Žene su i dalje građani drugog reda

Zbirka priča “Moj muž” savremene makedonske spisateljice Rumene Bužarovske ispisana je u najboljem duhu američke kratke priče, najzahtjevnijim načinom, jezikom običnih ljudi, mimo svake patetike, razorno i istinito. Sve priče u ovoj zbirci ispripovedale su vrlo različite žene u prvom licu, ali se te priče tiču koliko njih toliko i njihove okoline, odnosa s muževima, djecom, roditeljima, kolegama i prijateljima. Zbog toga se radi o galeriji izuzetno upečatljivih i precizno profilisanih likova, o psihološkim ali i socijalnim portretima, s posebnom osjetljivošću na patrijarhat. Jer, govoreći o svojim brakovima i muževima, ginekolozima, pjesnicima, policajcima, govori se o profesijama i njihovim statusima, o odnosima moći - većina ženskih likova ipak je zasjenjena i emotivno i socijalno zapuštena zbog prestiža njihovih muževa i njihovih profesija. Knjigu “Moj muž” Rumene Bužarovske objavila je podgorička Nova knjiga.

Rumena Bužarovska je rođena 1981. u Skoplju, Makedoniji. Do sada je objavila zbirke priča: “Žvrljotine”,“Osmica”,”Moj muž”, “Nikuda ne idem”, kao i studiju humora u savremenoj američkoj i makedonskoj priči “O smiješnom: teorije humora kroz prizmu priče”. Rumena Bužarovska je uvrštena među deset najzanimljivijih mladih evropskih pisaca. Bavi se i književnim prevodom sa engleskog na makedonski jezik (Dž.M.Kuci, Luis Kerol, Truman Kapot, Čarls Bukovski). Trenutno je zaposlena kao vanredna prfesorica američke književnosti na Filološkom fakultetu u Skoplju.

Kako su nastajale priče iz zbirke „Moj muž“?

- Sve je počelo s prvom pričom, “Moj muž, pjesnik”. U ranim dvadesetim godinama radila sam nekoliko godina na Struškom festivalu poezije kao volonterica u organizaciji. Imala sam priliku slušati i čitati izvanrednu poeziju, no vidjela sam i mnogo toga što nije valjalo, kao na primjer puno pjesnika koji su se ponašali kao da su bogovi, dok im je poezija bila katastrofalna. Ta neka arogancija mi je bila posebno neprijatna kod domaćih pjesnika. Shvatila sam da u generaciji pjesnika rođenih u šezdesetim godinama, čak i u ranim sedamdesetim, vlada jedan princip stvaralaštva gdje oni uglavnom pišu o tome kako pišu. Često te pjesme nemaju nikakvog smisla, bazirane su na kombinaciji od verbalne agresije i nježnosti, i referiraju same na sebe - ne postmodernistički, nego čisto narcisoidno. U takvoj poeziji žene su naravno to što su uvijek bile u umjetnosti - muze. U jednom trenutku sam opet pročitala nekakve takve pjesme i iznervirala sam se, pa iz mene je u jednom trenutku nervoze lako izašla prva priča iz zbirke. Nakon toga shvatila sam da je koncept igriv i zanimljiv pored toga što je i angažovan, pa nastavila sam dalje pisati priče imajući u vidu tu prizmu - žene u braku koje navodno pišu o svojim muževima, a u stvari pričaju o sebi. Već kad sam imala koncept i priče koje su mi se motale u glavi, nije bilo teško složiti to u formu.

Kakve su žene u Vašim pričama? A, kakvi su muškarci?

- To bi najbolje procijenili čitaoci ali evo, mogu da vam kažem kakvi su likovi iz moje perspektive. Iako, čitam različite komentare oko toga kakve su žene i kakvi su muškarci u knjizi - neki tvrde da su žene gore od muškaraca, pa nedavno mi je jedan bosanski novinar postavio pitanje da li je to zapravo tako. Odgovorila sam da nije, da su muškarci jednako užasni kao i žene u mojim pričama, i da je jedini dobar muški lik u knjizi “Moj muž” mrtav (to je u priči “Supa”). Naravno, dobila sam senzacionalistički (i obmanjujući) naslov intervjua “Najbolji muški lik je onaj koji je umro” - no to mi ne smeta imajući u vidu da je ipak naslov provokativan, a ja volim provokacije. No, da se vratim likovima i ko je kakav: i muškarci i žene su, kao što sam rekla, prilično falični, često imaju sumnjive etičke vrijednosti, obmanjuju i lažu svijet, a i sami sebe. Pokvarenost likova omogućava mi da pišem iz ironične perspektive, dopušta mi da ismijavam određene karakteristike, što unosi humor u priču. S druge strane, ta pokvarenost je najčešće društveno motivisana - pa nadala sam se da se u pričama vidi zašto se likovi ponašaju onako kako se ponašaju.

Zašto su žene u Vašim pričama nesrećne? Šta doprinosi njihovom stanju nezadovoljstva?

- Žene su građani druge klase u našem društvu, to je očigledno. Nije samo kod nas tako, tako je uopšteno u svijetu, mada skandinavske zemlje malo dižu prosjek. Vidite kakav šovinista je predsjednik Amerike, vidite mačo vrijednosti i kod Putina. Da ne pričam o situaciji u istočnim kulturama. Nema tu što da objašnjavam da su žene potlačene. Eto zato su nesrećne. Odgovor je jako jednostavan. Uzmite u obzir i vaše društvo. Zašto u Crnoj Gori postoji disbalans između muške i ženske populacije, disbalans koji je među vodećim u Evropi? Jer su ženska djeca neželjena, pa ženske fetuse selektivno abortiraju. Kad vas sama porodica ne voli i odbacuje ih kao stvorenje niže vrijednosti, kao nešto što je manje od čovjeka, kad vas tretiraju kao kućnu robinju i mašinu za razmnožavanje, ne vidim zašto bi uopšte žene bile srećne. Iznenađuje me što nijesu gnjevnije nego što jesu, ali biće i to.

Veze i brak su okosnica vaših priča, a društvo je tradicionalno i patrijarhalno. Pravi li se iskorak iz takvog miljea?

- I pored toga što živimo u svijetu rodne nejednakosti, ipak progres koji se tiče rodnih pitanja je vidljiv i brz. Prije sto godina žene nijesu imale pravo glasa, a da ne pričamo o drugim ekonomskim, političkim i intimnim slobodama - to je sve progres 20. i 21.vijeka. Ne smijemo zaboraviti koliko brzo, zahvaljujući feminizmu su se žene izborile za neka osnovna prava. Tako da - da, svakako, pravi se iskorak, čak i danas, kad žene sve više i više participiraju u političkom životu i same donose odluke. U današnjici, #MeToo pokret, na primjer, je puno pridonio za vidljivost problema koji su bili shvatani kao dio kulture - seksualno nasilje, uznemiravanje i toksična muškost uopšteno.

Iz kog razloga nema u vašim pričama iskrenog dijaloga među supružnicima?

- Jer je to dosadno. Sreća je dosadna kao tema u umjetnosti, a i lako je skliznuti i otići u banalizaciju i upotrebu klišea. No tu pretpostavljam što vi podrazumijevate kao “iskren dijalog”: ako mislite o supružinicima koji se razumiju i razgovaraju otvoreno, onda da, to bi moglo da bude dosadno, a i lažno, jer puno bi vam supružnici rekli da oni iskreno razgovaraju i da ne kriju svoja osjećanja ili da ne kriju ništa jedno od drugoga, a zapravo to nije tako. Ako podrazumijevate “iskren dijalog” kao dijalog gdje supružnici nemaju više kočnica i otvoreno kažu ono što su potiskivali, to imate u mojim pričama, najčešće kad se junaci napiju i kad bukne sve ono što nijesu godinama govorili.

Vi ste protiv stava da žena ne može biti kompletna ako se ne uda i da njena istinska sreća leži u pronalasku onog pravog. Pa, kako po vama izgleda današnja srećna i kompletna žena? Jeste li Vi jedna od njih?

- Imam veliki problem s terminima “kompletna”, “uspješna” ili kako kažemo mi ovdje “realizirana” žena. To pretpostavlja određeni model uspješnosti koji bi bio još veći teret za žene, još jedan model očekivanja za to kakva bi jedna “savršena” žena trebala biti. Nemam namjeru utvrđavati taj koncept “savršenosti”. No mogu kritizirati koncept “kompletne” ili “uspješne” žene kao nešto što nam se plasira još od djetinjstva preko bajke i priče - ono što kažete vi “današnja” srećna žena još uvijek podrazumijeva da ona mora imati sve: muža (normalno, žena mora da bude strejt), i to finansijski uspješnog, porodicu (djecu), karijeru, mora biti lijepa po današnjim standardima, mora da jede prefinjenu i skupu hranu u malim količinama, mora da ima lijepu (bijelu) kožu (koja tamni na odmoru), mora da bude mršava i “fit” i da vježba tri puta nedjeljno, mora da bude zdrava, ali da zna i da se zabavlja, i što je najvažnije, mora da ima novaca… to su ti neki stereotipi koji nam se još plasiraju. Tako da svaka žena koja razmišlja o svom položaju u društvu, kritički promatra svoj razvoj i prkosi, za mene je uspješna.

Upoređuju vas sa Bukovskim. O kakvim paralelama je riječ?

- O seksualnim paralelima, naravno, što je meni malo poražavajuće - ne zbog Bukovskog. Objasniću. Riječ je u tome da je Bukovski šokirao našu publiku svojim necenzurisanim jezikom i tretiranjem tema koje su bile tabu, tj.tema vezanih za seksualnost. Tako pretpostavljam da publika kod nas reaguje na to što ja pišem, ali samo zbog toga što sam žena. Moje pismo nije skandalozno, teme s kojim se ja bavim nijesu nešto naročito tabu, i ja uopšte nijesam spisateljica koja nešto puno piše o seksu. Ali mnogi me tako doživljavaju. To ima veze s time što je naše društvo veoma konzervativno, pa kad žena piše otvoreno o nekim našim tabuima, doživljavaju kao mali skandal. Druga stvar je u tome da su ljudi stali kod Bukovskoga - a možda nijesu ni ranije čitali druge autore koji su puno bolji i sočniji od njega.

Vaša knjiga je puna balkanskih kompleksa, ali pored toga vaše priče su univerzalne i funkcionišu na širem prostoru. Kako to objašnjavate?

- Nijesam sigurna da tako dobro funkcionišu na širem prostoru - to tek treba da se vidi. Ipak priče najbolje prolaze na balkanskim prostorima, gdje su problematike s kojima se bavim prepoznatljive. Realnost opisana u pričama je ljudima iz zemalja bivše države poznata, a ipak malo različita zbog neke specifičnosti makedonskog jezika i kulture, pa ljudi se povezivaju bez pristrasnosti koju osjećamo kad čitamo o našem, izvornom kontekstu. No, da kažemo da ste u pravu, i da priče funkcionišu i drugdje: to bi bilo zbog univerzalnosti teme bračne disharmonije, disfunkcionalnost u porodičnim odnosima kako i intimne probleme koje proizilaze iz rodovne uloge u patrijharhalnom društvu. Ne stremim da budem originalna, jer ne vjerujem u originalnost: sve su priče več davno ispričane. Način pričanja čini priču specifičnom, tj. lokalni kontekst i opis vremena u kojem živimo.

Autorka ste četiri zbirke priča: „Žvrljotine“, „Osmica“, „Moj muž“ i “Nikuda ne idem”. O čemu ste pisali u prethodne dvije zbirke? Koliko su one poetski slične?

- Rekla bih da mi je poetika slična u svim zbirkama. Dobila sam kritike za to kad je u Srbiji nedavno izašla moja posljednja zbirka, “Nikuda ne idem”. Ali iskreno, ne bih da publika očekuje da sada pokazujem nešto “novo” stilski i tematski - to su teme koje me zanimaju, to je stil kojim pišem. Ne očekujem ni ja od mojih omiljenih pisaca koji takođe u svojoj prozi obrađuju teme vezane za, recimo, disfunkcionalnost u svakdonevnim odnosima da odjednom napišu sci-fi roman. Tako i ja sam se oduvijek bavila ovim temama i razvijala sam narativni stil. Naravno, ne govorim da nema prostora za razvoj - to bi bilo suludo, i nadam se da ću još puno naučiti od kritike i od vlastitog rada. Inače, prva zbirka mi je najmladalačkija - napisala sam je u ranim dvadesetim godinama i ima tu nekoliko priča ispričanih iz vizure djeteta, vjerovatno pošto sam imala potrebu da odradim to što sam promatrala u djetinjstvu. “Osmica” je već stilski slična drugim zbirkama - tu su opet problemi pojedinaca uzrokovani društveno-političkim kontekstom, tako da su kritičari često govorili da je ova knjiga o post-tranzicijskom periodu. Ali kako mi već decenijama živimo u post-tranziciji, može da se kaže da su mi sve zbirke post-tranzicijske.

Vi ste zaposleni kao vanredna profesorica američke književnosti na Filološkom fakultetu u Skoplju. Recite nam kakve su nove generacije studenata? Koliko njih interesuje i kako razumiju književnost?

- Teško je generalizirati o novim generacijama, jer nekad dobiješ generaciju koja ima svoj karakter zbog toga što su neki studenti dominantni pa onda oni tako djeluju na grupu koja prihvata njihov karakter kao svoj. Dogodilo mi se to nekoliko puta, pa zato ne mogu da kažem da je sigurno nešto ovako ili onako. No, primijetila sam to da su generacije različite zbog tehnoloških uređaja koji koriste, i da mi moramo prilagoditi njihov način učenja prema tome. Nijesam primijetila da nešto manje čitaju ili da imaju neki različit odnos prema književnosti - no vidim da im je naša prošlost još dalja nego što je nama bila. To je zbog toga što ne znaju baš povijest, pa Drugi svjetski rat im je dalek kao što je nama bio Prvi. Filmovi iz 70-tih godina su im anahroni pa ne mogu se previše oslonjati na neke klasike poput “The Great Gatsby” (1974, Dž. Klajton) s Miom Farou i Robertom Redfordom jer im je poetika tog vremena komična - isto kao što ja ne mogu da podnesem poetiku Luhrmannovog Getsbija. No nešto što me veseli u vezi ovih generacija je to što su bezobrazniji i ne priklanjaju se autoritetima kao što je bio slučaj u ranijim generacijama. Pogotovo me raduje kad vidim da su studentice otvorene i da postavljaju pitanja i zahtjeve koje bi u prošlosti bili tumačeni kao bezobrazni.

Kako izgleda makedonska književnost danas? Koje su teme dominantne? Šta se najviše čita?

- Čitaju se savremeni autori popularni u regionu kao što su Kurejši, Uelbek, Šlink i Ferante, no čita se i domaća književnost, koja je u toku posljednjih 10 godina dobila na snazi pojavom bitnih autora poput Lidije Dimkovske i Goce Smilevskog. Sad se pojavila nova generacija proznih autora koji uglavnom pišu romane, gdje su najčitaniji Petar Andonovski, Frosina Parmakovska i Davor Stojanovski.

Nedavno je okončan spor oko imena Makedonije. Kako danas Makedonci gledaju na prošlost svoje zemlje? Da li im je bliža zajednička slovenska prošlost u Jugoslaviji ili su okrenutiji helenizmu, antičkoj prošlosti?

- Jedanaest godina vladanja VMRO-a je donijela vraćanje prošlosti ili “antikvizaciju”, proces koji se materijalizovao u arhitektonskom čudovištu “Skopje 2014”. Antikvizacija je, po meni, manifestacija kompleksa nove države, kompleksa inferiornosti prema zemljama koje su istorijski starije nego što smo mi. Ova mitologizacija povjesti je naravno, nacionalistička, a sve što je nacionalističko je štetno. Promijenili smo ime, da, što smo morali napraviti kako bi riješili sukob s Grčkom. No u suštini tog sukoba nije bila antikvizacija, nego problemi uzrokovani iz grčkog građanskog rata, zatim trpanje probleme pod tepih, a na kraju dugogodišni makedonski i grčki nacionalizam. Promjena imena je bolna tačka našeg društva, i koliko i da mislim da je dugoročno pozitivna i da je bila praktično nužna, isto mislim da je u suštini apsurdna, i da je grčki zahtjev i insistiranje bilo naročito siledžijsko. No moramo gledati u budućnost, a ne u prošlost, pa se nadam da ćemo polako popraviti odnosesa susjedom.

Kako gledate na književnost nastalu u bivšim jugoslovenskim republikama? Imate li svoje favorite?

- Zavidim vam što imate širi geografski prostor gdje se govori, čita i piše na istom jeziku, pa ne morate da se međusobno prevodite, možete se međusobno zvati na tribine i debate, i naravno, tržište vam je veće i razvijenije nego što je naše. Imate regionalne nagrade koje podstiču autore na natječaj i progres, imate razvijeniju kritiku. Vrlo je teško egzistirati kulturno u jednom prostoru od 2 miliona stanovnika, u državi gdje samo vi pričate taj jezik. Osjećaj je klaustrofobičan, pa drago mi je što nekako mogu sudjelovati u bivšom juglosovenskom prostoru i imati kontakt s književnošću koja se ovdje stvara. Imam svoje favorite, da: Olja Savičević Ivančević, Tanja Mravak i Robert Perišić.

Lako je razočarati se jer progres nikad ne dolazi brzo

Bavite se aktivizmom i često ukazujete na probleme u kojima se makedonsko društvo nalazi. Ima li rezultata i odjeka u tome?

- Naravno da ima. Ali ne zbog toga što sam sama djelovala, nemojte me pogrešno razumjeti. Bila sam dio aktivističkog pokreta u Makedoniji u vremenu vladanja partije VMRO DPMNE, kad smo 11 godina imali autoritarnu vladu koja je bila tlo za gajenje fašističkih ideala. Godinama sam protestvovala na cesti zajedno sa drugim aktivistima, a protesti su u jednom trenutku razvili kritičku masu, postali su masovni i pomogli da padne režim. Sad imamo novu vladu koju opet kritikujemo. Nova vlada nije fašistički nastrojena i ne ugrožava ljudska prava, no ponaša se prema kulturi kao da je nebitna, pa postavljaju svoje nekvalifikovane partijske ljude na bitne pozicije. Naravno, imaju i ogroman problem s korupcijom. S druge strane sam jako aktivna u feminističkom pokretu u Makedoniji (sad Sjevernoj). S drugaricama - aktivistkinjama smo pokrenuli makedonsku verziju #MeToo pokreta. S mojom koleginicom, Anom Vasilevom, organiziramo i moderiramo večeri pričanja ženskih priča, “PičPrič”, inicijativa koja je postala jako popularna. Vidim promjenu u načinu razmišljanja zbog aktivizma, vidim rezultate, vidim da se otvaraju bolne teme i da su ljudi sve više i više svjesni o pitanjima rodne nejednakosti. Lako je razočarati se, jer progres nikad ne dolazi brzo, no bitno je korak po korak strpljivo raditi i ne odricati se vlastitih ideala.

( Vujica Ognjenović )