Poštujmo heroje Budućnosti, toliko smo im dužni

Pogled na mjesto gdje je nekada stajala slika na zidu, budi poseban vid sjete, spoznaje da je sve prolazno, da vrijeme nema milosti. “Panta rei” - davno je shvatio Simplikije, a njegovu izreku Đole Balašević iskoristio da nazove album i oda poštu bezbrižnim danima kojih više nema u državi koje više nema.

A u toj državi koje više nema i danima koji su bili svakakvi samo ne bezbrižni, grupa mladih ljudi zaslužila je da se njihova imena takođe nađu na jednom zidu. Takvu zaslugu platili su životom: Filip Ivanović, Dušan Krcunović, Radomir Maraš, Arso Marković, Radomir Milačić, Stevo Pavićević, Đorđije Premović, Radule Radulović, Radivoje Raičević, Blažo Šutulović, Omer Abdović, Spaso Boljević, Spaso Đukanović, Vlado Milić, Simo Mrenović, Špiro Mugoša, Blažo Raičković, Sergije Stanić i Vidak Uskoković. Pali su za slobodu. Neki od njih proglašeni su narodnim herojima. A bili su fudbaleri. Fudbaleri Budućnosti.

“U SPOMEN IGRAČIMA I ČLANOVIMA UPRAVE FK - BUDUĆNOST - KOJI DADOŠE SVOJ ŽIVOT ZA POBJEDU SOCIJALISTIČKE REVOLUCIJE 1941 - 1945”, piše na ploči koja je 1985. godine postavljena na stadionu Budućnosti, pored nekadašnjeg ulaza u službene prostorije. Urađeno je to na proslavi 60. rođendana kluba. Ali, te ploče danas tamo nema, ostao je prazan, ruiniran zid. Nemar i nebriga doveli su do toga da joj je potrebna “ implementacija konzervatorskih mjera “. O tome će se pobrinuti stručnjaci iz JU Muzeji i galerije Podgorice. Nakon toga biće vraćena na stadion “imajući u vidu simbolički značaj ploče za grad, klub i građane Podgorice”, kažu iz Sekretarijata za kulturu i sport Glavnog grada. Da li se mlađe generacije crnogorskih građana, mlađe generacije stanovnika Podgorice, a na kraju krajeva (ili početku, svejedno) i mlađe generacije navijača čija se krvna zrnca dijele na plava i bijela, ikada zapitaju ko su bili ti mladi ljudi što ih je prokletstvo ili blagoslov vremena u kojem su živjeli natjeralo da “bubamaru” zamijene puškom? A to pitanje morali bi sebi da postave. Mladići koji su tek zakoračili u život, žrtvovali su svoju budućnost za budućnost generacija poslije njih. Za budućnost Budućnosti. Oni su uvijek bili i uvijek će biti dio nje. A prema njima i njoj treba se odnositi kako dolikuje - s poštovanjem.

“ Nažalost, ti ljudi nisu pominjani onoliko koliko zaslužuju. Uglavnom su njihova imena pominjana na proslavama velikih jubileja kluba, kao što je bilo kada je klub slavio 75. rođendan. Tada su pozivane i njihove porodice. To su ljudi koji su poginuli u ratu, neki od njih su narodni heroji, a svi su bili vezani za Budućnost, kao igrači ili članovi rukovodstva kluba.”, kaže Žarko Vukčević, dugogodišnji fudbaler i bivši direktor Budućnosti.

Njihova imena nose škole, ulice, sportski klubovi... Ali, o njihovom prekratkom životu danas ljudi malo znaju. Fenomenalno i neprocjenjivo svjedočanstvo o njihovim životima, borbi i ljubavi prema slobodi, zemlji i fudbalu, dao je njihov drug, saborac i saigrač Milan A. Raičević u knjizi “Lijeva obala”, koja je objavljena 1971. godine. Opisujući jedan od govora Sergija Stanića, Raičević je napisao:

“Govorio je o obespravljenosti radničke klase, o tome da moćni tok revolucionarnog radničkog pokreta u svijetu niko ne može zaustaviti. Govorio je o progonima, najboljim sinovima radničke klase i revolucionarnog pokreta, o narodnoj omladini grada i sela, o združenoj omladini, o naprednoj inteligenciji, na koju se sručuje režimska oštrica. Napomenuo je da režim zna, da su buržuji i kapitalisti svjesni šta ih čeka, kada radnička klasa nezadrživo krene naprijed, da ona prodire snagom koja odnosi, koja ruši sve trulo, sve što svojim postojanjem nije vezano za revoluciju. Kad ona krene kreće bez uzmaka, neće ni da čuje za prepreke, za uzmicanja, jer ne žali sebe, žrtvuje živote najboljih boraca za jedno pravedno sjutra. S tim računa i vlast, koja sa radničkom klasom godinama vodi bespoštednu borbu koja zatvara, progoni, ubija”, pisao je Raičević o govoru Sergija Stanića, koji ga je završio “sportskim primjerom naglašavajući svaku riječ”: “Što loptu jače udariš, ona sve više odskače!”

Sergije Stanić je poginuo na planini Ozren 1943. godine. Međutim, za neke od junaka sa spomen ploče, poput Blaža Šutulovića, ne zna se ni gdje su stradali ni gdje su sahranjeni.

“Samo su ga odveli, preko Albanije u Njemačku, u logor. Bar smo tako čuli. Ne znamo ni gdje je ubijen, ni gdje mu je grob. “, kažu Blažovi potomci.

I njega i ostalih čija se imena nalaze na spomen ploči, treba se sjećati. Toliko smo im dužni.

Simboli kluba treba da ostanu

“Sjećam se dok sam bio direktor, sa raznih strana dolazili su predlozi, od fizičkih lica i nekakvih udruženja, da se makne petokraka i umjesto nje stavi fudbalska lopta. Ali, nikad to nije ozbiljno razmatrano, koliko ja znam. Eto, preživjela je i petokraka. Ne govorim o ubjeđenjima, čak mi i smetaju podjele na ove ili one, ali gledam na to kao nešto što je u startu bilo takoi što ne treba mijenjati u zavisnosti od događaja ili nečijih političkih ubjeđenja. Neko je, ipak, tada vodio računa o bitnim stvarima, dizajnirao izgled grba, pa je najbolje sada ne dirati nešto što je neraskidivi dio istorije kluba. “, ističe Žarko Vukčević

Prva lopta

A kako se uopšte fudbalska lopta zakotrljala ulicama stare Podgorice?

“Što se tiče fudbalske lopte, nju su donijeli vojnici austrijske vojske 1915. godine i igrali na poljani gdje se sada nalaze soliteri prema zgradi Radio-Titograd (danas zgrada Privrednog suda, op. A.V.). Na velikom parking-prostoru teretnih bising automobila sa gvozdenim točkovima i lancima za vuču, baš na tom mjestu igralo se prvom loptom u Podgorici. Austrijski vojnici su igrali u krugu i nadmašivali se ko će više u daljini i visini udariti loptu. Mi dječaci koji bi loptu dodirnuli bili smo srećni”, kaže Milan A. Raičević u knjizi “Lijeva obala”.

Ploča je oksidirala, a na njoj ima i boje

Zbog čega je ploča uklonjena - “Vijesti” su pitale administraciju Glavnog grada.

“Već nekoliko mjeseci, stručni tim JU Muzeji i galerije Podgorice obilazi spomen-obilježja na teritoriji Glavnog grada, kako bi utvrdili trenutno stanje spomenika i sproveli potrebne sanacione, konzervatorske mjere na onim na kojima se evidentira potreba. Obilaskom predmetne ploče, konstatovano je da je ploča oksidirala i da to ugrožava njen vizuelni utisak, kao i da je, usljed nanosa fasadne boje u više slojeva na zidnu površinu gdje leži ploča, došlo do stvaranja debljeg sloja na bočnim ivicama. S tim u vezi predložena je implementacija konzervatorskih mjera, pod stručnim nadzorom ploča je uklonjena i deponovana u prostorije JU Muzeja i galerija Podgorice, čija je nadležnost briga i zaštita spomenika na teritoriji Glavnog grada. Nakon sprovedenih mjera, ploča će biti vraćena u okviru Gradskog stadiona, imajući u vidu simbolički značaj ploče za grad, klub i građane Podgorice”, odgovorili su iz Sekretarijata za kulturu i sport.

( Aleksandar Vučković )