Album

Aktuelne priče su takve, da priče iz prošlosti djeluju sve smislenije i značajnije. To nije dobra situacija za jedno društvo. To obično znači da društvo tone u mediokritetstvo i malograđanštinu, da nestaje dinamičkog impulsa koji društvo vodi naprijed.

Mali val nostalgije, ali ne toliko za prošlošću, radije bih govorio o nostalgiji za smislom: tako je na mene djelovao Partizanski album, praznični prilog Vijesti. Umjesto gomila kiča kojima su nas zasuli u čast velikog datuma taj album je podsjetio na jedan opako razlikujući detalj, a u povodu prave veličine Trinaestog jula: bilo je to pokoljenje koje je imalo petlju da promijeni stvari, koje je bilo kadro da zaista promijeni društvo… U nekim segmentima - recimo kada je riječ o emancipaciji žena - tada je napravljeno više nego u bilo kojem drugom vremenu. I ne samo po pitanju ravnopravnosti…

Danas sve to djeluje kao “nemoguća misija”. Pa i njima su, valjda, jednom stvari djelovale baš tako, ali, opet…

Neke stvari se, ipak, ne mogu plagirati, iako izgleda da se u Crnoj Gori sve može plagirati. Tu nema krivotvorenja: svako pokoljenje mora pronaći svoj rukopis.

Danas kao nemoguća misija djeluje i ideja da imate elementarno pristojno društvo. “Trica” Vesne Medenice je moguća danas jer se jednom desila Filipova “trica”. Jednom prekršeno pravilo - više ne vrijedi… Korak po korak, vidjećete gdje ćemo doći. Trica za tricom, još jedna “korisna nejasnoća”, ako je moguće - i imaćemo stvarnost u kojoj pravila ne znače ništa. Pa zar je već nemamo?

Kada jednom napravite parodiju od ustava, onda sve nakon toga postaje - opšta sprdnja. Ponekad se, čak i uz najbolje namjere, ne može dalje od onoga što je stvarna mentalna granica. Ovakva elita ne vjerujem da može napraviti proslavu ma kako velikog datuma a da ne ispadne sprdnja ili kič. A ne zna se što je gore… Da im date da obilježe Dan Šekspira ili Dan Renesanse oni će završiti sa Acom Pejovićem ili nekim sličnim. Slično se sličnom raduje, uvijek.

Ipak, najluđa “nemoguća misija” XX vijeka - je priča o odlasku na Mjesec. Takođe priča koja je ovih dana označena jubilejem.

Možda nekome može da zvuči nestvarno, ali proteklo je pola vijeka od jednog od najveličanstvenijih momenata moderne istorije - spuštanja čovjeka na Mjesec. Jedan od aktera događaja prisjeća se da nikada nijedan događaj nije u toj mjeri ujedinio ljude, čitavu planetu… Iako je američko-sovjetsko nadmetanje bilo u duhu hladnoratovske retorike, sam događaj je na koncu prevazišao tu vrstu doživljaja.

Podvig ostvaren prije pola stoljeća toliko je veliki da i danas postoje oni koji sumnjaju da se to uopšte desilo. Možda bi se ista stvar mogla reći i za - Trinaesti jul.

U ovaj sveopšti, domaći “hronični festival kiča”, koji nas je snašao u čast praznika sjajno se uklopio i kineski kič, odnosno portret predsjednika Đukanovića napravljen na zahtjev kinske ambasade, rijetkom i kompleksnom tehnikom, a predstavljen od strane potpredsjednika svekineskog udruženja umjetnika ili nešto slično… Kao da smo se vratili u feudalizam gdje je potret vladara bio osnovna mjera umjetnosti. I omiljeni poklon kolegi vladaru. Vjerujete li u umjetnost “na zahtjev ambasade”? Ili dvora? Sve to se odvija u zemlji koja je, bar u slikarstvu, ako ne u drugim stvarima, postala dio razvijenog svijeta odavno. Ali, koliko shvatam Kinezima se ne smije pokazati nezahvalnost. Eto, i to liči na feudalizam. Doba postmodernog, digitalnog feudalizma.

Neka se raspitaju, može li se “portretom” ako je toliko vrijedan, platiti zaboravljena petlja autoputa?

Ili da čekamo neki novi Album da bi sve slike vidjeli u pravom svijetlu.

( Balša Brković )