Kad sunce grije

Nigdje mećava ne zavija kao u duši nad kojom se sunce predomislilo, pročitala sam u knjizi Nepostojeći ljudi Danila Erakovića 90-tih godina. Knjigu mi je donijela na čitanje moja prijateljica, imajući povjerenja u mene da imam kapaciteta za bolje i kritičnije gledanje u sadašnjost preko trauma iz 1948, jer knjiga govori o toj traumi, deponovanom bolu i ranama onih koji su trpjeli gubitak slobode, nepravdu, gubitak zdravlja i životne snage da se nastavi dalje, političku represiju i torturu.

Trauma se ušančila, ulegla u život, politički sistem ucrtao metu, političko nasilje obezglavilo pravo na život golootočanima, njihovim potomcima u nekoliko generacija, komšijama, budućim prijateljstvima i neprijateljstvima. Trauma je umočena u svaki atom tijela u svaku kost. Tijelo pamti, duša vrišti, duša vara. Nije prvi put. Ova rečenica s početka vrišti iz traume, osjećaju je oni koji su prošli kao po staklu bosonogi dok smo mi spavali, okretali glavu, ćutali iz straha, ćutali jer nismo imali što da kažemo, ćutali jer smo mislili da to nije naša stvar, ćutali jer su nas ubijedili da se to nas ne tiče, da je bijelo crno....

I ne samo da smo ćutali, ćutanje nas je učinilo saučesnicima/cama u nasilju. Ostali smo saučesnici devedesetih. Zarobljeni. Devedesete neće iz nas tako lako i nema nikakvog nagovještaja da će se politička volja dogoditi da se utvrdi odgovornost, da se suočimo sa onim što smo uradili ili propustili da uradimo onda kada je negdje mećava zavijala u duši nad kojom se sunce predomislilo.

Prije neki dan primila sam vijest da je presuda Ibrahimu Čikiću kojem je Viši sud u Bijelom Polju presudio kaznom za slobodu izražavanja, za dokumentovanje o političkoj represiji, torturi kojoj je bio izložen tih sramnih i strašnih godina političkog bezumlja i ljudskog nemorala, od strane Ustavnog suda proglašena prekoračenjem, miješanjem u Ibrahimovo pravo da kaže istinu o mučenju i jednom vremenu koje nas je porazilo i pretvorilo u ljude sjenka. Ta i takva presuda pokazala je svu bijedu, neznavenost i nasilje našeg pravosuđa, još gore - poslala je poruku da je zlo dobrodošlo i da ga ima činiti svako ko misli da može da ga čini, gdje god, kome god.... Ta besudna situacija ukida sigurnost i slobodu, mogućnost da se kao ljudi u ljudskosti i pravdi pogledamo u oči.

Presuda Ustavnog suda kojom se “stav Višeg suda ne smatra ustavno pravno prihvatljivim, sa aspekta zaštite slobode izražavanja”,”Ustavni sud smatra da je Viši sud prekoračio granice svojih ovlašćenja kod određivanja vrste pravične satisfakcije, odnosno visine nematerijalne štete čime je došlo do povrede načela proporcionalnosti…”, “Ustavni sud ocjenjuje da je sporni tekst objektivno bio usredsređen na pitanje od JAVNOG INTERESA”, konačno pokazuje što je sve dokinuto presudom Višeg suda u Bijelom Polju, kojom nam je oduzeta mogućnost da događaj i predmet vidimo ispravno i da budemo pravedni i etični u odbrani čovjeka i zaštiti ljudskosti od zvjerstva. Odluka Ustavnog suda daje nadu i pokazuje da ova zemlja može biti sudna, da ljudi mogu suditi po pravu, makar i zbog većeg leoparda međunarodnog prava.

Zahvalna sam Ibrahimu na snazi, časti i poštovanju koje nam pokazuje sve ove godine uprkos nepravdi suda i nas svih, zločinu koji je izvršen nad njime, što postojano glasno govori svih ovih teških godina i što nam je pokazao da upornim, nenasilnim hodom može postići nemoguće, da sunce ogrije nad dušama nad kojima se sunce predomislilo jednom davno. Ovom presudom smo dobili mi, građani i građanke Crne Gore, Ibrahim nije. Nama je data mogućnost da u okviru mogućnosti koje je pravo obezbijedilo možemo da razumijemo i uvidimo gdje smo pošli u pogrešnom pravcu. Da izmjerimo sopstvenu odgovornost. Njemu kao i do sada predstoji borba iznova sa kadijama i sudijama. A nama da se pitamo što sa javnim interesom “Gdje sunce ne grije”, sa suočavanjem sa samim sobom, sa odgovornošću, sa procesom pritiska na institucije ove države koje moraju da rade svoj posao da zlo nema šansu i da se ne čine greške prema čovjeku koje u daljoj ili bližoj prošlosti ovog prostora traumatizuju konstantno i proizvode nova nedjela.

P.S. Za hrabre i za prijatelje

Autorka je psihološkinja

( Ervina Dabižinović )