Dokle će novinari raditi posao države?

Dat ću te u novine! Tu zlokobnu prijetnju čuo sam, valjda, i prije nego što sam upisao prvi razred osmoljetke. Naravno, u toj nježnoj dobi nisam se osobno našao na meti nečijega retoričkoga gnjeva. Prije će biti da sam kao pratnja baki, s kojom sam redovito išao u spizu, svjedočio ispadu neke nervozne kućanice koja je beskrupuloznom mesaru ili pokvarenoj peškaruši htjela staviti do znanja kako će mu/joj se napiti krvi, jer su je pokušali prevariti podvaljivanjem grozne crkotine pod friški i slasni bokun.

Zanimljivo, u to su doba ljudi gajili strahopoštovanje prema policiji, a nitko živ nije se žalio kako je pravosuđe sporo. Dapače, prosječnog čovjeka uglavnom je deprimirala njegova brzina. Unatoč svemu, novinarstvo se doživljavalo kao zona ultimativne pravde, prizivna instanca negdje na pola puta između Vrhovnog i konačnog, božjeg suda, kojoj nijedan negativac ne može umaknuti.

Koliko se držalo do žurnalizma, svjedoči još jedna popularna fraza. Otac ili majka koji su svojim nezahvalnim potomcima htjeli staviti do znanja kako će ih razbaštiniti, obično bi kazali: Odreći ću te se preko novina! Ne preko suda, javnog bilježnika, župnog ureda ili partijskog komiteta, nego preko neuglednog svežnja listova, natopljenih tiskarskom bojom koja se lijepi za prste.

Da se ne bismo lagali, novinari su tada bili lišeni bilo kakve ozbiljne društvene moći i utjecaja. Neću reći, poneki, osobito ugledan sportski komentator mogao je svojim tekstovima ozbiljno nasekirati dio javnosti, ponekad i same klupske drmatore.

Nadalje, filmski ili književni kritičari tada su još uvijek mogli, barem u nekoj mjeri, utjecati na gledanost, odnosno čitanost pojedinih naslova. No, pred vratima politike, ekonomije i kriminala - osobito u slučajevima kada bi se ta tri sektora preplela i zamrsila - hlapila je svaka novinarska moć. Razumljivo, jer živjeli smo u poretku koji je slobodu tolerirao u malim dozama i s ograničenim rokom trajanja.

Danas se stara kletva “Dat ću te u novine!” sve rjeđe čuje, premda je svoj puni smisao dobila tek zadnjih nekoliko godina. U socijalizmu su, naime, muljatore i lupeže prokazivale institucije poretka, prije svega policija i javno tužilaštvo. Kako u to doba do trodiobe vlasti nitko nije previše držao, i s vrhova izvršne vlasti znalo se očepiti po negativcima. A danas? Taj posao u Hrvatskoj odrađuje samo jedna, i to prezrena skupina ljudi: novinari.

Naravno, radi se o cehu koji je teško braniti an ženeral, čak i ako mu pripadate. Prije nekoliko godina proveo sam ugodnu večer s doajenom hrvatskog stripa i žurnalizma Rudijem Aljinovićem i u neko doba dotaknuli smo se bizarnog podatka da je prvi prevoditelj stripa “Fantom” kod nas bio Ivan Goran Kovačić, urednik u zagrebačkim “Novostima”. “Ah, to su bila vremena, tada su novinari bili gospoda”, izvolio sam primijetiti kao nostalgična baba, na što se gospon Rudi gorko nasmijao: “Nisu, uvijek su bili bitange, i onda i danas. Samo, bogu hvala, uvijek se nađe i poneka iznimka”.

Aljinovićevoj dijagnozi nema se što dodati osim sumorne ocjene kako dotični ceh - sa svim svojim strašnim slabostima i posrnućima - još održava na životu tinjajuću nadu, kako je punu, a ne tek formalnu i ceremonijalnu demokraciju u ovoj zemlji ipak moguće sačuvati. Što bi prosječan čovjek znao o žalcima, tolušićima, kuščevićima, marićima, njihovim limuzinama, roštiljima, pašnjacima i stanovima, da nije bilo nekoliko marljivih ljudi koji su nam pokazali što se uistinu krije iza nasmiješenih lica visokih čimbenika?

Bilo bi mi draže da se oni tim poslom nisu bavili, jer postoji jako puno ureda i u njima jako puno namještenika kojima bi to trebao biti core business. Ali, jebiga nije. Naš represivni aparat probudi se tek nakon što mu novinarski ceh pripremi predmet i uredno ga zapakira u prikladnu kutiju s mašnicom na vrhu. A i tada se razložno upitati je li ga uopće trebalo buditi. Jer umjesto očekivanog kraja, tada se u pravilu označava početak. Početak iscrpljujućeg mrcvarenja zdrave pameti i dobrog ukusa, materijaliziran u višegodišnjim jalovim procesima.

Novinarstvo umire, slušamo evo već dulje od dvadeset godina. Picigamorti stoje u fermu čekajući da im se isporuči truplo. A opet, da nam nije tog teškog bolesnika koji, odjeven u spavaćicu koja se vezuje na leđima, gura stalak s bočicom infuzije i šepesa hodnikom - gdje bismo bili? Odnosno, gdje ćemo biti kad pacijent jednoga dana definitivno kihne? Tko zna, možda će nam ipak biti bolje, jer kao prave ovce nećemo imati pojma kakvih sve ljupkih pašnjaka ima i tko se sve slobodno širi, pače metastazira zelenim livadama.

(slobodnadalmacija.hr)

( Ivica Ivanišević )