Konstanc - molitva za Jana i Zorana

Osmotrite li bolje vidjećete da je ženska figura u luci raširila ruke. Nju je skulptor Peter Lenk nazvao Imperija. Ironija u ovakvom imenovanju postaje vidljiva tek kada brod pored nje uplovi u luku. Imperija, dama sačinjena od 18 tona čistog betona, ima erotsku harizmu. Zavodljive obline, ogrtač koji više otkriva nego što skriva, smjeli dekolte. Na njenim dlanovima kao u foteljama sjede dva čovječuljka. Jedan ima insignije papske, a drugi carske moći.

Kurtizana Imperija

Od 1993. kada je statua postavljena traje rasprava da li su muškarci na Imperijinim dlanovima istorijski likovi Sabora u Konstancu koji je održan od 1414. do 1418. Jedan od njih je car Svetog rimskog carstva Zigmund kojeg su u svojstvu ugarskog kralja zvali i Žigmund Luksemburški. Despoti iz srpske loze Brankovića bili su mu vazali. Drugi je papa Martin V.

Protivnici ovakvog tumačenja tvrde da je umjetnik mislio više metaforički spuštajući na dlanove betonske kurtizane Imperije simbole duhovne i svjetovne moći. Umjetnik je doprinio opštoj zbunjenosti kada je izjavio da su ti čovječuljci u stvari cirkusanti koji su uzurpirali znamenja svjetovne i duhovne moći: “A procjenu, koliko su prave pape i carevi bili cirkusanti ostavljam istorijskom obrazovanju posmatrača”. Peter Lenk je inspiraciju potražio u Balzakovoj noveli “Lijepa Imperija”, u kojoj se francuski klasik obračunava sa licemjernim moralom visokog katoličkog sveštenstva, a radnju smješta upravo u Konstanc za vrijeme čuvenog Sabora. A istorijski model za Balzaka bila je rimska kurtizana Dona Imperija, koja je živjela skoro čitav vijek poslije Sabora, i to u Rimu.

Sve ovo, uključujući i kapu dvorske lude na Imperijinoj glavi, razočaraće pristalice istorijske patetike, a doneće osmijeh na lice ljudima koji cijene slobodoumno sprdanje sa istorijskim veličinama.

Statua se zahvaljujući nevidljivom rotacionom mehanizmu ispod nje u roku od nekoliko minuta okrene oko svoje ose.

Grad koji nije gorio

Već prve ulice koje vode iz luke ka istorijskom jezgru imaju južnonjemački istorijski rukopis - čeka me perfekcionistički održavana tradicionalna slika grada. Jedinstven je broj građevina koji je sačuvan još iz srednjeg vijeka, jer Konstanc spada u rijetke njemačke gradove koji nisu razarani ni u Tridesetogodišnjem ni u Drugom svjetskom ratu.

Iza Imperije se u luci vidi se zgrada Sabora. Nastala je kao velika robna kuća gradskih trgovaca još krajem XIV vijeka. Sigurno niko tada nije ni slutio da će u najvećoj zgradi varoši 1417. na crkvenom saboru biti izabran novi papa koji će u hronikama ostati zabilježen kao Martin V.

Pored 1.000 crkvenih dostojanstvenika, monaha, pisara, vladara, u Konstanc su tada pohrlile i prostitutke. Hroničar po imenu Rihental je zabilježio da ih je bilo oko 700. Sabor se otegao nekoliko godina, katolički sveštenici su, kao što znamo, profesionalne neženje, a vlasteli je bilo dosadno. Lijepa Imperija nije slučajno postala znak raspoznavanja za grad.

Grad u kojem je gorjela lomača

Crkveni Sabor u Konstancu je osnova za smjelu tvrdnju da je grad na Bodenskom jezeru nekoliko godina bio centar svijeta. To je odličan mamac za turiste. Stvar je prije šest vjekova ipak bila poprilično ozbiljna. Katolici su umjesto jednog imali tri pape koje se međusobno nisu priznavali. Kritičari stanja u crkvi poput rektora Praškog univerziteta, češkog teologa Jana Husa dobijali su sve više pristalica. Sabor je sazvan da se u crkvu i u carstvo uvede red.

U takvom redu nije bilo mjesta za Jana Husa. Car Zigmund ga je pozvao da dođe u Konstanc, garantujući mu bezbjednost. Jan Hus je došao, uhapsili su ga i izveli pred crkveni sud. Nisu mu dali da se brani ili da obrazloži svoj stav. Prebacivali su mu da je pristalica engleskog crkvenog reformatora Džona Viklifa koji je za života propovijedao siromaštvo sveštenstava i osuđivao crkvenu hijerarhiju. Tražili su od Husa da porekne sve što je rekao i da se pokaje. Odbio je. Sudili su mu u katedrali. Velika većina prisutnih je bila za njegovo smaknuće.

Izveli su ga na lomaču 6. jula 1415. “Sa vjerom u boga s kojom sam pisao, učio i propovijedao umirem danas s radošću”, rekao je na dan pogubljenja. Lomača je potpaljivana, a on se molio se za svoje sudije. Ja sam mu na mjestu gdje su ga osudili, u katedralnoj crkvi, zapalio svijeću. Najveća, katedralna crkva u Konstancu, kao i u mnogim drugim njemačkim gradovima, zove se „minster“. U toj riječi skriva se isti korijen kao u reči manastir - monasterium. Nekada su sveštenici glavnog hrišćanskog hrama u gradovima živjeli kao monaška zajednica. Jan Hus bi sigurno rekao da su to bila bolja vremena.

Konstanc nije samo Sabor

Ime je grad dobio u vrijeme rimskih careva. Istoričari nisu jedinstveni u procjeni po kome je grad mogao biti nazvan. Jedni kažu da je to bio jedan od tetrarha Rimskog carstva Konstancije I Hlor. A drugi smatraju da je to njegov unuk i sin Konstantina Velikog, Flavije Julije Kostancije, inače naš zemljak, jer je rođen u tadašnjem Sirmijumu - Sremskoj Mitrovici. Poznat je po tome što je pobio sve potomke svog djeda da bi poslije očeve smrti naslijedio carstvo.

Za Rimljane je Konstanc bio granični grad, naročito kada su se povukli na Rajnu i utvrdili granicu - Limes - duž Rajne koja uvire u Bodensko jezero da bi opet potekla iz njega ka severu. Sve ono što važi za evropsku istoriju, izdešavalo se i ovom gradu. Prije Rimljana je tu živjelo keltsko pleme Helveti na koje će se kasnije pozivati Švajcarska. Poslije Rimljana dominiraju germanska plemena, njihovi kneževi i kraljevi. Konstanc postaje i biskupsko sjedište. Trgovci povezuju sjever Italije i sjever Evrope, to donosi blagostanje. Pomjeranje trgovačkih ruta poslije otkrića Amerike zamrzlo je grad u stanju bivšeg blagostanja - nije bilo novca za nove zgrade i prepravljanje starih. Tako gotiku niko nije dotjerivao. Grad je za vrijeme reformacije bio sklon protestantizmu, ali habsburški car je mačem vratio zvanično katoličanstvo u grad. Slijede stoljeća u kojima se u gradu proizvodi laneno platno. Tek moderno doba budi grad iz dremeža.

Nesuđena Švajcarska

Valja napomenuti da je u XV vijeku Konstanc želio da postane dio Saveza švajcarskih kantona, ali su seoski švajcarski kantoni bili protiv prijema, jer su se bojali da će zajedno sa Cirihom, Bazelom i drugim gradskim kantonima, ionako izražena prevlast švajcarskih gradova postati još veća. Tako se Konstanc preko volje nalazi svoje mjesto u Švapskom savezu i time se istorijski okreće - Njemačkoj. Konstanc opet postaje pogranični grad. Za vrijeme vladavine nacista na granici, u Konstancu je postavljena žičana ograda. Granica sa prirodnim gradskim okruženjem i Krojclingenom, varoši koja se sa švajcarske strane priljubila uz Konstanc, obilježena je tom žicom sve do 2006. Istorija stvara čudovišta, ali u običnom životu njihova nedjela ponekad ih nadžive.

Jedna od konstanti Konstanca je i alemanski karneval, koji se razlikuje i od onog u Kelnu i od onog u Veneciji. Karnevalisti nastupaju pod drvenim maskama, u grupama. Arhaično-agresivna crta sa ruralnim supstratom loše hristijanizovanih rituala jeste u ovakvim procesijama i fascinantna i zastrašujuća. Ali ljeti toga nema.

Jesen dijalektike

Mada ima tek 85.000 stanonika Konstanc je sjedište dvije visokoškolske ustanove. Univerzitet je osnovan 1966. i od tada spada u njemačke elitne univerzitete. Kampus je vjerovatno jedan od najljepših u Evropi. Sa uzvišenja na kojem se nalaze fakultetske zgrade studenti mogu da posmatraju površinu Bodenskog jezera po kojoj su prosute sunčeve žiške. Ili da u jesen posmatraju pramenove magle nad vodom.

Vjerovatno je u tom pogledu uživao dvadesetsedmogodišnji Zoran Đinđić prije nego što je 1979. u Konstancu odbranio doktorsku tezu “Marksova kritička teorija društva i problem utemeljenja”. Na njegovu smrt 2003. podsjeća od 2013. spomen-ploča u Alpskoj ulici gdje je živio.

Nazad u luku

Taman kada pomisliš da si zavirio i u posljednji sokak u kojem te iznenađuje zidno slikarstvo na staroj kuli ili izgled apoteke u zgradi iz XIV vijeka, iskrsne još neki detalj, još jedna uličica. Ako si vidio oslikanu fasadu vijećnice iz XVI vijeka, pa si pokušao da razaznaš cara Fridriha Barbarosu među prikazanim važnim građanima kako prije skoro osam i po vjekova potpisuje mir sa Lombardskim savezom - a slika je iz godine 1836. - još nisi vidio kulu koja se zove Rajnska kapija. Ako si vidio nju nisi vidio Husov kamen na mjestu gde je češki reformator spaljen. I tako redom.

Kada se čovjek dobro umori od istorije i njenih turističkih derivata, kada iscrpi svoj kapacitet divljenja sveprisutnom šarmu Konstanca, vrijeme je da potraži mjesto gdje može da uživa u lokalnom pivu, vinima ili hrani.

U luci su bivši dokovi i magacini pretvoreni u lijepe lokale. Uz obavezan pogled prema plavičastoj vodi, roju jedrilica na njoj, i odbljesku kasnog popodnevnog sunca na Imperijinim razgolićenim grudima, čovjek uz piće i mirise dobre švapske kuhinje može porazmisliti o odnosu intelekta i moći.

Jan Hus je izabrao mišljenje kao božiji dar i to ga je ovdje, u Konstancu, ubilo. Zoran Đinđić je prešao put od ljevičara sklonog anarhističkom shvatanju slobode do liberalno-konzervativnog demokrate. Iz Konstanca je, bez obzira na intelektualnu distancu prema marksizmu, u Srbiju ponio želju da promijeni svijet, a ne da na različita tumačenja svijeta samo doda još i svoje. Ispalo je da je povratak u Srbiju za njega bio isto tako koban kao dolazak Jana Husa u varoš na Bodenskom jezeru gdje ga je čekala lomača.

Više konstante u životu

Pada mi u oči uspjela reklama na boku broda koji će nas uskoro prebaciti nazad, preko Bodenskog jezera do Fridrihshafena: Više konstante u životu. Na njemačkom je konstanta istovjetna riječi Konstanc. Dakle - Više Konstance u životu. Prvi put sam došao ovamo tačno prije dvadeset godina. I eto, hoću još, pa sam se vratio.

Dok isplovljavamo, sa vjetrom u lice gledam kako Imperija sama oko sebe vrti ko zna koji krug za danas. Razmišljam opet o imenima gradova. Njemački Konstanc ima imenjakinju Konstancu u Rumuniji. Mada su međusobno udaljena skoro 2.000 kilometara, oba grada su bila kumčad jedne rimske imperijalne familije. Rumunska Konstanca je još u IV vijeku dobila ime po sestri Nišlije Konstantina Velikog. Dobro je da i tu misao zapišem. Da ne budem ja kriv ako turistički agent nekoga uputi na Crno more umjesto na Bodensko jezero.

Galerija

( Dragoslav Dedović (DW Beograd) )