Nježna strana zemunske omladine
Dokumentarni film “Taurunum boy” za 70 minuta će ispričati priču o godini života mladih junaka iz Zemuna. Film je nagrađen specijalnim priznanjem na ovogodišnjem Underhill Festu u Podgorici, a rediteljka Jelena Maksimović govori za “Vijesti” o filmu, mladima, današnjici, ali i o svojim planovima i daljim angažmanima
Naizgled opasni petnaestogodišnjaci iz Zemuna nalaze se na jednoj od prvih životnih raskrsnica, kraj osnovne i izbor i upisivanje srednje škole. Veća od te prekretnice je, ipak, ona koja je u njima samima. Odrastaju. Koračaju ka svijetu odraslih. Koračaju ka svom svijetu koji prvo moraju da stvore. A prije nego stvore svijet i život za sebe, treba da pronađu, izvajaju i prihvate sebe.
Vrijeme koje ih vodi ka tome provode družeći se. Često su na napuštenim mjestima grada, nekada na žurkama, voze motore, sanjaju jednostavne snove, potajno težeći velikim stvarima.
Rediteljski dvojac Dušan Grubin i Jelena Maksimović želio je mladima dati glas i priliku da zabilježe djelove svojih života, tako je i nastao dokumentarni film “Taurunum boy” koji je na ovogodišnjem, 10. Underhill Festu u Podgorici osvojio specijalno priznanje u regionalnoj kategoriji.
Grubin i Maksimović su snimili film o životu i duhu Zemuna, a zavirili su u iskrene i intimne želje i trenutke petnaestogodišnjaka koji su i sami nekada bili. U 70 minuta stala je jedna godina snimanja, oko 365 dana života polumaturanata... Otvorene su škure ove i mnogih drugih mladosti.
Mlada rediteljka Jelena Maksimović za “Vijesti” je govorila o filmu, o ideji i želji koja je doprinijela da on nastane, o junacima dokumentarca i mladim junacima zemunskih škola, parkova, pločnika, govorila je o svom gradu, o vremenu koje je prošlo, ali se još uvijek u njemu živi, o vremenu koje mladi zamišljaju, priželjkuju i o onom ka kojem idu. Posebno je istakla zadovoljstvo što je sa mladim glumcima koji igraju sebe ostala u kontaktu.
“Intiman portret jedne generacije prikazuje neposredan odnos autora i protagonista kroz vrlo prefinjenu filmsku formu i stil koji proizilazi iz prirode emocija i odnosa, i na kraju stvara utisak da su film ravnopravno kreirali protagonisti i autori, dajući život sa obje strane kamere”, obrazložio je žiri festivala svoju odluku, a gledaoci i oni koji će to tek postati lako se uvjere u to.
Pored svega toga, rediteljka za “Vijesti” otkriva i na čemu trenutno radi.
Film “Taurunum boy” govori o odrastanju petnaestogodišnjaka u Zemunu danas. Šta Vas je podstaklo da govorite o tome?
Ideja za film nastala je u želji da damo glas mladima koji odrastaju u sredini u kojoj smo i sami odrasli i da pokušamo da shvatimo probleme sa kojima se nose adolescenti u Srbiji. Takođe nam je bilo bitno da dokumentujemo prostore u Zemunu koji su obilježili kako naše, tako i odrastanje naših aktera.
Poznato je da je Zemun pred sam kraj prošlog vijeka bio grad mafije, čak ne toliko ni bunta koliko kriminala. Kako se u našim društvima devedesete zadržavaju veoma dugo, pretpostavljam da je to ostalo i kod današnjih generacija. Pa, s obzirom na to da ste i sami iz Zemuna, da li je postojala neka lokalpatriotska želja u Vama da snimite ovaj film?
Postojala je želja da napravimo presjek današnje omladine koja odrasta u jednoj specifičnoj sredini koja i dalje nosi pečate 90-ih. Prošlost i patrijarhalno vaspitanje utiču na stil oblačenja, frizure, način na koji se naši akteri ponašaju. I pored negativnih konotacija koje bi ovakvi elementi mogli da nose, donijeli smo odluku da filmu ne pristupamo kritički već da napravimo intiman portret našeg grada i istaknemo nježnu stranu zemunske omladine.
Na koji način ste izabrali djecu sa kojom ćete snimati i da li je bilo odbojnosti prema filmu? Na koji način ste došli do radnje, do teme koju ćete problematizovati, s obzirom na to da ste pratili njihove živote i da nijeste bili uslovljeni nečim poput scenarija?
Pravili smo kastinge u osnovnim školama i neke od aktera pronašli smo na ovaj način. Ostale smo upoznali na ulici, u parkovima ili uz pomoć drugih aktera. Klinci su bili veoma zainteresovani za snimanje i dosta su učestvovali u kreativnom smislu. Zajedno smo odlučivali šta ćemo snimati i na kojim mjestima. Ideja je bila da autentične lokacije i elementi iz njihovih života kreiraju dramaturške linije u filmu.
Šta je bilo najizazovnije tokom snimanja? Da li biste sa čitaocima podijelili neke zanimljive ili teške situacije?
S obzirom da su naši akteri maloljetni, imali smo veliku odgovornost prema njima i njihovim roditeljima i nastavnicima. Željeli smo da izbjegnemo svaku vrstu manipulacije i steknemo prijateljski odnos sa klincima. Ekskurzija je definitivno predstavljala najzahtjevniji i najizazovniji dio snimanja. Naši glavni akteri su se potpuno drugačije ponašali kao dio velike grupe i bilo je dosta teško shvatiti na koji način im treba pristupiti u novonastaloj situaciji. Pored toga, komunikacija sa pojedinim nastavnicima je bila otežana jer su imali predrasude prema nama. Mislili su da pravimo stereotipan prikaz problematične omladine i da će ugled škole biti ukaljan. Da bismo im dokazali da nemamo senzacionalistički pristup temi, morali smo da odustanemo od snimanja tokom žurke i odemo na spavanje. Klinci su nas satima cimali da dođemo da snimamo, ali se nismo pokolebali. Ujutru smo izgladili odnose sa nastavnicima i nastavili da pravimo film (smijeh).
Koliko sam shvatila, i nakon snimanja filma ste ostali u kontaktu sa junacima filma... Da li je film uticao na njih i na koji način?
Veoma mi je drago što smo postali prijatelji sa većinom junaka iz našeg filma. Jako im se dopao način na koji smo radili i imamo u planu da i dalje snimamo sa njima. Pozvani su na još neke kastinge nakon srpske premijere i voljela bih kada bi nastavili da se bave filmom jer mislim da su izrazito pametni i talentovani.
Smatrate li da sredina definiše ili utiče na mlade koji su dio nje? I koliko je dobro/loše izolovati se od te sredine?
Sredina u kojoj odrastamo je veoma bitan element u životu svake mlade osobe. Pejzaži naših djetinjstava zauvijek ostaju dio nas. Mislim da izolacija nije nikakvo rešenje. Treba se boriti za bolju budućnost naše djece.
S obzirom na to da ste mlada rediteljka, kako biste prokomentarisali položaj svoje generacije u kinematografiji?
Zadovoljna sam što mogu da održim kontinuitet rada na najrazličitijim filmovima u regionu. Međutim, smatram da treba da izađemo iz svojih sigurnih zona, pravimo hrabrije filmove i pokušamo da pronađemo snažnije izraze koji nose istinu ovog trenutka.
Koliko su dokumentarni filmovi bitni i šta drugačije oni donose u odnosu na igrani film?
Mislim da su svi filmovi bitni ako u sebi nose inspirativne ideje, strahove, nade. Svaki film treba da teži traganju, u formalnom i sadržajnom smislu.
Da li trenutno radite na nečemu, koji su Vam planovi, ambicije?
Skoro smo završili montažu dugometražnog dokumentarnog filma Mladena Kovačevića „Srećna Nova, Jivu“, a tokom godine montiraću filmove „U slavu ljubavi“ Tamare Drakulić, „Pejzaži otpora“ Marte Popivode, „Kelti“ Milice Tomović, „Elegija lovora“ Dušana Kasalice.
Kao rediteljka radim na svom filmu „Domovine“. Ovaj film snimamo u rodnom mestu moje bake na sjeveru Grčke i bavi se pitanjima u vezi sabrisanjem istorije, domovine, granice i migracije.
( Jelena Kontić )