Stari pojmovi, nove politike

Prije nekoliko dana naišao sam u svojoj biblioteci na knjigu Georgesa Sorela „O nasilju“ koju sam kupio i pročitao prije četvrt stoljeća.

Bez određene namjere prošao sam kroz moje zabilješke i dijelove teksta, lektiru koja mi priziva u sjećanje Sorelov groteskni ali dalekovidi intelektualni koktel iz arogantnog nacionalizma odnosno marksizma, prezir malograđanštine i pohvalu nasilju.

Knjiga „O nasilju“ pojavila se 1908. i dala je, kako je kasnije mnogo puta komentarisano, jednu skoro sablasnu viziju slijedećeg evropskog stoljeća u kome su se izmjenjivali ratovi između nacija i ratovi između klasa. Međutim 2019. otvorio mi se još jedan drugi ugao gledanja: kako se puno ipak razlikuje, bez obzira na suprotna tvrđenja, današnji svijet od onoga koga je opisao Sorel i koji je trajao skoro jedno stoljeće.

Sorel definiše tri jake pokretačke snage: klasna borba koju vodi organizovani proletarijat i njegovi sindikati; nacionalne borbe koje su pokrenute suprotstavljenim ciljevima nacionalističkih elita i primjena sile kao legitimnog političkog instrumenta, koji je često neophodan da se realizuje željeni - u svakom slučaju istorijski predodređeni - razvoj. U ovu matricu je moguće bez napora uključiti ne samo fašizam (što se iskazalo u Musolinijevom divljenju za Sorela) nego i sovjetski komunizam (ilustrovano Sorelovom himnom pohvalnicom na Lenjina 1918. godine).

Doduše „antipopulistički kritičari“ danas rado povlače paralelu između populističkih pokreta od Mađarske do Švedske i fašizma, ali pogled u Sorelovu knjigu pokazuje kako se svijet od jučer i današnji svijet veoma razlikuju.

Uzmimo u razmatranje tri glavne teme kod Sorela. Klasna borba je danas skoro potpuno nestala iz industrijskih društava. Ljudi se doduše još uvijek razlikuju kroz njihovu poziciju u proizvodnom sistemu, kako bi kazali marksisti, međutim politički ta podjela nije više tako upadljiva kako je nekad bila.

Sindikati i generalni štrajk (ideje koje je objavio Sorel) su dugoročno gledano u nestajanju. Sindikati još samo sa naporom mogu organizovati razdijeljeno radništvo; oni su najjači u državnim sektorima kao što je zdravstvo i obrazovanje, a ne u privatnom gospodarstvu u kome su izvorno osnovani da bi jačali radnička prava. Pojam „generalni štrajk“ je u velikoj mjeri nestao iz političkog rječnika.

Ove godine bio sam neko vrijeme u Barceloni gdje sam doživio mnogo takozvanih štrajkova, čak i jedan generalni (vaga general). Međutim, uskoro mi je sinulo da je štrajk preuzeo jednu čisto ritualnu funkciju: veoma malo ljudi se pridružuje, smetnje su minimalne, efekat je skoro nula. Kao religiozni praznici ovi štrajkovi pozivaju ljude da uzmu učešće u jednom ritualu bez da u stvarnom životu mogu očekivati protuuslugu. (To bolje odgovara religiji nego radničkom ili građanskom pokretu.)

Nacionalizam je apsolutno još u životu. Međutim, drugačije nego fašistički (i Sorelov) nacionalizam, ovaj nacionalizam u Evropskoj uniji nije mjerenje snaga velikih sila nego borba „nezadovoljnika“ jedne nacije protiv vlastitih gradskih elita i migranata. To je jedna loša ideologija ali ipak skriva znatno manje prijetnje i opasnosti nego početkom XX stoljeća.

Funkcija današnjeg nacionalizma nije u tome da opravda rat Francuza protiv Nijemaca nego da opravda zaštitu francuskih granica od afričkih migranata pomoću policije. On ne zahtjeva ratove nego čuvanje „vrijednosti“. On je defanzivan, nije ofanzivan. To je nacionalizam „gubitnika“ a ne „lavova“, kako je to formulisao Vilfredo Pareto u istoj epohi kao Sorel. (U najmanju ruku to važi za razne zapadnoevropske nacionalizme koji se jako razlikuju od njihovih fašističkih prethodnika. Ipak to ne isključuje konflikt između tri velike nuklearne sile - SAD, Kine i Rusije - koje momentalno prolaze kroz više ili manje agresivnu fazu nacionalizma.)

Treći element je nasilje. Između evropskog nasilja prije Prvog svjetskog rata - a tek nasilja između ratova - i onoga u današnjoj Evropi ne postoji nikakva sličnost. Ne uzimajući u obzir desetinu žrtava francuskog pokreta Žutih prsluka zbog nesrazmjerne upotrebe sile od strane policije ili žrtve u saobraćaju i smrt slučajnih prolaznika, u decentralizovanim aktima nasilja (terorizam) nije poginuo ni jedan jedini čovjek iz političkih razloga, bilo u nastojanjima za nezavisnost Katalonije, u grčkom gospodarskom kolapsu ili u političkim protestima u Italiji, Njemačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, nordijskim zemljama i tako dalje.

Politički sistem pokazao se kao izuzetno fleksibilan i robustan. Nasilje kao legitiman politički instrument izgubilo je svoju vrijednost u naprednim evropskim zemljama. (I ovo ne mora važiti za druge zemlje i regione.)

Iz toga je jasno vidljivo da površna poređenja današnje evropske politike i političke situacije na početku XX stoljeća nisu prikladna. Naše nezadovoljstvo aktuelnim razvojem dolazi od „nepoznatog“, novog uređenja političkog prostora u kome se ogledaju duboki društveni potresi: nestajanje radničke klase i sindikata, opsežno povlačenje religije iz javnog života, uspon globalizacije, komercijalizacija našeg privatnog života i pojava svijesti o okolišu.

Uobičajena podjela na desne i lijeve koja seže do Francuske revolucije izgubila je na snazi. Nastaju nove podjele, na primjer između onih koji profitiraju od otvaranja i onih koji su diskriminirani - neoliberalne buržoazije i ljudi koji su vezani za nacionalno ukorijenjeni način života. Ali, ova podjela se ne može izjednačavati sa konfliktom između fašista, komunista i liberala.

U stvari, ovdje se radi o novim političkim strukturama i nije razumno za to koristiti stare neodgovarajuće pojmove - najčešće sa ciljem da političke protivnike pogodimo fašističkim buzdovanom. Naš državni život jednostavno se ne da više na taj način adekvatno opisati. Ko lakomisleno govori o fašizmu trebao bi se jednom preciznije zabaviti ideologijom i praksom realno postojećeg fašizma - i tada tražiti odgovarajuće pojmove za naš kompleksni politički svijet.

(ipg-journal.de; tacno.net; prevod: E. Zaimbegović)

( Branko Milanović )