Kameni put u EU

Put je i dalje pun kamenja”. Ovaj alegoričan iskaz njemačke kancelarke Angele Merker saopšten je uoči samita zemalja Zapadnog Balkana u okviru Berlinskog procesa i najbolje prezentuje formu odnosa Evropske unije prema našem regionu. Naddržavna tvorevina Starog kontinenta neće samoinicijativno “čistiti put” i ostaviće potencijalnim kanditatkinjama da shodno svojoj namjeri i posvećenosti ispunjavaju uslove za punopravnim članstvom. Neće ih besomučno pozivati i neće im zalupiti vrata pred nosom, ali će insistirati na njihovoj unutrašnjoj pripremljenosti i međusobnoj regionalnoj saradnji!

Nesporno je da će strukturalne reforme biti odlučujuće za buduće članice i da niti jedno proširenje neće biti posljedica geopolitičkog efekta, odnosno afekta. Niti i jedan unutrašnji problem potencijalne članice neće biti unijet u Uniju. Čak više, prema zemljama Jugoistočne Evrope već sada se primjenjuje novi, sistematični model pristupanja, koji će, moguće, i u buduće biti inoviran. Standardi integracije na unutrašnjem planu biće prioritetni, a i našem regionu je kroz Berlinski proces preporučeno formiranje još jedne tzv. političke integracione grupe. Pored 35 regionalnih integracija u okviru EU, poput Višegradske grupe, Nordijskog saveza, i naš region je nakon nedavnog samita u Poznanju najvjerovatnije i suštinski započeo sa ovim oblikom integracionog savezništva.

Kao i do sada, ali znatno konkretnije, zemljama koje žele u političko zajedništvo Evrope preporučeno je da ovu regionalnu formu razvijaju kroz dalju bilateralnu i multilateralnu saradnju kao i da će svaka od njih zadržati zaseban pregovarački tretman. Ovakvim pristupom izbjegavaju se zamke otvorenih političkih problema, ali omogućava brža dinamika realizacije nespornih interesovanja i sprječavaju, na žalost sve učestalija, trivijalna međudržavna nadgornjavanja. Kroz ovakav pristup - rješavajmo nesporno, dogovarajmo se sa kim je moguće i djelujmo odmah, balkanska ruta ka EU pokazaće na stvarne probleme i njihove uzročnike. Naravno, balkanskim stabilokratijama nesporno je stavljeno do znanja da moraju ubrzati reforme, posebno u oblastima vladavine prava, poštovanju ljudskih prava i razvoja efikasnijih javnih uprava.

Zemljama našeg regiona, koje uglavnom izvještaji Evropske komisije opisuju sa elementima “zarobljene države”(capture states), u pregovaračkom procesu nije ostavljena mogućnost korišćenja “argumenta samoubice” (“Eksplodirajte van EU, a ne u njoj!”) i latentni prigovori o tzv. konkretnijem investicionim uticajima Kine, Rusije i Turske. Čak više, suspenzija predpristupne pomoći lebdi u zraku zbog eventualnih neispunjavanja mjerila za napredak u oblasti vladavine prava. Valja istaći da dosadašnjih 8 milijardi eura ulaganja EU u region i najavljena milijarda eura tokom Berlinskog procesa mogu biti veoma efektna i bespovratna finansijska i strukturalna injekcija. U slučaju Crne Gore primjeri privatizacije KAP-a i izgradnje autoputa Bar-Boljari najbolje mogu posvjedočiti o pogubnosti netransparetnih investicija. Ovi sumnjivi aranžmani su školski primjeri o tome kako država zapada u dužničko ropstvo i kako umjesto političkog solidarizma, kojeg zagovara zajednica 28 evropskih zemalja, državi zapravo biva nametnut ekonomski ili investicioni protekcionizam.

Nedavni samit u Poljskoj isprotežirao je i svojevrsni dualizam u daljem razvoju EU. Otvoreni problem konstitucionalizma nekadašnje “zajednice uglja i čelika”, čije urgentno rješavanje potencira predsjednik Francuske Emanule Makron, neće biti smetnja procesu prijema balkanskih zemalja. Naime, protekli samit lidera u Briselu, nakon svog maratonskog izdanja i intrigantnih kandidatura za čelne institucije koje treba da potvrdi Evropski parlament, ukazao je na nedostatnost dosadašnjeg institucionalnog okvira EU. Nakon 1. novembra, novoizabrani funkcioneri u Briselu i Strazburu će, najvjerovatnije, pored koordinacije ekonomskih politika zemalja članica, problematike migracija i međunarodnog terorizma, rješavanja histerije bregzita, kao i sprječavanja uticaja komičarskog populizma iz Rima i teatralnih nacionalizama iz Budimpešte i Varšave, inicirati i jasnije određivanje svojih institucionalnih nadležnosti i usvajanje novog procesa donošenja odluka (“decision making”) unutar zajednice. Dosadašnja organizaciona preopterećenost, koja je uvijek zahtijevala konsensualnost i patila od akutne nedinamičnosti, često je kod nas na Balkanu maliciozno opisivana kao “sporost briselske administracije” ili, u novije vrijeme, kao nepoznavanje adrese sa kojom pregovarate.

U predstojećem periodu, Zapadni Balkan, koji je trenutno defokusiran iz briselske perspektive, ima jasne upute za svoje pregovaračko pripremanje. Crna Gora tokom ovog, transformacionog perioda EU na političkom planu mora povratiti povjerenje u svoj izborni sistem, dok su joj na pravnom aspektu potrebne ustavne i zakonske promjene koje uređuju način rada i izbora pravosudnih organa. Najavljena inovacija pristupanja EU od strane Vlade Crne Gore nije moguća bez zakonskog uređenja nadležnosti Skupštine Crne Gore i Vlade Crne Gore, kao i ponovnog ustanovljenja Ministarstva evropskih poslova. Po ovom pitanju treba urediti saradnju sa civilnim sektorom, u proces aktivnije uključiti lokalne samouprave i utvrditi transparetniju komunikaciju sa medijima. Postojeći primjeri neformalne prakse, odnosno moguća postupanja mimo Ustava Crne Gore i važećih propisa, poput spornog kandidovanja za predsjednicu Vrhovnog suda Crne Gore i nepostupanja Agencije za sprječavanje korupcije i Državnog, odnosno Specijalnog tužilaštva u određenim slučajevima, moraju biti u potpunosti izbjegnuti. Dosadašnji netransparetni rad organa javne uprave u potpunosti mora biti ukinut novim odredbama Zakona o tajnosti podataka, Zakona o zaštiti podataka ličnosti i Zakona o slobodnom pristupu informacijama, kao i primjerenom izvršavanju odluka Upravnog suda u ovim pravnim stvarima. Uopšteno govoreći, na ovom putu svaki kamen biće nam poput stijene ako nijesmo iskreni u namjeri da će nam članstvo u EU donijeti boljitak.

( Neđeljko Necko Đurović )