Odlični đaci škole laži

Rijetko zalutam na neki Pinkov kanal duže od desetak sekundi, ali neko veče đavo mi ne dade mira, upadoh usred neke emisije dok se pričalo o ratu za mir. Milutin Mrkonjić iz espeesa, dosljedno kao i uvijek, uporno je branio svog vožda.

Bivša članica Demokratske stranke Jelena Trivan, koja relativno dobro pamti ratni učinak Slobodana Miloševića, nikako nije uspijevala da se prisjeti podviga recentnog srpskog vođe, Aleksandra Vučića, iz tog mračnog doba.

Ne podnosim preletače, taman krenuh da promijenim kanal, kad progovori Ratko Dmitrović. Negdašnja zvijezda borbenog Dnevnika RTS-a i njegovog još borbenijeg Dodatka koji je svake večeri uredno prikazivan i kod nas, ne da je preletjela nego i nadmašila sebe iz ‘91...

- Znam da mi mnogi neće verovati, ali ja nikad nisam podržavao Miloševića. Nisam ga čak ni pominjao u tekstovima tokom rata, a ni inače osim kad sam ga kritikovao?!

***

Nije za šalu na tuđi račun, strašne su posljedice kolektivne aMNEzije i u Crnoj Gori. Polovina ratne generacije ne samo što je vjerovala da su izvještaji sa fronta živa istina, nego ni tokom tri kasnije decenije nije posumnjala kako je sve to bila jedna ogromna laž. Sačinjena od miliona sitnijih laži koje i dan-danas određuju sudbinu svih stanovnika ove zemlje.

Laž do laži, takvi su tada bili izvještaji o uzrocima, toku i posljedicama rata. Krivicu za to izvještači mogu podijeliti sa političarima, ali to neće učiniti da novinarski zločin bude manji.

Kakvi su to dnevnici bili, po sat i po i duže. A onda Dodatak sa ratišta, još toliko. Svake noći po nekoliko četa JNA uspijevalo je da “žestoko uzvrati na još žešće napade neprijatelja”. Obavezno ničim izazvane, nema veze što se puca u Hrvatskoj i BiH, a vojska stigla s ove strane Drine.

Neprijateljski gubici iz noći u noć bili su sve veći, u najmanjem selu po stotinu, dvjesta, katkad i petsto. Neke likvidira vojska, a neke narod, u svakom izvještaju potpuno goloruk. Da je neko sabrao žrtve samo te prve jeseni i zime, Hrvatska bi kapitulirala prije Nove ‘92...

***

U međuvremenu, rodoljubivi crnogorski novinari učili su zanat na bratskom uzoru. I usavršili ga do apsurda. Toliko, da je udarna vijest i ključni dokaz kako na suprotnoj strani ratuju strani plaćenici bila kutija stranih cigareta, “laki strajk” ako se ne varam... A primjerak Monitora navodno nađen na ratištu potvrda kako crnogorske “ustaše čuvaju leđa hrvatskoj braći”...

Najbolji đaci balkanske ratne škole laži, čast izuzecima koji su blagovremeno uklonjeni, bili su novinari TVCG. Ne znam koliko je đaka tih ratnih đaka sad u tzv. javnom servisu, ali matrica je ista kao ‘91.

Nikad, ni po koju cijenu ne izložiti sumnji ono što kaže vlast. Nema provjere, nema pitanja, nema istine druge strane...

***

- Mi radimo u službi države - odlično je proljetos generalni direktor objasnio zašto TVCG nije i ne može postati javni servis svih građana, uprkos tome što ga oni plaćaju. I zbog čega već danima saučestvuje u predizbornoj kampanji depeesa na isti način kao i prije tri decenije.

Rožaje će dobiti novi vrtić za milion i po eura. Gradska tržnica koštaće 900.000. Ugovor o izgradnji žičare na Hajli vrijedan je 13,5 miliona, pa novi put, nova zaobilaznica i još desetine miliona koje naravno daje Vlada.

Otkud Vlada, zar to ne plaćaju građani?... Pa, tako je rekao premijer, a ni u jednom kodeksu ne piše da je prilikom izvještavanja obavezna i upotreba mozga...

***

Pokrivalica za premijera - slika Rožaja, ista kao decenijama ranije. Zapuštena varoš, oronule kuće, bliješte samo kafići i kladionice. Ali i ozarena lica lokalnih činovnika, iako ne pamte kad su posljednji put primili platu...

Tu je i novinar, diskretan do bola... Ne usuđuje se da pita zna li premijer od čega žive. I zbog koga tako žive i oni i ostali. I kako su uopšte živi, ne samo Rožajci nego svi na sjeveru. Čije je ekonomske mogućnosti vlast primijetila poslije 30 godina.

Posljednji put takva pitanja mogla su se na TVCG čuti tačno prije godinu dana. Kad su smijenjeni Andrijana Kadija i Vladan Mićunović, nakon što su iz Savjeta protjerani Goran Đurović i Nikola Vukčević...

***

Svi su smijenjeni nezakonito, čak i ovako zarobljeno sudstvo moralo je to da potvrdi. Protiv toliko činjenica i očiglednih dokaza kršenja zakona ni ono nije moglo ništa. Ali TVCG može, isto kao što je mogla i ‘91. Izdajnicima ne da nema mjesta na funkciji, nego ni njihova sudska rehabilitacija ne može u Dnevnik.

Ali može, i to opširno, kampanja depeesa na sjeveru. Mogu, još opširnije, ocjene da sudovi rade pod političkim pritiskom, valjda zato urednici i ignorišu pomenute presude. Ima mjesta i za to kako bivši ministar poljoprivrede promišlja autokefalnost crkava. Dozvoljen je i Makronov pesimizam glede Balkana, ništa od Evropske unije ni u narednoj deceniji. Našao se i koji minut za dva-tri akreditiva, ljetnju školu diplomatije, cijene rominga...

Samo se u pola sata Dnevnika nije našlo ni dvadeset sekundi za najvažniju prostoproširenu rečenicu tog dana - presuda da je Andrijana Kadija nezakonito smijenjena postala je pravosnažna...

***

Sjeća li se još ko zašto je Kadija uopšte smijenjena? Ne mislim suštinski, logično je da autokratska i korumpirana vlast ne podnosi slobodne novinare i medije, nego formalno...

Za one koji su zaboravili - zbog jednog ugovora sa jednom nevladinom organizacijom. Koji je štetnim prva ocijenila konkurentska NVO. Nakon što joj je taj isti projekat izmakao zato što je - zakasnila da se prijavi. - Ugrožena je nezavisnost Javnog servisa - bunio se tada član Savjeta, pokušavajući navodno da spriječi da neko iz civilnog sektora bira goste na nacionalnoj televiziji.

Sad su svi, bez navodno, po mjeri depeesa. I to ne samo gosti, nego još više domaćini. Zato bivša direktorka ne može ni u Dnevnik, a kamoli nazad na funkciju, iako bi u normalnoj zemlji to bilo sasvim logično.

Očekivano bi bilo i izvinjenje Kadiji i Mićunoviću zbog optužbi da su “na tasu vage antidržavne koalicije”, da “protiv države vode specijalni rat” i da rade “kriminogeno, neetički i neprofesionalno”, ali ništa od toga...

***

- Znamo da nam mnogi neće vjerovati, ali mi nikad nijesmo podržavali Mila Đukanovića. Nijesmo ga ni pominjali osim kad smo ga kritikovali - kopiraće TVCG Ratka Dmitrovića, isto kao i devedesetih...

Pod uslovom da njen stvarni glavni urednik ikad prelomi da sa vlasti ode sam. Pošto sa ovakvim servisima, ne samo medijskim, drugačije neće...

P.S. Stvarno je čudo ova zemlja čuda. Saša Sinđelić uhapšen po potjernici Interpola i čeka izručenje Hrvatskoj. A prije samo dvije sedmice iste državne službe samo što suze nijesu ronile zbog toga što je heroj koji je spasio Crnu Goru od krvi do koljena morao da potraži spas od terora u svojoj domovini. I dobjegao kod nas, sav u ranama, preko staza i bogaza.

( Ratka Jovanović-Vukotić )