Kako smo Boga ubili u čovjeku

Moja baba Danica je prosto poimala vjeru. Ono što bi uveče polutihim glasom izgovorila pred spavanje toga se od ranog jutra pridržavala. Iako je u životu imala mnogo više situacija da posumnja u smisao vjere i postojanje Boga i dalje je ostajala na istom putu, čvrsto vjerujući da sve što se desi, desi se sa razlogom, pa i zlo. Deset Božijih zapovijesti bila je njena mjera vjere, bez potrebe da je širi i traži njen dublji smisao. Djetinjstvo i dobar dio mladosti mi je prošao misleći ništa lakše i jednostavnije od babine vjere.

Danas kada i te ljude i to vrijeme imam samo kroz sjećanje, susret sa ovovremenom vjerom, branjenom i promovisanom od strane crkvenih velikodostojnika u Crnoj Gori, sve mi izgleda dalji i hladniji. Vaspitavana sam da vjerujem, ali bez potrebe da u izaslanicima Božijim na zemlji tražim Boga. Tako da moje poimanje vjere nikada nije bilo nalik današnjem koje pod obaveznim smatra ropsko ljubljenje ruke crkvenim velikodostojnicima, kićenje vjerskim obilježjima, uz svakodnevnu upotrebu najlakše pogazive kletve “ Ostroga mi” i “ Krsta mi”. Zahvaljući “braniocima vjere”, u ime vjere, danas se malo više mrzimo, malo više dijelimo i mnogo udaljavamo od Boga. Višedecenijskim zabludama i bezražložnim strahovima utabali smo put jednoj novoj “partiji” identičnoj političkim partijama sa potpuno preslikanom matricom borbe za prevlast i borbom za materijalnim, uz ideološku potku, višeg cilja. Danas se vjera brani i širi, kao i u njenim prapočecima, mačem, uz podanički, apologetski, položaj vjernika koji iz straha nikada neće ustati i javno se suprotstaviti riječima i djelima mržnje crkvenih velikodostojnika. Vjernik više i ne mora biti čestit čovjek, ali bi bilo dobro da pripada nekoj političkoj partiji, jer partijski aktivisti najbolje znaju da brane, pa čak i Boga.

Zahvaljujući navedenom, u sistemu u kome smo svi “antiprotivni” jedni drugima, budalasto bi bilo očekivati da nas bilo šta, a kamoli vjera ujedini ili izmiri. Kao što smo se i u političkom smislu podijelili na bezbroj partija, koje sve imaju isti cilj, borbu za vlast, a u konačnom dobro uhljebljenje, takvu smo i vjeru napravili, baš po potrebi nesavršenog ljudskog bića, koje je uvijek gladno i željno moći.

Vjera kulturološki probrane manjine se uvijek mjerila i iskazivala kroz jednostavan i najteži oblik vjere sublimiran kroz Deset Božijih zapovijesti. Tako da, pojedinci sa urođenim moralnim postulatima, koji nikada nemaju alternativu, nažalost, pred najezdom većine u biti nevjerujućih, ali po zadatku vjerujućih, biva proglašen ili otpadnikom ili nevjernikom.

Danas sa čuđenjem gledam lakoću sa kojom se pojedinci podvlače pod krst direktno sa slavskih trpeza, na kojima se s obzirom na raznovrstnost hrane i količinu alkohola, mjeri vjera domaćina. Naravno, uz sve češće prisustvo žive muzike, kao i crkvenih lica koji će u pauzama između nastupa muzičara tom događaju dati malo pristojnosti i svetosti. Eto, ni malo sa ponosom, priznajem, da sam zahvaljući svim ovim novim licemjernim vjernicima, poželjela samo da budem pošteni ateista.

Autorka je dipl. pravnica

( Nataša Pavlićević-Miljanić )