Jugosloveni su prije 40 godina bili na krovu svijeta: Na vrhu smo i ne znamo šta ćemo

Na vrhu smo, sjedimo pored kineske piramide i ne znamo šta ćemo.

Tim riječima se 13. maja 1979. godine radio vezom kolegama u bazi javio prvi Jugosloven koji se domogao krova svijeta - Nejc Zaplotnik.

Zaplotnik i braća Andrej i Marko Štremfelj učinili su ono što do tada nije niko - na Mont Everest, visok 8.848 metara, popeli su se najtežim, zapadnim grebenom.

Dva dana kasnije, istom stazom na krovu svijeta stajali su Stipe Božić, Stane Belak Štrauf i šerpas Ang Phu.

Jugoslovensku ekspediciju činilo je 24 penjača - četvorica su se domogla najviše tačke na zemlji, i zaslušni su što se smjer kojim su se penjali zove - jugoslovenski.

Te godine upisali su Jugoslaviju na listu tek nekoliko država čiji alpinisti su bili na krovu svijeta. Prije 13. maja 1979. to je uspjelo da uradi 83 penjača.

Četiri decenije kasnije, Božić se u razgovoru za “Vijesti” prisjeća kako su te 1979. odabrani za ekspediciju, kako su se pripremali, birali najteži put, pretrpjeli čak i ljudske gubitke...

Sjeća se svakog trena ekspedicije koja je ukupno trajala četiri mjeseca, ali i onoga što ga je dovelo do Himalaja.

“Nije bilo opreme za kupiti, nije bilo novaca, snalazili smo se na razne načine. Kupovali smo korišćenu užad, sami pravili rančeve, šili opremu i išli u hrvatske planine, potom na planine u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori. To je bila osnova da krenemo dalje, a 1975. godine smo se osjetili toliko snažnim da smo organizovali ekspediciju na najviši vrh Avganistana, visok 7.492 metra, Noshaq”, priča alpinist, pisac, fotograf, filmski snimatelj, reditelj i uzor stotinama alpinista iz bivše Jugoslavije.

Dodao je da je taj uspon bio njegova ulaznica na konkurs za prvu jugoslovensku ekspediciju na Mont Everest, na koji se javilo više od 150 alpinista.h

“Izabrali su da vođa ekspedicije bude Tone Škarija, a cilj nam je bio da se penjemo novim smjerom, kuda se drugi nisu mogli popeti - zapadnim grebenom. Mnogi su taj poduhvat nazivali problemom 21. vijeka. Pripreme su bile toliko ozbiljne, da je izgledalo kao da se planira vojni pohod. Svi smo morali naučiti engleski, svačiji psihički profil je morao biti idealan, svi fizički zdravi, popraviti zube, ali i kreirati opremu, jer nije bilo da se kupi...

“Na kraju, izabrano je nas 25, od kojih je jedan ljekar. Jednog dana dobili smo telegram u kom je pisalo da u utorak 27. februara moramo biti na Brniku u šest ujutro. Došao sam iz Splita u Ljubljanu, pa onda u Rim i odatle prema Katmanduu. Naša oprema je mjesec dana putovala do Bombaja, pa tek onda kamionima kroz cijelu Indiju do Katmandua”.

Kilometri užeta i 18 tona opreme

Objašnjava da je ekspedicija na Himalajima potrošila više od 10 kilometara užeta, 300 metara visećih ljestava, 50 metara krutih aluminijskih ljestava, 40 šatora, 80 vreća za spavanje, 500 ledenih vijaka i klinova za stijenu, na stotine litara kerozina i plina za kuvanje i tone hrane za penjače i šerpe.

Oprema koju su nosili sa sobom bila je teška 18 tona, a do lednika Khumbu na visini od 5.300 metara 19 dana nosilo je 750 lokalnih nosača:

“Žena, staraca, mladih, iz dolina, sa visina...po 30 kilograma svaki. Sortirana je oprema i morala je biti popisana u detalj, a onda smo krenuli na marš koji je trajao 19 dana do lednika gdje je postavljen bazni kamp. Negdje iznad 3.000 metara nosači koji su živjeli na malim visinama razbolijevali su se i vraćali, a mi smo opremu prebacivali na jaka”.

Božić objašnjava da je kada su stigli na mjesto predviđeno za bazni kamp prvo postavljeno naselje od šatora i jarbol sa molitvenim zastavicama.

“Šerpe prema njihovom vjerovanju prvo moraju izmoliti bogove da nas puste u visine, jer bi se bez puđe (molitve) sve moglo poremetiti. I to su radili”.

Sjeća se neizvjesnosti, jer niko nije znao kojim putem treba ići ka vrhu zato što su se svi dotadašnji pokušaji da se na Everest dođe zapadnim grebenom završavali tragično ili neuspješno: “Ovaj smjer je zbog takvih prilika zaslužio naziv ‘himalajski problem broj 1’...U gornjem dijelu, kroz strme stijene niko nije znao kuda se može proći. Ekspedicija je postavila pet visinskih kampova, a između kampova postavljena su fiksna užad za osiguranje”.

Prvi veliki tehnički problem bio je popeti se na stijenu Lo-la, a kada su se popeli na oko 6.000 metara i postavili šatore - vjetar ih je odmah oduvao.

Zbog toga su morali kopati rupe u snijegu u kojima su živjeli tih dana.

Manfreda žrtvovao prste za ekipu

Alpinista iz Hrvatske priča kako su najveći izazov imali iznad petog visinskog kampa smještenog iznad 8.200 metara - ispred njih ispriječila se stijena koja je izgledala kao da se preko nje ne može proći.

Upravo na tom dijelu odustala je prva naveza - Viki Grošelj i Marjan Manfreda, a potom i druga u kojoj su bili DušanPodbevšek i Roman Robas.

“Grošelj i Manfreda krenuli su prvi i postavljali su fiks. Manfreda je skinuo rukavice da bi mogao postavljati uže, a kada ga je postavio vidio je da mora nazad - promrzle su mu ruke. Vratili su se u bazu, i za njih je uspon bio završen. Kasnije su mu amputirali prste, ali taj fiks je pomogao drugoj navezi da napreduje. Dva dana kasnije, naveza Podbevšek-Robas je takođe pokušala uspon na vrh, ali zbog nedostatka vremena odustaju na 8.300 m”.

Pričajući o dramatičnim trenucima, temperaturi koja se spuštala desetinama podioka ispod nule, strepnji u šatorima okovanim snijegom i ledom, svima koji su izgubili život na toj stazi, Božić kaže da je nakon 40 mukotrpnih dana na planini, 13. maja krenula naveza u kojoj su bili Zaplotnik i braća Štremfelj.

“Nejc je u bazi rekao: ‘Imam mnogo prstiju, cijela zemlja ima samo jedan Everest. Znači…’ To je značilo da je spreman na sve samo da se domogne magičnog vrha svijeta”.

Sjeća se kako je ta grupa napredovala ka vrhu, ali i kada su im u 13 sati i 51 minut radio vezom javili da su uspjeli: “Nije bilo srećnijih ljudi na svijetu od nas. Zaplotnik je rekao - ‘Tone, mi smo na vrhu ali ne znamo što bi sada’. U toj rečenici je cijela filozofija alpinizma”.

Priča da je plan bio da njegova naveza krene dan kasnije, ali da su zbog lošeg vremena krenuli 15. maja.

“Grabili smo ka vrhu, ali nisam znao da sam tako blizu. Šraufu se pokvarila boca sa kiseonikom, pljunuo sam u tu rupu koja se pojavila i pljuvačka se zaledila i normalno je radila...Uspjeli smo, napravio sam prve snimke sa vrha svijeta, ali to je bilo samo prvo poluvrijeme. Ang Phu je tako postao prvi čovjek koji se na Everest popeo iz dva različita pravca”.

Phu poginuo nakon uspona

Dodaje da se ne može zamisliti sažetiji prizor sreće od trena kad penjač stupi na vrh najviše planine svijeta:

“To je nagrada za sve rizike i napore koji su prethodili. Ali to je i najkritičniji trenutak u penjačevom životu, jer do vrha je samo pola puta koji treba preći. Mnogo teži dio je silazak. Počinje umor, vrijeme se kvari... To se i nama dogodilo, znali smo da ne možemo stići do logora, a nad Everestom se nadvila strahovita oluja. Vjetar je duvao brzinom od 150 kilometara na sat, a temperatura se spustila na minus 40... Na visini od 8.400 metara napravili smo bivak i spavali bez šatora i vreće, odnosno nismo ni spavali već smo budili jedan drugog da ne utonemo u bijelu smrt”.

Dan nakon uspona i preživljene noći u bivaku, Phu se okliznuo - pokušao je da koči cepinom, ali mu je ispao iz ruku.

“Sklizao je velikom brzinom niz kuloar dug 2.000 metara na lednik Rongbuk. Ja to nisam znao jer sam ostao treći da otkačim uže, a onda mi je spala jedna dereza i u stijeni sam čekao Štraufa da mi je doda. Kada smo sišli niz tu stijenu i sreli se da dijelom ekipe koji je krenuo ka nama, Šrauf mi je rekao: ‘Nema Phua’. Pitao sam kako nema, i objasnio mi je. Držali su me, toliko mi je bilo loše zbog pogibije prijatelja. Mislio sam da to neću preživjeti i da se nikada više neću vratiti u Himalaje”.

Kazao je da je ta tragedija jako pogodila članove ekspedicije koji su prekinuli dalji uspon i 26. maja 1979. godine vratili se u Jugoslaviju.

“Vođa ekspedicije Toni Škarja je rekao: ‘Čovjek preživi sve, osim vlastite smrti’. Doček koji su nam priredili bio je zaista spektakulran, a ja sam bio ubijeđena da se na Everest neću nikada vratiti. Ipak, to sam uradio 10 godina kasnije. U ekspediciju 1989. koju su organizovali Makedonci pozvao me Viki Grošelj. Tog puta na vrh smo išli normalnim putem, a ne kao u prethodnoj ekspediciji sa zapadne strane. Na silasku se dogodila tragedija - Dimitar Ilievski je pri silasku nestao. Čekao sam ga na južnom sedlu na visini od 8.000 metara dan i noć. Bio sam uvjeren da će se vratiti, ali nije...”

Božić se i nakon te tragedije vraćao na Himalaje preko 20 puta, ali sada ne bi ponovio odlazak na 8.848 metara.

“Nisam više u takvoj kondiciji, a i sve to je komercijalizovano. Ranije je samo jedna ekspedicija dobijala dozvolu, sada imate po 150 penjača ka vrhu, zbog čega se dešava da i po 10 ljudi pogine u jednom danu”.

San o Everestu

Božić je pričao o prvim alpinističkim koracima, roditeljima koji su se protivili tom sportu, ali i društvu koje su zvali “Simpozijum Mosoraša” i u kom su bili stariji alpinisti.

“Tada se nismo usuđivali ni sanjati o Himalajima, već o Alipima i Andima”, kazao je Božić, dodajući da su im stariji alpinisti iz društva govorili da moraju nastaviti njihov san - san o Everestu.

Upravo tako zove se i Božićeva knjiga koju je prije par noći predstavio u prepunoj sali biblioteke “Radosav Ljumović” u Podgorici, ostavljajući bez daha više od stotinu planinara čiji uzdasi su pratili snimke sa prve jugoslovenske himalajske ekspedicije i Božićeve dramatične opise onoga što su tamo doživjeli.

O Everestu je te noći pričao i jedan od trojice Crnogoraca koji su stajali na krovu svjeta - Dragutin Šlagi Vujović iz nikšićkog “Javorka”, a svoje utiske sa Himalaja kolegama planinarima prenijeli su i visokogorci Milan Radović i Dragan Bulatović.

Filmovi za kameru stigli helikopterom

Božić je u Katmanduu shvatio da ne može nabaviti filmove za kameru, a zvanični snimatelj TV Slovenije Slavko Vajt nije htio da mu posudi nijednu rolnu.

“Zadnjih dana u Katmanduu poslao sam telegram mom prijatelju Alešu Kunaveru da mi ako ikako može pronađe filmove 16 mm i pošalje. Kada smo krenuli ka baznom logoru, šesti dan hoda preko planina i prevoja, skoro da sam i zaboravio na filmove, ali sam bio sam žalostan zato što Vajt koji je imao kilometre filmova nije htio ni čuti da mi posudi jednu rolnu, jer je on bio profesionalac, a ja amater. Odjednom se čuo zvuk helikoptera. Kada je sletio, iz njega je izašao Kunaver i rekao mi: ‘Stipe, znaš šta sam ti donio? Filme. Nisam mogao da vjerujem, pao sam u nesvijest od sreće”.

Upravo ti filmovi poslužili su Božiću da napravi prve video zapise sa krova svijeta.

Dva rođendana i dva Everesta

Hrvatski alpinista popeo se na sedam najvećih vrhova na svim kontinentima, oko 30 puta odlazio je na Himalaje, stajao na tri najviša vrha.

“Himalaje su planinski lanac koji ima 14 vrhova preko 8.000 metara, stotinu preko 7.000 i ko zna koliko preko 6.000 metara. Ja sam bio dva puta na najvećem, pa na K2 i Kančazengi”, kazao je Božić.

Za “Vijesti” objašnjava da majstor možete postati ako učite od učitelja.

Božić osim dva Everesta ima i dva rođendana - 26. decembar 1950. i 2. januar. 1951.

“Oba su tačna. Rođen sam na selu, pao je veliki snijeg, a tada su i govorili roditeljima pusti biće mlađi godinu, i službeno sam upisan 2. januara”.

Ne preskačite stepenice

Komentarišući trend masovnog odlaska u visoke planine, iskusni himalajac poručio je planinarima da ne preskaču stepenice:

“Samouk ne možeš postati dobar majstor, mora se učiti od majstora, a u klubovima ima mnogo dobrih alpinista još iz stare Jugoslavije od kojih se ima što naučiti”.

( Jelena Jovanović )