogorodica” pišete o dvije najveće hrišćanske svetinje - desnoj ruci Jovana Krstitelja i čudotvornoj ikoni Bogorodica Filermosa - donijete iz Jerusalima u XI vijeku a koje su, u doba Drugog svjetskog rata, skrivene u manastiru Ostrog. Ipak, težište zapleta priče je krađa jednog dijamanta iz Bogorodičine ogrlice i plavog safira neprocjenjive vrijednosti kao i traganje novinara Novaka Ivanovića za počiniocima tog nedjela.

- Tajna ukradenog plavog safira iz Bogorodičine ogrlice nikada nije rasvijetljena. Ikona se dvadesetpet godina nalazila u sefu državne bezbjednosti Crne Gore i kada je ponovo ugledala svjetlost dana - nema safira. Crnom Gorom i danas kolaju priče o tome ko je mogao da ukrade dragulj. Inače, obje svetinje su vlasništvo Malteških vitezova i o tome je posebnu knjigu napisao Budo Simonović. Ovaj roman mi je poslužio da, između ostalog, opišem ljepote Crne Gore, posebno primorski dio i pritom upletem brojne legende i istorijske činjenice. Mislim da i Cetinjani, odakle je moja majka, ne znaju šta sve ima Cetinje, jer se većina oslanja samo na period vezan za Petroviće. Proučavajući građu za roman, dolazio sam do nevjerovatnih podataka o bogumilima i masonima, na primjer, i njihovom prisustvu u Cetinju.

( Vujica Ognjenović )