Na maturskoj ekskurziji do Sankt Peterburga

Odahnuo sam kada sam smjestio u noćni voz na Lenjigradskom vogzalu - jednoj od željezničkih stanica u Moskvi.

Prema karti koju sam kupio čeka me osam sati vožnje do Sankt Peterburga - tamo sam ujutru oko 6:30.

“Voz, pospani voz za Harkov, Gomelj, Lenjingrad...”, pjevušio sam u sebi staru Bajaginu pjesmu.

Nakon prethodno propuštenog aviona i dva voza, bezbrižno sam sjedio na neudobnom kožnom sjedištu.

Sada sam bio siguran da stižem u Piter (tako Peterburžani tepaju svom gradu).

Neudobnost me je stigla kasnije, jer sam najprije osjetio olakšanje u vratu, leđima i nogama nakon što sam skoro 30 kilograma prtljaga spustio na teški metalni sto, naizgled načinjen od kamena.

Malo odmora mi je prijalo nakon više od dva sata jurnjave od moskovskog aerodorma “Vnukovo” do lenjingradskog vogzala, snalaženja u specifičnom ruskom saobraćajnom sistemu, u zemlji gdje malo ko govori engleski, a sve je, kao i Rusija, ogromnih razmjera.

Moje mjesto bilo je na početku kupea, blizu sobe za osoblje.

Kupe je bio poluspavaći - u vozu su podijelili ćebad i plave dušeke, nalik onim koji stoje na plažnim ležaljkama, i putnici su klupe za sjedenje upodobili za spavanje. Na žalost, nijesam imao novca za brzi voz.

Za razliku od naših vozova, ovi kupei su mi se činili prostrani i ogromni.

Iako je od Moskve do Sankt Peterburga duplo više kilometara nego od Podgorice do Beograda, vožnja je trajala znatno kraće.

Sada sam bio siguran da stižem u Sankt Peterburg. Već sam sebe zamišljao kako šetam Nevskim prospektom (centrom), kako pijem jutarnji čaj na obali rijeke Neve, kako ujutro izgledaju Zlatna kapija i Dvorski trg, Peterhorf, katedrala Svetog Isaka, “Angleter”, gdje je veliki ruski pjesnik Segej Jesenjin živio posljednje trenutke prije saomoubistva ili Crna Rijeka, gdje je Aleksandar Sergejevič Puškin poginuo u dvoboju...

Maturska ekskurzija

Misli mi je prekinula grupa srednjoškolaca, koja je bučno ušla u kupe, dok su ih profesori smirivali i raspoređivali. Kasnije sam saznao da su na maturskom putovanju u Sankt Peterburg.

Preko puta mene sjeo je visok koščat dječak svijetle plave kose, male glave sa grubim crtama lica, naizgled povučen.

Riječ je o desnoj strani voza, na koju su mogla sjesti samo dva putnika, jedan naspram drugoga. Odmah sam sklonio svoje natrpane stvari sa stola, kako bih mu napravio mjesta.

“Spasiba (hvala)”, rekao je kratko nakon mog gesta, izvrnuvši usne u blagi osmijeh.

Pažnju mi je privukao tanki vuneni džemper sa dominantno crvenim šarama. Napolju je duvao vjetar i bilo je prohladno, ali valjda, od stresa i trke zimu nijesam osjetio.

Slični pleteni džemperi su mi ostali u sjećanju iz vremena kada sam bio klinac - takve smo tada nosili. Pažljivo je izvadio plastičnu flašicu vode na sto, termos sa čajem, i metalnu čašu. Izbjegavao je da ukrsti pogled sa mnom. Prinio je čašu i lagano pio, dok je gledao u pravcu grupe svojih drugara preko puta i slušao njihov razgovor.

Ispijanje je prekinula punija kondukterka, u šezdesetim, duge sijede kose svezane u rep i strogog izraza lica.

Takvu facijalnu ekspresiju pravila bi moja baka kako bi mi dala do znanja da moram pojesti cijeli obrok, obično kuvani.

Obojica smo dali svoje vozne karte - kondukterka ih je uzela sa sobom i nastavila dalje. Kasnije se u svoju kancelariju vratila sa punom šakom voznih karata.

Pažnja mi je i dalje bila usmjerena na ćutljivog saputnika. Kada je popio šolju čaja, iz prtljaga je izvukao kesu i stavio je na sto. Iz kese je izvukao plastičnu zdjelu u kojoj su bile spakovane kiflice. Potom je iz folije raspakovao sir. U još jednoj kutiji bili su spakovani paradajz i krastavci. Uzeo je jedan krastavac i malom britvom počeo da skida koru. Primijetio sam da je mnogo mojih saputnika u tom trenutku činilo isto - večerali su ono šta su spremili kod kuće. Bilo je i djece, kao grupa pored nas, koji su kupili sokove, slatkiše i slaniše...

Tolika hrana me podsjetila da tog dana, izuzev jednog kroasana, koji sam pojeo prije jutarnjeg leta Tivat-Moskva, nijesam ništa jeo. Sa druge strane, morao sam hitno doći do interneta kako bih ljudima u Sankt Peterburgu javio da stižem. U Rusiji je teško doći do besplatnog interneta, a još teže do jake konekcije.

Zato sam vrebao mladića preko puta kako bih započeo razgovor.

Čim je pogledao u mom pravcu ugabio sam priliku:

“Panjimaješ po angliski?” (razumiješ li engleski), upitao sam na svom lošem ruskom.

Dječak je stidljivo slegao ramenima i načinio nekoliko blagih poluokret dlanom, nagovijestivši mi da malo razumije.

“When are we arriving?” (Kada stižemo?)

Načinio je blagi osmijeh, vidjelo se da mu je neprijatno i pogledom potražio pomoć od drugara preko puta. U tom trenutku je bučna grupa prekinula priču i smijeh i gledala u mene.

“Kagda mi prijehat”, ponovio sam na ruskom.

“Sjem časov” (sedam sati), odgovorio je.

“Angliski? Čužestranjec?” (Engleski? Stranac?), upitao je jedan od dječaka pored. Moj saputnik mu je samo potvrdno klimnuo glavom.

Počelo je domunđavanje među njima dok jedna djevojka iz grupe - crvenokosa Katarina, nije povela sa mnom razgovor na engleskom.

Pitala me je odakle sam:

“Montenegro”, odgovorio sam.

“Da li je to u Evropi?”, pitala je.

“Černogoria”, ponovio sam na ruskom. Tada su razumjeli.

Svi su, kažu, čuli o lijepim plažama u Crnoj Gori. Neko me je od njih pitao i za Kotor. Komunicirali smo na ruskom i engleskom.

Oni su svakako mnogo bolje govorili engleski nego što sam ja govorio ruski.

Moj tihi saputnik sa početka priče je, dok sam odgovarao na pitanja njegovih drugara, otišao u drugi kraj kupea.

Kasnije su mi rekli da se zove Mihail. Nijesam ga više vidio.

U Rusiji su putovanja stres

Neko mi je odmah dao vode. Trebalo mi je vremena da objasnim svoju situaciju, kako sam zbog drugačijeg sistema informisanja i funkcionisanja malog moskovskog aerodroma, zakasnio na avion.

“Da, u Rusiji je putovati veliki stres”, kazao je neko.

U to sam se uvjerio.

Nakon brojnih terorističkih napada na javne institucije i javni saobraćaj, pri ulsaku na autobuske, željezničke stanice i aerodrom morate proći nekoliko kontrola. Isto se dešava i na izlasku.

Druga stvar koja izaziva stres su ogromne gužve na stanicama. Rijeke ljudi koji čekaju svoj prevoz do željene destinacije.

Djeca su mi rekla da idu na matrusko putovanje u Sankt Peterburgu gdje se održava veliki festival “Bijele noći za srednjoškolce”.

Kazali su da dolaze iz gradića u blizini Moskve - Ramjenskoa. Iako je, sudeći prema Vikipediji, gradić veličine Andrijevice, u njemu živi više od 100.000 ljudi.

Opština Ramjenskoa je, međutim, jednaka veličini podgoričke teritorije, a broji gotovo 100 hiljada stanovnika više. Koliko je Rusija prostrana zemlja shvatio sam kada je većina mojih saputnika kazala kako prvi put putuje za Sankt Peterburg, drugi najveći grad te države.

Djeca su ubrzo nastavila sa svojim aktivnostima ignorišući me. Ja sam pokušavao malo da odspavam.

Bilo je oko jedan ujutru. Kroz prozor sam gledao na rijeku Volgu i njene čudne močvarne basene, koji su na nekim mjestima podsjećali na jezero. Iako je tog jutra padala kiša, nebo je sada bilo vedro i bilo je lako razaznati prirodu.

Grupa srednjoškolca vratila se u jednom trenutku. Sada je preko puta mene sjela djevojka duge ravne plave kose, sa pjegama i naočarima za vid. Oko nas se okupila grupa od desetak njenih drugara, među njima je bila i Katarina.

“Hajde prihvatila si izazov”, dobacio joj je neko na ruskom.

“Šta da mu kažem”, upitala ih je.

“Šta bilo, samo progovori”, izazivali su je.

“What are you doing in Russia?”, (Šta radiš u Rusiji?) stidljivo me je pitala na odličnom engleskom.

Onda je glasno počela da se smije.

Smijali smo se svi.

“Ja ponjimaju vsjo, a govorim očenj ploho”, pokušao sam da im objasnim svoj stepen znanja jezika.

Njeno ime je bila Aleksandra i bila je najbolja na takmičenju iz engleskog u cijeloj Rusiji.

Ona planira da završi za prevodioca sa engleskog. Ubrzo sam shvatio da nijesam u vozu sa običnom djecom, makar ne bi bili obični u našoj državi.

Ozbiljni fizičar i matematičar mangup

Kada sam rekao da sam novinar, i da idem u posjetu njihovom naučnom centru, svi su se zainteresovali i počeli smo rzagovor o svemu.

Pažnju su mi privukli Gaša i Matvej. Gaša je bio crnokosi visoki mladić, vrlo inteligentan i jako dobro je barato engleskim.

On je osvojio prvo mjesto na federalnom takmičenju iz fizike u Rusiji. Želja mu je da radi u Dubni i CERN-u.

U razgovoru je uvijek bio odmjeren, pristojan i ozbiljan. Matvej je, sa druge strane, bio vrlo bistar momak - šaljivdžija ili što bi mi rekli mangup.

On je bio treći na ruskom federalnom takmičenju iz matematike.

Tvrdi da mu je samo bitno da upiše neki fakultet u Moskvi i da se druži sa Moskovljankama.

U razgovoru sa njima primijetio sam da imaju veoma široko obrazovanje i da mnogo čitaju. Iako su učili u matematičkoj gimnaziji, mnogo su čitali iz filozofije, istorije, sociologije, učili su jezike...

Kada su mi govorili o školskom gradivu podsjetili su me na priču mojih roditelja koliko su nekada morali da čitaju u srednjim školama, naročito gimnaziji. Oni tvrde da je i u odnosu na njihove roditelje značajno smanjeno gradivo, jer se ne uče posebni predmeti o marksizmu, ruskoj revoluciji i komunizmu.

Interesovalo ih je gotovo sve. Kakvu muziku slušamo “na Zapadu”, kakve filmove gledamo, šta čitamo, koje video igre igramo, gdje sam sve putovao. U jedom trenutku pjevali smo “Kaćušu”,“Podmoskovske večeri”, a potom Nika Kejva, “Kvin”, da bismo došli do modernih izvođača i novog albuma “Ramštajna”.

Osjetio sam se kao da sam i sam na ekskurziji kada je jedna profesorica došla da nas umiruje i da nas tjera da spavamo.

Zanimljivo mi je bilo da su na matrusku ekskurziju išli i roditelji neke djece, pa su dolazili da ih opominju da idu na spavanje. Kasnije su se djeca išunjala iz kreveta kada bi roditelji zaspali.

Gaša me je u jednom trenutku pitao šta u Crnoj Gori misle o Rusiji. Kazao sam da većina naših građana Ruse smatra za vjekovnu braću i prijatelje. Nisam bio siguran da li sam mu rekao istinu.

Potom je postavio pitanje kako Evropa gleda na Rusiju. Rekao sam da ne gledaju blagonakolno zbog Putinove retorike i nedavnih dešavanja oko Krima, i da kroz to ocjenjuju cijeli ruski narod.

“Onda ću morati brzo da počnem da putujem kako bih promijenio njihovo mišljenje”, kazao je Gaša.

Matveja i njegovog punijeg druga Dimu, metalca koji ima svoj bend, više je interesovalo koliko igramo video igre i koje gledamo filmove. Pustili su mi i nekoliko pjesama od ruskih metal grupa - toliko tvrd zvuk nije bio po mom ukusu.

Matvej je podijelio internet sa mnom i pokazao mi kako da metroom dođem do svog hotela u Sankt Peterburgu.

Bilo je tri ujutru a kroz prozore sam na gotovo dnevnom svijetlu vidio da prolazimo kroz močvarna predjela.

Matvej mi je objasnio da je riječ o oblasti sa velikim jezerima. U tom trenutku nam je sa desne strane bilo Imaložje, sa lijeve Ostrvsko jezero.

“Bijele noći”, kazao je Matvej objašnjavajući fenomen kada u toj oblasti noć traje samo nekoliko sati.

Bilo je 6.30 ujutro kada sam stigao na Moskovski vogzal - željezničku stanicu u Sankt Peterburgu.

Pozdravio sam se sa svojim saputnicima i zahvalio im na neprospavanoj noći.

Na peronu sam udahnuo jutarnji vazduh najljepšeg grada na svijetu.

To je bio moj prvi dodir sa Sankt Peterburgom.

Prema Matvejevom upustvu trčao sam da uhvatim metro na stanici koja nosi ime poznatog ruskog pjesnika - Majakovskog - Majakovskaja.

Četiri stanice od nje je Vasiljevsko ostrvo, gdje sam bio smješten. Taksisti su me, kao i na našoj autobuskoj vukli, ali sam odbio prevoz. Samo sam želio da se dokopam hotelske sobe i odmorim od puta.

( Ivan Čađenović )