Narativni mozaik i izbrušenost jezika

(Damir Karakaš, „Proslava“, OceanMore, Zagreb, 2019.)

Damir Karakaš se vratio svojoj rodnoj grudi, mada bi se prije moglo reći da je ona ostala uz njega, ne bi li se ispričala još jedna veličanstvena neispričana priča. Ovog puta Lika nije tek pozornica za ređanje pastoralnih motiva. Prikazana u svojoj surovoj autentičnosti, ona je makroorganizam u čijoj utrobi se odvija dramatika seoskih života, naoko zasebnih, ali suštinski povezanih istom prostorno-vremenskom cjelinom, od koje manje-više podjednako zavise. Ne biramo kad ćemo se i gdje roditi - Karakaševa „Proslava“ nenametljivo progovara o ovom usudu, pokazujući svu složenost tog oporog zavičajnog sentimenta na koji je malo ko imun.

Roman je podijeljen u nekoliko krokija iz života Ličanina Mija, međusobno vremenski prilično udaljenih. Vrijeme u romanu ne teče hronološki, već se autor poigrava rokadom njegovih isječaka, što omogućava čitaocu da detektivski slaže djelove mozaika i takvim pristupom dublje pronikne u univerzalnost tragedije - ona je sveprisutna i cjelovita, iz koje god perspektive da joj priđeš. U „Proslavi“ je prvenstveno vezana za težak život u bespuću, u nemaštini. Tu se čovjek rađa s teretom na leđima i mnogima život prolazi u pokušajima da se od njega sastruže nešto za sebe, neki sitni, upotrebljivi komadi. Zato nema mjesta ni za kakvu rastrošnost - ni materijalnu, ali ni emotivnu. Karakaševi likovi sporazumijevaju se lakonskom sažetošću. Koliko god bio komplikovan, život se uspijeva odvijati na vrlo jednostavan način, pa i među najbližima ostaje nerečeno sve što se čini suvišnim, što bi štrčalo van tog bazičnog komunikacionog okvira. Nagon za samoodržanjem, ekonomski rečeno, redukuje potrošnju u svakom smislu.

S tim u vezi, vješto je izbjegnuta primamljiva i već „prepunjena“ zamka zajahivanja pogodnog ideološkog talasa: mada je centralni motiv romana odlazak na proslavu osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, kroz putovanje s mladim Ličanima tek ćemo zagrebati ovaj istoriografski i literarno još kako rabljen momenat. Autor nas zadržava na junacima, na njihovoj maglovitoj predstavi onoga što slijedi. Dok se Slavko Kvaternik sprema proglasiti ostvarenim tisućljetni hrvatski san, troje putnika, idući na proslavu, najviše raspravljaju da li su na pravom putu i kada bi mogli zgotoviti pijetla. U isti mah djeluju kao da sve znaju i kao da ne znaju ništa, jer na to upućuje njihova okupiranost usputnim, sasvim sporednim stvarima. Ova dvojakost ne čudi, imajući u vidu da se neinformisanost ljudi sa periferije odvajkada niveliše nekakvom urođenom mudrošću, ili lukavstvom, kako to vole pojasniti građani. Ipak, takvo viđenje je pomalo romantičarsko: lako ga razbijaju istorijski vihori. Selo je oduvijek bilo na kobnoj udaljenosti od centra odlučivanja. Seljani su svim velikim promjenama - uprkos podozrenju - prilazili s nekom arhetipskom spremnošću, jer novitet uvijek nosi prizvuk boljitka onima koji su usljed siromaštva primorani na svakodnevni avanturizam, i to ekstremni. Možda su zato najčešće završavali kao žrtve velikih zabluda, baš poput Mija koji nakon kraha „obećane zemlje“ novom sistemu biva prihvatljiv jedino kao osuđenik. Stoga je prinuđen da se vrati na početak, u utrobu zemlje, gdje će čekati priliku za novo rođenje.

U ruralnom okruženju čovjek pripada manjini. Da bi opstao, primoran je da svoje postojanje prilagodi ritmu jednog ogromnog, tuđinskog kosmosa, koji svakog trenutka podsjeća na svoju nadmoć. Otuda je sasvim razumljiva Karakaševa fasciniranost prirodom, koja je čovjekov i neprijatelj i jatak. Otuda strahopoštovanje koje prema njoj osjećaju njegovi junaci, iskonska poniznost u kojoj se može naći opravdanje za Spinozin princip „Bog ili Priroda“. To je najbliže što se možemo približiti Tvorcu, to je ono što je oko nas, uvijek, u svemu. I zaista, najveći dio ovog nevelikog teksta otpada na sugestivno opisivanje prirodnog poretka kakav jeste, sa svim njegovim stalnostima i privremenostima. Ako i ne određuje u potpunosti ljudsku sudbinu, ako ostaje pasivna pred ludilom kojim čovječanstvo sâmo sebe gura na rub opstanka, priroda makar zadržava sposobnost da reflektuje naš unutrašnji svijet, da opominje i kad se čini kako je sve otišlo u nepovrat. Kao da majčinski izigrava savjest zabludjeloj djeci: „Na sebi je popravio kaput izblijedio od sunca i zuba vremena pa gledao najprije u malenu crkvu s bakarnim šljemom, zatim u postrojene tarabe ispred sebe, onda visoko iznad sela, u brojne odrede zazelenjele šume; sve u što je pogledao podsjećalo ga je na rat koji je počeo“; ili: „Gledao je odozdo u krovove drveća koji su se negdje gore stapali s maglovitim nebom, njušio šumu punu sokova, sve mu se činilo tako jednostavnim i nadohvat ruke, ali ničeg i dalje nije bilo u njegovim rukama“.

Vrlina „Proslave“ nije samo u izbrušenosti jezika, odnosno čulnosti kojom isijavaju rečenice. Ovo je jedno od onih književnih djela koje ostavlja prostor za nadu kad se čini da svi putevi vode u konačni poraz. Dakle, uprkos tome što je preovlađujuća atmosfera jetka, pesimistična. I daleko od toga da autor istrajava na mogućnosti ponovnog početka nekim usiljenim manevrisanjem. Prosto, činjenica da život nije prekinut, da opstaje čak i tako iscrpljen, na samoj ivici, dovoljan je podstrek da se povjeruje u njegovu žilavost. Ulazak u mračnu rupu u zemlji nije sahranjivanje, već povratak u blaženost prednatalnog stanja. Predavanje umirućeg čovjeka prirodi nije trijumf smrti, već demonstracija životnog kontinuiteta („Povijen u leđima i koljenima muškarac hoda uzbrdo, drži starca na leđima i povremeno nejednakim očima - jedno od puknute kapilare krvavo, drugo od pržine sunca tamno i škiljavo - gleda iza sebe u dječaka; crpi snagu iz tog pogleda, pa odmah pridodaje nove korake i glasno othukujući pokorava nogama ispod sebe žilavu i kopljastu travu, koja se stalno vraća u isti položaj i ispravlja, svaki put još jača i oštrija“). Čitaoci žude za optimizmom i onda kad znaju da bi se djelo razvodnilo u imperativu „srećnog kraja“. Karakaš je kadar da ga začne najmanjim detaljima, na koje naizlazi spontano, u hodu. Zahvaljujući tome, „ničim izazvana“ nada fiziološka je reakcija aktera koji u inat svemu udišu život punim plućima, a nikako posljedica pukog autorskog intervencionizma. Samoporađajuća nada je tačka (ili jedna od tačaka) u kojoj valja tražiti smisaono ishodište „Proslave“.

Novi Karakašev roman sasvim se komotno može smjestiti uz velike romane sličnog obima i emocionalnog naboja, poput „Svadbe“, „Usta punih zemlje“, pa i „Proklete avlije“. Imajući u vidu da je nastajao godinama, da je prolazio raznorazna prepravljanja, amputacije i preslagivanja, na kraju ostaje utisak da mu je autor našao pravu mjeru. Pošlo mu je za rukom da dramu epskih razmjera smjesti u kontekst naizgled standardnog, ni po čemu posebnog seoskog životarenja. Drugim riječima, pokazao je da ni najpasivniji životi nijesu lišeni dinamike, da se, uzmemo li u obzir sve unutrašnje osobenosti, ne odvijaju rutinski, po nekoj davno ustanovljenoj recepturi. Naprotiv - i u najbanalnijim situacijama moguće je uočiti odjeke univerzalne borbe za opstanak, ravnotežu, harmoniju, što na mikroplanu otvara prostor i za komične scene: „Mijo je pak stariju sestru, jer mu je za jedan Badnjak uzela s vrha noža komadić mesa, zgrabio za kosu i držao je sve dok mu u ruci nije ostao busen njezine kose - iako ga je otac cijelo to vrijeme divljački tukao po leđima šupljom kosti oglodane goveđe noge iz koje je prije toga isisavao srž“.

Karakašev Mijo je junak svakog vremena, a uže posmatrano bez sumnje jedan od bolje izgrađenih junaka u novijoj ovdašnjoj književnosti. Njegova sudbina uveliko nadilazi lokalne okvire, uzdižući ga na nivo simbola istrajnosti u najtežim okolnostima. Na njegovom primjeru vidimo da je ono što nas čeka, kad se sve sabere, presudno određeno onim koliko mu se prepuštamo.

( Nikola B. Nikolić )