Ratovi na Balkanu nikada ne prestaju

Književni program 33. Grada teatra započeo je gostovanjem Damira Karakaša, jednog od najuglednijih i najčitanijih hrvatskih pisaca i dramatičara, dobitnika brojnih priznanja (među kojima su i „Kočićevo pero“, nagrada „Fric“...), čija su djela prevođena na desetak jezika.

Pisac koga kritičari svrstavaju u klasike, koji je sve svoje knjige napisao na način na koji je govorio Krleža - da treba pisati “mrko, okrutno, beskompromisno, neumoljivo, bez samilosti, i sa začepljenim nosnicama ako treba”, na Trgu pjesnika predstavio je svoj novi roman “Proslava”, a medijator razgovora sa njim bio je kritičar Nikola Nikolić. Zanimljivo je da je ovaj roman, još dok je bio u nastajanju, u ukoričenim fragmentima i u engleskom prevodu, predstavljen na pariskom Sajmu knjiga Livre Paris…

Dio “Proslave” nastao je u samostanu Svetog Frane na Cresu (tokom rezidencijalnog programa u sklopu projekta Rijeka EPK 2020), roman je iskucan na pisaćoj mašini, a u svojoj misiji pisanja, kako je izjavio, Karakaš je pokušao da na 120 stranica, u četiri poglavlja, opiše tri generacije i dva rata, zapravo, kraj jednog i najavljivanje drugog, jer rat nikada ne prestaje, posebno na Balkanu. Ali, ovaj roman je, isto tako, i priča o mlosrđu, o umjetnosti, i žrtvi pisanja i stvaranja… Na njemu je Karakaš intenzivno radio sedam godina, jer on, kako je objasnio, ne piše, nego radi… Četiri narativne cjeline romana su “Kuća”, “Psi”, “Proslava” i “Otac”, radnja obuhvata tridesetak godina, zaključno s 1945, a proslava apostrofirana naslovom odvija se u nekom ličkom mjestu 1941, na fešti zbog uspostave NDH…

“Zanima me čovjek sa svim svojim manama i vrlinama. Uvijek pokušavam ući u mračne kutke i iznijeti na svjetlo dana. Samo pisanje je neka borba sa demonima, kao ples sa demonima… Kada pišem imam osjećaj da raspolažem sa malo municije i da svaki moj metak mora pogoditi u srce demona da bih morao ići dalje. Radnja ‘Proslave’ se veže za poslijeratno vrijeme, međutim, iako poslijeratno - novi rat je u najavi i radnja je sama po sebi napeta, sumnjičava, ohola, beskompromisna…, i mene je više zanimala priroda ljudi i alegorični prikaz mentaliteta, nego oslikavanje onoga što rat nosi. To je neki opis stanja prostora i vremena u kojima ljudi postaju istovremeno i žrtve i krvnici”.

Ovim romanom Karakaš se vraća u Liku, gdje je rođen, među sjene i magle, tišinu i zvukove, boje i mirise zavičajnog krajolika i njegovih ljudi, i vodi čitaoce na uzbudljivo putovanje kroz vrijeme, prirodu, običaje, putovanje na kojem, pak, kao da sve stoji… Sam naslov romana proizašao je iz teksta, jer je, kako je istakao, htio pisati roman o liku koji je izašao iz našeg podneblja, ljudima koji su istovremeno i žrtve i krvnici, i taj nalsov mu je nekako bio adekkvatan. Radio je sedam godina, “da riječima bude usko, a mislima široko”, i jako puno ga je kratio…

“Kada pišem knjigu, ja puno istražujem. Na primjer, izabrao sam da u jednoj priči pišem o čovjeku koji je pripadao đavolu u vojsci. Zanimalo me je kako se on našao tu, kako se svi mi u životu nađemo u raznim okolnostima. Ljudi se uvijek nastoje afirmisati i dokazati u nečemu, a u vremenu rata, a u ratu je Sotona dominantan, jednostavno se pokušavaju afirmisati na loš način, jer neko je umjetnik sa gitarom, a neko je umjetnik i sa nožem. Bavio sam se ovdje i ubistvom iz milosrđa. To je specifičan motiv i pojava koja je svuda drugačija, od naroda do naroda”.

Kao zanimljivost Karakaš je naveo i primjer da je sa svojim knjigama nastupao u Berlinu, u kultmom kinu “Babilon”, u Lisabonu, Lajpcigu…, ali da ga za 20 godina, koliko objavljuje, niko ni iz jedne knjižare u Lici nije pozvao.

“Ne samo da nisam baš omiljen u svom kraju, nego poslje romana “Proslava” ne smijem više dolaziti tamo, jer je to za mene postalo opasno i nezgodno, ali i za moje roditelje koji tamo žive. Ipak, smatram da je prirodna pozicija pisca da bude u nesporazumu sa okolinom, i uvijek sam bio skeptičan prema piscima koji su obožavani i kojima se dižu spomenici u mjestima odakle su. Ja kad pišem o Lici, ja pišem o sebi i dajem svoj maksimum, drugačije i ne pišem. Bit mog pisanja je život i/ili smrt”, istakao je Damir Karakaš.

Bogat opus

Karakaš je napisao knjigu putopisa “Bosanci su dobri ljudi”, zbirke priča “Kino Lika”, “Eskimi”, “Pukovnik Beethoven” (objavio je i kultni američki časopis za književnost “McSweeny’s Quarterly”).…, romane “Kombetari”, “Kako sam ušao u Europu”, “Sjajno mjesto za nesreću”, “Blue Moon”, “Sjećanje šume” i “Proslava”. Nekadašnji novinar (godinama je radio kao novinar crne hronike “Večernjeg lista”), poznat je i kao uspješan uspješan scenarist i dramatičar - njegove drame “Skoro nikad ne zaključavamo”, “Snajper” režirali su Paolo Mađeli, Franka Perković, Ivica Buljan, a po knjizi “Kino Lika” Dalibor Matanić snimio je istoimeni film…

( Vuk Lajović )