Svevremenska priča o pohlepi, nemoralu, stradanju…

Poslije prošlogodišnjih "Krvavih svadbi" Federika Garsije Lorke, na budvansku scenu stiglo je djelo još jednog velikog španskog pisca – na sceni Između crkava premijerno je izvedena “Selestina”, dramska adaptacija istoimenog romana Fernanda de Rohasa, urežiji Milana Neškovića, koprodukcija 33. Grada teatra i Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda.

Junake “tragikomedije o Kalistu i Malibeji”, kako stoji u podnaslovu romana(prvi put je objavljen krajem XV vijeka i smatra se jednim od najvećih klasičnih djela španske i evropske književnosti), oživjeli su Nataša Ninković u ulozi Selestine, Marta Bjelica (Malibeja), Nikola Šurbanović (Kalisto), Nikola Rakočević (Sempronio), Emir Ćatovič (Parmeno), Ljubomir Bandović (Pleberio), Katarina Žutić (Elisija), Maja Stojanović (Areusa), i kao specijalna gošća, Lulu Aja Mini Pipi (Pipili).

Dočaravajući mediteranski duh i muziku, udinamičnoj i snažnoj glumačkoj igri, oni su nam ispričali svevremensku priču o ljudskoj pohlepi, prevari, manipulaciji, licemjerju, svijetu u kojem treba “zatvoriti usta, a otvoriti kesu”, jer su novac i moć važniji od svega drugog, svijetu u kojem iskrene emocije, ljubav, saosjećanje, plemenitost, želja za pravdom… od čovjeka prave životnog gubitnika.

Kako je istakla Nataša Ninković koja “nosi” čitavu predstavu (ona tu, zapravo, igra glumicu koja igra Selestinu), nju je u ovom liku zanimao upravo taj fenomen vezan za njenu profesiju – šta sve jedna glumica koja igra ženu lošeg karaktera, koju zovu najvećom spletkašicom, najvećim zlom, može da pronađe u tom liku.

"Jer, postavlja se pitanje da li je ta žena zaista pokretač svakog zla. Selestina kaže:“Ko me ne traži, ni ja njega neću”, što govori o tome da mi u životu za ono što nam se loše događa uvijek tražimo krivce u drugima, a ne u svojim postupcima i karakterima. A u stvari, sve je dvosmjerna ulica – ono što tražimo u životu, to i dobijemo. Ono što me je još više zanimalojeste kako na glumicu koja igra takvu ženu,tokom predstave utiče taj njen karakter, što mi je omogućeno da vidim kroz monologe kojima se obraćam publici, kojima počinje i završava se “Selestina”. Tu govorim kao ja, glumica Nataša Ninković, a ne moja junakinja koju igram, i to je meni vrlo zanimljivo".

S druge strane, kako ističe, svijet laži, mimikrije, korupcije, o kojem govori ova predstava je ono što mi danas živimo, što čini naše međusobne odnose, u kojima je lični interes, nažalost, iznad svih drugih moralnih i ljudskih vrijednosti.

"Selestina se meni jako dopada, jer ne krije ko je ona, ne laže da je bolja od onoga što pričaju u njoj, i jedina stoji iza svojih postupaka. Radeći sve te loše stvari Selstina, zapravo, raskrinkava ljude oko sebe i pokazuje ko su oni u stvari. A oni, naravno, nisu mnogo bolji od nje", kaže Nataša Ninković.

Za Martu Bjelicu, rođenu Budvanku, uloga Malibeje, kako je izjavila, bila je velika odgovornost, kako zbog same predstave, tako i zbog festivala Grad teatar na kojem se još od djetinjstva zaljubila u pozorište, i publike koja je poznaje od rođenja.

"Malibeja dokazuje da nisu tačne riječi Selestine koja kaže da bezuslovna ljubav u životu ne postoji, da nema romantičnih emocija među ljudima, a ni morala. Mislim da je ljubav najvažnije “gorivo” u životu, ona vrhunska vrijednost koja nas čini ljudima, ali, naravno, neko izabere da bude Malibeja, a neko Selestina. A ako je riječ o samoj predstavi, Nešković je bio dosta maštovit i tjerao nas je u svoj koncept tedinamične igre, i mogu da kažem da smo zadovoljni i srećni kako je protekla premijera. Ova predstava će imati svoj život, ona će još da raste, jer nas na početku nove pozorišne sezone očekuje i premijera u Jugoslovenskom dramskom pozorištu", istakla je Bjelica.

Nikola Rakočević, jedan od najdarovitijih pozorišnih i filmskih glumaca mlađe generacije, u liku Sempronia debitovao je na festivalu Grad teatar.

"Drago mi je, prije svega, što imam priliku da upoznam budvansku publiku, mislim da nas je lijepo primila, a ja inače volim ambijentalno pozorište, mislim da ono ima neku posebnu draž. Ako govorimo o “Selestini”, to nije laka predstava – početak “Selestine” je jedna pomalo lepršava tragikomedija, kraj je prava tragedija, a moj lik, Sempronio, možda najbolje oslikava današnje vrijeme u kojem su porušeni svi sistemi vrijednosti. To nam, nažalost, samo svjedoči o tome da se ljudski karakteri ne mijenjaju, da su zlo i pohlepa vječni u čovjeku, samo zavisi odistorijskog i društvenog trenutka kada će biti dominantni. A danas to jesu".

Crnogorski glumac Emir Ćatović zaslužio je aplauze likom Parmena, koji je, paradoksalno, uprkos okolnosti da ga je Selestina usvojila i odgajala, jedini pozitivni lik u predstavi.

"I Parmeno je tragični junak, iako pokušava da bude plemenit, iskren, moralan, što je jako teško u okruženju koje ima druge postulate. Parmeno promišlja, svjestan je svih slabosti ljudi oko njega i događaja koji iz toga proističu, i lomi se u sebi, traži neki oslonac. i mislim da je on u ovoj priči otelotvorenje čovjeka koji se bori sa samim sobom. Veliko mjesto u predstavi dato je samoj individuizaciji čovjeka, jer nisu nama ni lideri, ni režimi krivi za naše živote, I jako mi je drago što sam dio ove predstave. Svi zajedno, cjela ekipa, s velikim uzbuđenjem čekali smo ovaj trenutak da izađemo pred publiku i vidimo rezultat onoga što smo radili.Mislim da možemo biti zadovoljni", istakao je Ćatović.

Za Anđeliku Simić, uloga Alise, Malibejinemajke, a to je porodica koja je u predstavi oličenje čestitosti, bila je izazov upravo u tome što govori o našem licjemerju.

"Iako Alisa prezire Selestinu zbog svega što ona jeste, ona s njom ipak, zarad porodičnih interesa, sklapa sporazum, koji čak potvrđuje jednim snažnim poljupcem. Naravno, svaki pakt sa zlom i nemoralom, bez obzira da li je u cilju “viših interesa”, uvijek se završava tragično – i najčistiji čovjek se isprlja i strada, i za mene je to jedna od važnijih poenti koje ova predstava ima", istakla je Anđelika Simić.

Reprize “Selestine” zakazane su večeras u 20.30 na istoj sceni, kao i 20. i 21. jula.

Ogledalo za publiku

Milan Nešković, kako je istakao, vrlo je zadovoljan kako je publika ispratila predstavu, a De Rohasovo djelo, prema njegovim riječima, iako govori o srednjevjekovnom svijetu, potpuno je savremeno i aktuelno.

"Ključ ovog djela upravo je u tačnosti ljudskih karaktera koji tako snažno korespondiraju s našim vremenom. Meni je najveća fascinacija bila kada sam prije nekoliko večeri u jednom lokalu vidio neke iste likove koje imamo u predstavi. Stvar je u uvijek u nama i našim postupcima, o tome nam De Rohas govori, i to je ono što sam fokusirao u predstavi. Na kraju “Selestine” na sceni je veliko ogledalo da se publika ogleda, jer sve ono što živimo, ta naša koruptivna društva, ti neiskreni međusobni odnosi, laž, prevaru, svijet u kojem je samo novac važan, sve smo to sami stvorili. Ili smo svojom slabošću dozvolili da se stvori, a to opet potvrđuje da je odgovornost na nama", rekao je Nešković.

Začarani krug strasti

U autorskoj ekipi “Selestine” su i dramaturg Maja Todorović, kostimografkinja Biljana Grgur, koreograf Ista Stepanov, kompozitor Vladimir Pejković, a posebno priznanje mora se odati izuzetnoj scenografiji Jasmine Holbus. Maksimalno koristeći već postojeći ambijent između crkava, njena rotirajuća scenografija, puna simbola, takođe “igra” jednu od glavnih uloga u predstavi.

"U predstavi imamo tri različite socijalne sfere, a sve te ljude spaja neka strast, ljubav ili pohlepa, i meni je u tomtrojstvu bio izazov. S druge strane, De Rohas je bio polu Jevrejin, što je u Španiji tog doba bilo vrlo opasno, i on je morao da krije svoje porijeklo. To skriveno jevrejstvo i duplirani trouglovi bili su mi inspiracija za Davidovu zvijezdu koja je okrnjena, za centar scene koji se rotira i pokazuje koliko se vrtimo u začarnom krugu svojih strasti, i koliko smo zarobljeni sopstvenim slabostima", kaže Jasmina Holbus, koju publika Grada teatra pamti i po izuzetnoj scenografiji za balet “Don Žuna”.

( Vuk Lajović )