Profesorica podgoričke škole dobitnica prestižne nagrade Ruske Federacije

Za dugogodišnji rad i širenje ljubavi prema ruskom jeziku, kulturi i tradiciji, profesorica OŠ “Pavle Rovinski” iz Podgorice Ljiljana Ćorac Ražnatović zavrijedila je državnu nagradu Ruske Federacije - Medalje Puškina.

Nagrada se dodjeljuje za zasluge u oblasti kulture, prosvjete, društvenih nauka, književnosti i umjetnosti.

Medalja Puškina ne može se dodijeliti istoj osobi dva puta, a godišnje je dobije tek nekolicina zaslužnih, iz cijelog svijeta.

“Dobila sam je za svoja nastavnička zalaganja i moram priznati da sam ponosna. Prije svega, ponosna sam na to što sam ja, jedna nastavnica iz male Crne Gore, dobila toliko vrijednu i važnu nagradu koja nosi ime slavnog pjesnika Aleksandra Puškina. Rijetki su stranci koji mogu da je dobiju... Prošle godine je ovu nagradu osvojio srpski glumac Miloš Biković, koji je svoju glumačku slavu proširio i na prostore velike Rusije. Znam i da je dobitnik književnik Dobrica Ćosić... Naći se među ovim imenima je čast i privilegija”, kaže ona za “Vijesti”.

Skromno priča da je ljubav prema ruskom jeziku tokom časova prenijela na mnoge generacije. Otkriva da je njena ljubav prema ruskom jeziku procvjetala još u djetinjstvu, kada se susrela sa klasicima svjetske književnosti, među kojima je i pjesnik čije ime nosi nagrada koju je primila.

“Kao dijete sam zavoljela ruske stihove kroz kazivanje moga oca. Mi smo u kući imali nizove plavih izdanja na kojima je pisalo Dostojevski, zelenih sa napisom Tolstoj, šarenih papirnih omota sa meni tada već omiljenim Jesenjinom... Mnogo je lijep osjećaj kada volite ono što radite. Pa još uvećavate svoje znanje tako što ga dijelite, a još ga dijelite sa najljepšom, najiskrenijom i najinspirativnijom populacijom - djecom”.

Za prestižnu nagradu profesoricu su predložili predstavnici Ambasade Rusije u Crnoj Gori.

Oni su česti gosti u školi “Pavle Rovinski”, ističe Ćorac Ražnatović, koja je sa svojim učenicima zapažena i u školi i na državnim ili regionalnim manifestacijama i takmičenjima.

“Da ste me pitali prije ove nagrade koja mi je najvažnija - ne bih mogla da izdvojim nijednu, ali sada s ponosom kažem da mi je ova najmilija”, priča uz osmijeh i priznaje da, kada je obaviještena da je kandidat za to priznanje, nije bila sigurna da je dobro razumjela. Kada je saznala da ga je i osvojila - sreći nije bilo kraja, priča ona. “Prošle godine u martu sam dobila poziv iz Ambasade gdje me gospodin Aleksandar Beljčenko upoznao sa detaljima i zamolio da ispunim anketu kojom će utvrditi da li odgovaram uslovima za nagradu. Ove godine u aprilu sam obaviještena da je predsjednik Ruske Federacije, gospodin Vladimir Putin, potpisao ‘Ukaz o dodjeli nagrade’ mojoj malenkosti i da će ceremonija dodjele biti na Dan Rusije, 12. juna. Mojoj sreći nije bilo kraja, ali bila sam i pod pozitivnom tremom jer primam ovako važnu nagradu u svojoj zemlji, pred svojim ljudima”.

Pored svih priznanja, najbitnije je, ističe profesorica, ipak ono što im prethodi:

“To su uloženi trud i očekivanja od samog sebe i to ne može da prevari. Moje zalaganje i ljubav prema ovom pozivu potvrđuje prijateljstvo sa učenicima. Najljepše priznanje dobijam od njih... Uvijek sam mlada kada se sa njima družim. Jedna od mojih učenica Tijana Rakočević, koja je danas magistar književnosti, zimus mi je poslala link za koji mi je napisala: ‘Samo Vi možete ovo da ispunite’, a u linku je pisalo: ‘U potrazi za najboljim nastavnicima ex Yu prostora’. U početku mi je izgledalo nemoguće, ali sam željela da opravdam očekivanja učenice koja je u mene vjerovala.

Prionula sam na ispinjavanje ankete i Tijana je bila u pravu, tako sam ušla u Asocijaciju najboljih nastavnika bivše Jugoslavije. Mislim da je najljepši bio način kako sam došla do toga, jer mi je Tijana već unaprijed dodijelila vjerom u mene”.

Ističe da su najljepša priznanja i učenici koji, iz ljubavi prema ruskom jeziku iz osnovne škole, nastavljaju da ga studiraju u Nikšiću, na Filološkom fakultetu, ili pak odlaze u Rusiju i na ruskom studiraju odabrani fakultet.

“Takvih nije mali broj, a sve zahvaljujući i dalje dobrim kulturnim i obrazovnim odnosima dviju zemalja koje broje više od 300 godina bilateralnih odnosa. Ruska Ambasada svake godine pošalje na besplatne studije više od 30 studenata iz Crne Gore”.

Ističe da njen cilj nije da završi čas, ili da što prije pregleda testove, već da želi da njeni đaci povjeruju u ono što uče, pa zatim iskuse i ljepotu toga.

“Prvo, želim da im postanem prijatelj i da steknemo međusobno povjerenje… Želim da vjeruju meni i onome što radim. Konkretno, što se tiče ruskog jezika, prvo želim da ga kroz melodiju zavole, a onda i kroz igru nauče i zapamte. To je ono čemu težim i što mislim da je svima nama cilj. Djeca su pokretači koji ti ne dozvoljavaju da odrasteš, oni uče od tebe i uče tebe... Ja, na primjer, nikada ne kažem da moram na posao, već uvijek idem u školu... Djeca su i najbolji ocjenjivači. Oni znaju kome treba da vjeruju i pamte od koga su naučili. Sve ovo pričam kao đak sa iskustvom, jer ne bih bila ovo što danas jesam, da sve ove škole nisam i sama prošla”.

Priča da đake uči i ruskoj kulturi, istoriji, filmu, običajima...

Otkriva da su “ključ njenog uspjeha” - entuzijazam i zadovoljstvo davanja.

“Vjerujem u sebe, u ono dobro u meni i u svemu oko mene. Stremim da ostvarim započeto i nikada ne odustajem, a sve to radim sa velikom predanošću, posvećenošću, odlučnošću i ljubavlju. Ljudi koji su nezadovoljni sobom stalno i svakoga kritikuju i pokušavaju da vam nametnu osjećaj bezvrijednosti kada ste u njihovom društvu. Takve treba zaobići i držati se svoje ideje, stremiti ka ostvarenju. Samo uspješni i zadovoljni ljudi umiju da se raduju tuđem uspjehu, jer znaju koliko je truda i rada uloženo da bi se to vrednovalo. Leonardo da Vinči je rekao: ‘... Uspješni ljudi rijetko sjede i čekaju da im se stvari dešavaju. Oni izađu i dese se stvarima’”.

Ruski se kroz ljubav predaje i uči

Ljiljana Ćorac Ražnatović priznaje i da ne zna ko je bio u konkurenciji, ali, hvaleći svoje kolege, ističe da ih je moglo biti dosta.

“U Crnoj Gori ima izuzetnih predavača ruskog jezika. To je jezik koji se uči i predaje kroz ljubav, a entuzijazam nikad ne prestaje kod nastavnika. To i dokazuje borba za njegovo očuvanje u vremenu kada su popularniji neki drugi jezici”.

Iako ruski jezik u crnogorskim školama nije popularan kao ranije - to nije slučaj u školi u kojoj ona predaje.

“U našoj školi djeca biraju ruski i vole da ga uče. Trudim se da im dolazak na moj čas ne predstavlja teret već da se raduju i da uvijek očekuju nešto od tog časa. Zbog toga nastojim da svaki čas osmislim tako da ni meni ni njima ne bude dosadno i da svi poslije budemo ispunjeni i zadovoljni”.

Ona priznaje i da se djeca često vode iskustvom starijih u izboru drugog stranog jezika, što nije uvijek dobro.

( Jelena Kontić )