NEKO DRUGI
Pjevač lakih nota, predsjednik čvrste ruke
Ne, ne misli Škoro biti “predsjednik fikus”, njegove su ambicije ovlasti veće i od Franje Tuđmana, kojega, naravno, kao i svi desničari, uzdiže na pijedestal osobnog uzora, dok raspisivanje referenduma i zakonodavni referendumi kao model vladanja državom podsjećaju na De Gaullovu Francusku
Nije problem u Škorinom populizmu i njegovom “savezu s narodom”, već u tome što s druge strane nema nikoga da ga spriječi u njegovom naumu!
Miroslav Škoro najozbiljniji je predsjednički kandidat!
Jedini do sada je, ističući kandidaturu, iznio i svoj cjeloviti plan i program iz kojega je vidljivo na čemu će se temeljiti njegova kampanja i kako jednog dana misli vladati. U tom svom prvom obraćanju naciji kao predsjednički kandidat, Škoro ništa nije prepustio slučaju. Oglasio se na svojoj Facebook stranici, kao što i priliči nezavisnom kandidatu, njegova videoporuka svima je odmah postala dostupna, traje manje od šest minuta, taman koliko se prosječan čovjek može usredotočiti na sadržaj, emitirana je u nedjeljno jutro, dok se narod sprema za odlazak na misu.
Da je Škoro držao do forme, potvrđuje i glazbena podloga spota koja nema baš nikakve veze s njegovom pjevačkom karijerom, dapače i njome se nastoji odijeliti njegov nesporni zabavljački talent od ozbiljne namjere da postane predsjednik. I kada je sadržaj u pitanju, Škoro misli ozbiljno. Pozivajući se na narod i nudeći sebe kao “oruđe u rukama naroda”, Škoro prije svega cilja na sve one s desnog spektra biračkog tijela nezadovoljne vlašću i sustavom koji je odbacio referendumske inicijative “Narod odlučuje” i “Istina o Istanbulskoj”.
Taj neskriveni populizam i dodvoravanje onima koji se predstavljaju kao “narod” i koji žele odlučivati “u ime naroda” već u startu mu donosi golemi bazen od gotovo pola milijuna birača koje želi pridobiti na svoju stranu. Škoro, lukavo, nigdje izrijekom ne spominje HDZ i SDP, iako upozorava na opasnost od “velike koalicije”, već naciju dijeli na “dobri narod”, kojeg je upravo on spreman povesti u boj protiv “zle elite” u političkim strankama koje su nas dovele na rub propasti.
Zato će Škoro kada postane predsjednik svojim prvim potezom zatražiti izmjene Ustava kako bi upravo njemu, kao jedinom neposredno izabranom državnom dužnosniku, dao puno veće ovlasti kako bi se mogao obračunati s onima koji onemogućuju provođenje volje naroda! Misli li Škoro na taj način ukinuti parlamentarizam i vodi li njegova “volja za moć” u diktaturu, malo tko će od onih kojima se on neposredno obraća razmišljati. Uostalom, u teškim i neizvjesnim vremenima upravo narod traži predsjednika čvrste ruke!
Ne, ne misli Škoro biti “predsjednik fikus”, njegove su ambicije ovlasti veće i od Franje Tuđmana, kojega, naravno, kao i svi desničari, uzdiže na pijedestal osobnog uzora, dok raspisivanje referenduma i zakonodavni referendumi kao model vladanja državom podsjećaju na De Gaullovu Francusku. Dodamo li tome predsjedničke ovlasti za sazivanje sjednica Vlade, veto na donošenje zakona i pravo predsjednika na izbor Ustavnih sudaca, bio bi to uistinu kraj parlamentarne demokracije u Hrvatskoj.
No nije problem u Škorinom populizmu i njegovom “savezu s narodom”, već u tome što s druge strane nema nikoga da ga spriječi u njegovom naumu! Aktualna predsjednica potpuno nemušto gleda na sve što se zbiva, odgađajući svoju kandidaturu za “jedan lijep i sunčan dan”, dok joj pomrčina polako prekriva ostatke rejtinga. Zoran Milanović propustio je u Brezovici poručiti ljevici i liberalima ono što je Škoro vrlo jasno rekao desnici, ponudivši se kao vođa koji će ih sve okupiti. Što god netko mislio o Škori, tako se ulazi u predsjedničku bitku. Najprije se nametneš kao jedini mogući izbor svjetonazorski bliskima i srodnima, a kad zbiješ vlastite redove, ideš pecati neodlučne i one koji više ne vjeruju susjedu.
Miroslav Škoro dobro je zapasao svoju mrežu, njegova kandidatura isplivala je na valu krajnje desnice, koja je pobrala nemali broj glasača HDZ-u na europarlamentarnim izborima, a koja će u njegovoj najavi promjene Ustava pročitati i ono što žarko želi, izbacivanje antifašizma iz njegovog sadržaja. Referendumske inicijative prirodni su saveznik Škori, a nije mali broj niti nezadovoljnih HDZ-ovaca na čiji glas može računati, kao i rascjepljenih “živozidaša” koji će u njemu i Kolakušiću tražiti novo lice i neki novi treći put, ako izbori odu u drugi krug. A kad krenu tambure i “Alaj volim ovo sve”, bit će kasno za promjene.
(novilist.hr)
( Branko Mijić )