Fantomska posveta i "dopisivanje" Njegoša

Petar II Petrović Njegoš, njegovo državničko i književno djelo i ukupna njegova zaostavština, puno više od jednog vijeka, predmet su permanentne ideološko-političke, nacionalne i nacionalističke, nerijetko i šovinističke, te vjerske, jezičke, kulturne i druge zloupotrebe. To je, nebrojeno puta, dolazilo do izražaja (u većoj ili manjoj mjeri) kroz čitavi, XX vijek i to traje, intenzivno, i u ovom, XXI vijeku.

Stanovišta sam da mrtvi Njegoš, dakako, ni subjektivno ni objektivno, ne može biti istorijski i idejno odgovoran za nedjela onih koji su ih činjeli sa njegovim imenom na usnama i sa njegovim likom na transparentima i drugim parolaškim sredstvima, koja su korišćena u ideološko-političkoj i propagandnoj, ratnohuškačkoj i ratnoj akciji raznih krugova i centara vlasti i moći, pogotovo u potonjoj deceniji XX vijeka na prostoru ratom zahvaćene bivše SFRJ.

Jedno je istinski, originalni i autentični Petar II Petrović Njegoš iz prve polovine XIX vijeka, a nešto sasvim drugo masovna zloupotreba i instrumentalizacija Njegoša u XX i XXI vijeku. Njegoš je bio crnogorski vladar, državnik Crne Gore, pjesnik slobode, filozof, mislilac, diplomata, reformator i poglavar autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, koji je ostavio brojne tragove u svojim zapisima o njenoj autokefalnosti. Slobodna i nezavisna Crna Gora i opstanak crnogorskog naroda, za Petra II Petrovića Njegoša bili su imperativ i aksiom njegovog državničkog i drugog djelovanja tokom čitavog njegovog političko-državničkog životopisa.

Dovoljno je, kao jedan od brojnih dokaza rečenih tvrdnji, navesti ovom prilikom i to da se Petar II Petrović Njegoš, u svojstvu tadašnjeg arhimandrita crnogorskoga i u ime Praviteljstvjušćeg Crnogorskog Senata, službenim pismom sa Cetinja 17. jula 1832. godine, obraća osmanskom veziru i upravitelju Rumelije, Mehmed-Rešid paši, u kojemu, pored ostalog, navodi: “Crna Gora nepresječno je kako svoju nezavisimost tako i svoju vjeru sačuvala i krv svoju prolijevala samo radi slobode, nezavisimosti i svoje vjere, niti se ikad ikomu hoćela pokoriti, znajući ona dobro počitovati što je to sloboda i predviđajući kakva bi to nevolja bila tuđima robovima biti”. (Petar II Petrović, “Djela”, CID, Podgorica, 1995, str. 803.).

U istome pismu veziru Mehmed-Rešid paši, Petar II Petrović-Njegoš mu poručuje: “I ako Vi na nas napadnete, mi ćemo prinuđeni biti braniti našu slobodu i nezavisimvost, koju su i naši prađedovi branili i mlogi žrtvom postali. Tako isto i mi svi jednodušno prolićemo našu posljednju kaplju krvi za vjeru, slobodu i nezavisimost, i da znate dobro da Crnogorci radi su vi do posljednjega pogrebsti sebe pod razvalinama svojijeh kućah i so tijem ostaviti potomstvu svjedočanstvo grobovijeh krstah da su postradali za vjeru i otečestvo negoli potpasti pod igo tuđega ropstva”. (Ibidem, str. 804.)

Brojni prošli i sadašnji politički i ideološki, klerikalni, publicistički i medijski agitatori i agenture, svjesno i planski, odani projektu falsifikovanja crnogorske istorije i hotimičnog dezavuisanja činjenice da je Njegoš ponajviše (primarno) bio sekularni vladar u Crnoj Gori, a ponajmanje (sekundarno), u realnom njegovom biheviorizmu, monaško, episkopsko, crkveno lice.

Ponajmanje se ponašao kao mitropolit, iako je to činom i zvanjem bio. S tim u vezi, bitno je, za savremenu naučnu istoriografiju, navesti i to da je Njegoš, svom ljekaru, dr Petru Marinkoviću, napisao, sa Cetinja, 10/22. avgusta 1850, kad je bio već uveliko bolestan, pored ostalog i ovo: “Neki su me sovjetovali, da oči na ženski pol ne okrećem, a čovjek ne može i sa samrtnog odra da oči ne baci na krasno stvorenije”. (Petar II Petrović, “Djela”, CID, Podgorica, 1995, str. 872.)

Njegoš, elem, nije, onaj i onakav, kakvog ga hoće prikazati vođa današnje Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, koji je Njegoša, suprotno stavu Srpske patrijaršije iz Beograda, samovoljno proglasio svetiteljom. Dakako, o Njegošu se može govoriti kao dominantno svjetovnom vladaru Crne Gore i on je u načinu vladanja pokazivao zapažen stepen surovosti i apsolutizma, ali to je priča za neku drugu priliku.

Velikosrpski kleronacionalisti i svetosavski militantni i etnocentični ekspanzionisti uvijek su, najčešće banalno i oloho (ali i perfidno i sofisticirano) pokušali da Njegoša svojataju i koriste kao instrument protiv Crne Gore i crnogorskog naroda i protiv drugih etničkih, nacionalnih i vjerskih zajednica u Crnoj Gori i na prostoru bivše jugoslovenske države.

Njegoš nikada nije bio ono što mu govorili da jeste, recimo, Amfilohije Radović, Matija Bećković i pokojni Dobrica Ćosić, niti je bio onakav kakvim ga je nekad u nacionalnom i državotvornom smislu srbizirao Milovan Đilas. Takođe, Njegoš nije bio šovinista u nacionalnom i vjerskom smislu, već državnik, političar i ideolog koji se borio za odbranu i afirmaciju slobode crnogorskog naroda i protiv osmanskog imperijalizma koji je u XIX vijeku, a i stoljećima ranije, prijetio da poništi državni subjektivitet i nezavisnost Crne Gore i Crnogoraca.

Njegoša treba interpretirati kao vladara, ideologa i političara saobrazno istorijskim činjenicama u kontekstu svoje epohe - a to je vrijeme XIX vijeka. Njegoš je bio hrišćanin, pravoslavne konfesije; u religijskom smislu njegova misao i praktično djelovanje ne može se smjestiti primarno u teološke kalupe, crkvene dogme i kanone, ali treba reći da mu ni katoličanstvo nije bilo daleko, a njegov, uslovno rečeno, antiislamizam je u stvari emanat i sublimat njegove antiosmanske imperijalne politike-primjerene ondašnjoj real-politici i statusu Crne Gore. Njegoš je vodio antiokupatorsku politiku i u tom smislu treba pokušati razumijevati NJegošev odnos prema islamiziranim Crnogorcima i uopšte odnos prema islamu, u njegovo doba i ranije, politički korištenom u funkciji širenja Osmanskog carstva. Ne valja to simpifikovano tumačiti, ali naravno moramo se kritički u tom smislu odnositi prema Njegošu, pokušavajući objasniti kakva je Crna Gora bila Njegoševa vremena i shvatiti da neke Njegoševe poruke iz XIX vijeka nijesu prikladne za multivjersku i multietničku Crnu Goru XXI vijeka. Ali, ne zaboravimo da je Njegoš sačinio veličanstvenu odu, apoteozu Stambolu (kroz literarni lik Mustaj-kadije).

Njegoš je smatrao i Hrvate, Srbe, Bošnjake, svojom braćom, inače, najviše se družio sa Hrvatima, pisao pisma podrške i nudio vojnu pomoć Crnogoraca hrvatskom banu Josipu Jelečiću, znao je napisati da su naša “braća sokolovi, Dalmatinci i hrabri Hrvati”, itd. Njegoš nikad nije kročio nogom na teritoriju Srbije, bio je suprotan politici koju je vodio vazalski Miloš Obrenović, koji je prijetio da će sa turskom vojskom napasti Crnu Goru. Oni koji iz ideološko-političkih i doktrinarnih nacionalističkih razloga nastoje srbizirati i prisvojiti Njegoša kao “srpskog vladara i pjesnika” često, namjerno, zaboravljaju brojna Njegoševa službena pisma i prepiske, u kojima je isticao da su Crnogorci, Hrvati, Bošnjaci i Srbi bratski slovenski narodi, ali istorijski oformljeni posebni narodi, iako su oni, po Njegoševim saznanjima i tumačenju, zajedničkog slovenskog, plemenskog, porijekla, odnosno, srodni narodi, zajedničkog južnoslovenskog korijena. Njegoš je bio iskreni Jugosloven, Crnogorac prije i iznad toga, a ideja jugoslovenskog zajedništva je crnogorska (Njegoševa) i hrvatska, a ne srpska, (ona je djelo hrvatskih iliraca, Štosmajera itd- a Njegoš u djelu Šćepan Malinavodi da je djelo svoje pisao u Jugoslaviji) i ona je posve suprotna ondašnjem, u 19. vijeku, a pogotovu 20. vijeku shvaćenog jugoslovenstva kod srpskih političkih i intelektualnih elita kao modaliteta i instrumenta za uspostavu Velike Srbije i srpskog asimilatornog nacionalističkog, ekspanzionističkog i hegemonističkog projekta.

Njegoš je bio kosmopolita i pobornik kulturne emancipacije Crnogoraca, u Italiji se divio veličanstvenom Rimu i njegovoj povijesti i najvjerovatnije bio je primljen početkom 1851. u audijenciju u Vatikanu kod Svetog oca pape Pija IX. Govorio je Njegoš 1849. Matiji Banu da bi kao slobodan vladar slobodne zemlje želio posjetiti Sjedinjene američke države kao zemlju slobode. Težnja mu je bila da ode kao slobodni vladar male ali slobodne države u velike i moćne SAD, koje je shvatao kao državu i zemlju emanaciju slobode. Pisao je 1847. da da su se „stari đavoli bojali krsta, a ovi današnji se boje slobode“; Crnogorce je u Šćepanu Malom čiji je vladar bio, smatrao „šakom malena naroda, Bogu fala opita slobodom“. Njegoša ne možemo istrgnuti iz konteksta svog vremena; on ne smije biti parola ili bilbord za razne idelogije i politike, a na žalost bio je i jeste bez ikakve vlastite krivice. Mrtvi Njegoš ne može biti idejno odgovoran za zločine živih. To je besmislica najgore vrste.

Kako bi Njegoša smjestili u zamišljeni srpski nacionalni i ideološki ram i kontekst, neki istoriografi, u svojim radovima, rukovode se time da i po cijenu providnih falsifikata i izmišljanja, domišljanja i fantazija, posrbe Njegoša, kako bi lakše, preko njegove istorijske ličnosti, kolektivno mogli posrbiti, odnosno, denacionalizirati i asimilirati Crnogorce i zauzeti Crnu Goru. Brojni agitatori, u cilju posrbljavanja Njegoša, u svojim radovima konstruišu, eksploatišu i propagandno nameću i očevidne primjere falsifikovanja, podmetanja i izmišljanja navodnih “dokaza” o Njegoševoj nacionalnoj i etničkoj pripadnosti. I sve to pod firmom navodne “naučnosti” serviraju naučnim, stručnim i laičkim krugovima.

U tom smislu podmetali su se Njegošu napisi anonimnih autora i to je proglašavano i pripisivano Njegošu kao da je njegovo autorsko djelo. Umjesto da se ponude istorijski dokumenti sačuvani u originalu i koji su autentični, objavljuju se u pjesničkoj formi tvrdnje kako je Njegoš pisao da je srpske narodnosti, a da se pritom nikad ne ponudi taj tekst, dokument, u originalnoj i autentičnoj formi ili u faksimilu, da bi istraživači imali prilike da ga provjere i utvrde da li je to ili nije Njegoševa misao, iskaz, dat u književnoj formi ili uopšte u bilo kojemu pismenom obliku.

Tako se tvrdi, i to maksimalno eksploatiše, da je navodno Njegoš primjerak kalendara “Danica” Vuka Stefanovića Karažića iz 1826. na Lovćenu na Đurđevdan, ljeta 1833. poklonio užičkom episkopu Nikiforu Vukosavljeviću - Maksimoviću (koji je boravio u Crnoj Gori od 1. novembra 1832. do 15. maja 1833.) i da mu je tobože napisao svojeručno posvetu, koju nije potpisao, nego je umjesto potpisa napisao stihove, u kojima opet tobože Njegoš veli, pored ostaloga, “Srpski pišem i zborim/svakom gromko govorim/narodnost mi srbinska/um i duša slavjanska”.

Istoriografija, koliko je poznato, do sada nije heruistički uspjela pronaći i objaviti original i autentični primjerak pomenutog kalendara “Danica”, na kojemu se nalaze navodna Njegoševa posveta i stihovi tobože ispisani užičkom episkopu Nikiforu. Uprkos toj činjenici, plasira se za istorijsku nauku neodrživa konstrukcija da je to Njegoševo autorsko djelo, iako se oni koji to tvrde nijesu potrudili da ponude vjerodostojan dokaz za takvo nešto. Najzapaženiji agitator u tome pogledu bio je negda dr Ljubomir Durković-Jakšić i od njega su najčešće kasniji agitatori preuzimali konstrukt, koji predstavlja akt podmetanja iskaza o Njegoševom etničkom i nacionalnom opredjeljenju i pripadnosti.

Dr Ljubomir Durković-Jakšić u propagandnoj knjizi “Mitropolija Crnogorska nikada nije bila autokefalna” piše da se užički episkop Nikifor “sa Njegošem peo i na Lovćen”, na Đurđevdan 1833, pred odlazak za Srbiju, i za uspomenu dobio je na poklon od Njegoša Vukovu Danicu iz 1826, u kojoj je Vuk objavio svoj opis ovčarsko-kablarskih manastira. Tom prilikom napisao mu je posvetu: “Dobrom hristijaninu g-d preosvećenom užičkom ep. Nikiforu, o Đurđevudne, Na Lovćenu, ljeta 1833”, pa je mesto potpisa napisao sledeće stihove: “Ime mi je vjeroljub, prezime mi rodoljub. Crnu Goru, rodnu grudu, kamen paše odasvuda. Srpski pišem i zborim, svakom gromko govorim: narodnosti mi srbinska, um i duša slavjanska.” Ispod ove Njegoševe posvete episkop Nikifor je dopisao: “Ko se popo na vr Lovćena nek prebiva onđena. S Njegošem se tune bliže neba i sunca koje nam svima treba.” (Navedena Durković-Jakšićeva knjiga, štampano izdanje, Udruženi izdavači: Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve i Mitropolija Crnogorsko-primorska, Beograd - Cetinje 1991. godine, biblioteka “Sveti Petar Cetinjski”, posebna izdanja, knjiga 1; Recenzent: Episkop šumadijski dr Sava, uredio i za štampu pripremio: Gradimir Stanić.)

Tako konstatuje dr Ljubomir Durković Jakšić, a on u fusnoti navedene agitacione knjige, broj 98, umjesto na izvor za takvu tvrdnju, poziva se na samog sebe i nijednog drugog istoriografa, a - ono što je najvažnije-primarni izvor nidje ne pominje. Ne pominje, jer ga nema. (Vidi više: “Episkop žički Nikifor Maksimović i mladi Njegoš, Kraljevo, 1980, str. 25-56).

O boravku srpskog episkopa Nikifora Vukosavljevića u Crnoj Gori naučno precizno i detaljno pisao je akademik dr Jevto Milović i on nigdje ne pominje da se Njegoš Nikiforom “peo na Lovćen, na Đurđevdan 1833. Godine”, niti da mu je Njegoš tada poklonio s rečenom posvetom primjerak pomenutog kalendara/časopisa “Danica” iz 1826. (Vidi detaljno o boravku episkopa Nikifora u Crnoj Gori: Jevto M. Milović, “Petar II Petrović Njegoš u svome vremenu”, CANU, knjiga 5, Titograd, 1985, str. 110-117.)

I prije Ljubomira Durkovića-Jakšića bilo je tvrdnji da su pomenuta posveta i stihovi Njegoševo autorstvo, iako i ostali pisci i priređivači sabranih djela Vuka Stefanovića Karadžića nijesu našli za shodno da objave original ili faksimil originala tih tobožnjih Njegoševih iskaza.

Prije Ljubomira Durkovića-Jakšića o istom pitanju pisao je 1963. godine, Milisav D. Protić, protojerej Srpske pravoslavne crkve, koji je bio glavni i odgovorni urednik časopisa “Pravoslavlje”, u osnovi na istovjetan način kao i Ljubomir Durković-Jakšić. Protićeve i Durković-Jakšićeve konstrukcije i elaboracije imaju suštinske naučne defekte, odnosno, ne odgovaraju na esencijalna pitanja, koja su ključna u pokušaju rješavanju problema da li su posveta i stihovi Njegoševi ili ne i zašto do tada i do sada nikad nije objavljen faksimil tog primjerka “Danice” za koju se tvrdi da je na njoj Njegoševa posveta Nikiforu - ali bez potpisa (Kakva je to posveta bez potpisa autora posvete?). To što su oni napisali i od njih nekritički drugi autori preuzimali sporno je iz više razloga:

Prvo, ni Milisav D. Protić, ni Ljubomir Durković-Jakšić, ni svi kasniji pisci koji su od njih preuzimali pomenute stihove i navodnu Njegoševu posvetu, nikada nijesu naučnim krugovima i javnosti ponudili originalni i autentični primjerak “Danice” iz 1826, na kojemu se nalazi, bez potpisa, navodno Njegoševa posveta i stihovani iskaz.

Drugo, za Njegoševa života nije poznato da je ikada i igdje objavljena, štampana ova navodno Njegoševa posveta i stihovi (fototipski). Ni kasnije, nikada nije urađeno to, a zašto, odgovor je u tome zato jer je nema i nije je ni bilo.

Treće, oni tvrde da je Njegoš tako nešto napisao, a nijesu došli do izvornika kojim bi to dokazali i potvrdili da je to Njegoševo djelo, manuskript sa autografom. Do sada istorijska nauka je uskraćena da može provjeriti te njihove navode, jer izvornika navedenog primjerka “Danice” iz 1826. godine nema ili još uvijek nije pronađen, te, prema tome, do sada nikada nije fototipski objavljen, a time nije ni mogao biti izložen i dostupan na uvid zaisteresovanim istraživačima. Tvrdnje da se taj primjerak “Danice” s Negoševom posvetom, nalazio u biblioteci jednog manastira koji je u ratu razoren za istorijsku nauku su neozbiljne.

Dakle, kako nema izvornika, odnosno, primarnog istorijskog izvora, dokumenta u originalu, kopiji ili faksimilu originala, istorijska nauka nije u prilici da može konstatovati da su pomenuti stihovi i navodna posveta Njegoševo autorsko djelo i da je takvo nešto uopšte i postojalo. Ostavljamo, s velikom rezervom, mogućnost da možda taj primjerak “Danice” iz 1826, negdje i postoji sa pomenutom posvetom i stihovima, ali do sada, koliko je poznato, on nije nikada objavljen, niti original bilo đe izložen, niti istorijska nauka zna da li isti uopšte postoji i đe se nalazi, te đe se, ako ga ima, može pronaći, da ista ima uvid u njega i da se posveti njegovom izučavanju. Četvrto, kako pomenuti pisci nijesu objavili prvorazredni istorijski izvor o tome, ostaje da istorijska nauka njima “vjeruje na riječ”, što je u naučnom smislu neprihvatljivo. I peto, kako nema originala ili kopije originala pomenute posvete i stihova, te kako i na posveti, sve i da je postojala, recimo, u što vjerovati ne treba, jer dokaza o tome nema, ali recimo da se pretpostavi da je tako (a to do sada ničim nije dokazano), nema potpisa Njegoševa na pomenutom fantomskom primjerku “Danice”, te se, ergo, na osnovu dosadašnjih saznanja može zaključiti da se radi o besmislenoj konstrukciji koja nema uporišta u istorijskim činjenicama, a time ni značaja za istorijsku nauku.

Pošto znamo kakav je Njegošev rukopis i potpis, neka izvole velikosrpski falsifikatori Njegoša, konačno, od 1833. do dana današnjega objaviti original te navodne, a suštinski, podvaljene, izmišljene posvete. To od tada do danas oni uradili nijesu, te njihova priča predstavlja političku i ideološku nacionalističku bajku za lakovjerne, neznalice i žrtve kontinuirane i sinhronizovane i perfidne manipulacije i obmane.

( Novak Adžić )