Dijalog umjesto intelektualnih busija
Da je CPC bila autokefalna utvrđuje se iz odluke Carigradske patrijaršije br. 2056 od 19. III 1920. godine. Iz nespornih dokumenata može se zaključiti da CPC nije odlučivala o tzv. ujedinjenju crkava ni preko svoga Sabora, ni preko svog Sinoda, a ovakvu odluku nijesu donijeli ni crnogorska skupštna, ni crnogorski kralj i Vlada.
Iz toga slijedi da je na određeni način likvidirana, tim prije što su se za „ujedinjenje“ izjasnile Srpska mitropolija, Karlovačka mitropolija, Bukovinsko-dalmatinska mitropolija i Carigradska patrijaršija, pod čijom su jurisdikcijom bile eparhije u Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Kosovu i Metohiji i Sandžaku.
Mitropolit ukinute Crnogorske pravoslavne crkve Mitrofan Ban umro je 17/30. septembra 1920. Svojim činjenjem i trpljenjem doprinio je da se poništi crkva na čijem je čelu bio više decenija. U nekrologu koji je pisao urednik Beogradskog glasnika, pored ostalog, navodi se: „Arhijereji Ujedinjene srpske pravoslavne crkve počastvovali su mitropolita Crne Gore, brda i primorja izborom za prvog predsjednika Središnjeg sabora, čime je izrazito odana čast i priznanje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.“
Akademik Vladimir Dedijer govoreći o podizanju Aleksandrove kapele na Lovćenu 1925. kaže: „Aleksandrova kapelica na Lovćenu je oličenje uništenja državnosti Crne Gore poslije 1918. godine.... Crna Gora je 1918. silom utjerana u novu državu i obespravljena. Aleksandrova kapelica na Lovćenu je ujedno i simbol uništenja Crnogorsko-primorske mitropolije.“
Pri sagledavanju okolnosti nekadašnjih i današnjih valjalo bi znati da je na Glavarskoj skupštini održanoj 24. III/5. IV 1868. na Cetinju donijeta odluka da se sva crkvena imovina preda na upravu poglavaru Pravoslavne crkve, kome se povjerava da vodi brigu o njoj, ali bez prava da u ime crkve kupuje, prodaje ili poklanja bilo kakva pokretna ili nepokretna dobra i da o svim transakcijama crkvene imovine može odlučivati uz odobrenje državne vlasti.
Polazeći od aktuelnog stanja, konstatujemo: Crnogorska pravoslavna crkva je živa crkva i mora dobiti mjesto koje joj pripada po kanonskim i državnim zakonima. Uostalom, u članu 11. Ustava Crne Gore zapisano je: „Država materijalno pomaže vjeroispovijesti“. Stoga je za očekivati da Crnogorska pravoslavna crkva zatraži od crnogorske vlade da poštuje Ustav i da se Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi vrati ono što joj pripada - oko 650 manastira i crkava koje su Ukazom kralja Aleksandra od 19. juna 1920. godine došli u posjed Srpske pravoslavne crkve. Takav odnos Srpske pravoslavne crkve prema sakralnim objektima pravoslavne crkve u Crnoj Gori danas je faktički, a nije pravni.
***
Crna Gora kao multietničko društvo ne može se ni razumjeti ni graditi po stereotipu dva, odnosno tri, nepomirljiva svijeta, kao suživot gluvonijemih, ne u istorijskom monologu nego u dijalogu. Iako prošlost treba poštovati, sazdanje budućnosti treba graditi u stvarnom životu. U temelju društva u Crnoj Gori nije dovoljno ugraditi samo razumijevanje, povjerenje, već i ljubav.
U procesu svoje nacionalne i kulturne identifikacije od Srba, Hrvata, Albanaca, Muslimana i Bošnjaka u Crnoj Gori očekuje se da u oblikovanju svoga etničkog bića i formulisanju nacionalnih i kulturnih ciljeva definišu i svoj status, svoj odnos prema Crnoj Gori i crnogorskom društvu.
Može li Crna Gora biti multietnička država i multikulturno društvo ako nije kolijevka, djedovina, domovina i matica autohtonim Srbima, Muslimanima, Bošnjacima, Hrvatima, Albancima i drugima, već samo Crnogorcima.
Svi građani Crne Gore imaju pravo da se osjećaju i izjašnjavaju kako hoće, ali bi i po njih i po Crnu Goru bilo štetno da se na prostoru države Crne Gore odriču istorijskog nasljeđa i svojega crnogorskog porijekla i pripadnosti.
Crna Gora postala je zajednička kuća svih njenih nacionalnih i kulturnih entiteta koju oni svi grade, dograđuju i podižu. U njoj niko nije podstanar. Vrijeme opasnih avantura i zabluda je, nadajmo se, potrošeno. Crnogorci ne potiru ničiji identitet. Oni dobro razumiju što to znači, pošto se grčevito bore za očuvanje i svoga imena i svoga crnogorskog identiteta. Crnogorci nemaju ni drugu domovinu, ni drugu matičnu državu.
Opasnost za crnogorsko društvo biće i jesu velikodržavne težnje i velikonacionalni koncepti: srpski, hrvatski, bošnjački, albanski...
Crna Gora kao demokratsko društvo pruža jednake šanse svima da izgrađuju i sebe i državnu zajednicu u kojoj žive.
To podrazumijeva dijalog, a ne intelektualne busije.
Međusobno se razumjeti i živjeti u razlikama, jedinstveno i zajedno. To je veliki zadatak naše istorije, države, društva i ove Akademije.
(4. jul 2019, CANU)
( Akademik Đorđe Borozan )