Tuzla - grad na obodu iščezlog mora

Lakše je pisati o Alhambri nego o Tuzli. Alhambra je svačija, ponajmanje pripada ljudima iz Granade. A Tuzla je jednom bila samo moja. Ili sam, kao tuzlanski gimnazijalac, umislio da je moja.

Da bih opisao tu, moju Tuzlu, moram zaobići gradsku maskotu kozu, koja mekeće iz poslovice - „Cijela Tuzla jednu kozu muzla“. Moram posegnuti za istorijom fudbala. Za Atletiko iz Madrida je drugom polovinom sedamdesetih igrao dugokosi i brkati Argentinac Ruben Ajala. Na gimnazijskom igralištu u Tuzli lopta je znala da sjedne na volej. Onaj koji ne bi odolio, pogrešno procijenivši ugao pod kojim će zahvatiti fudbalku, pratio bi začuđenim očima kako ona preko gola i zaštitne žičane ograde u visokom luku pada u betonsko korito rijeke Jale.

Ajala u Jalu

Svi momčići iz obje ekipe bi uglas povikali: Ajalaaa! U prevodu bi to značilo - marš po loptu u Jalu.

Pred kraj školske godine, za toplih ljetnjih dana, to bi bio najmanji problem. Izuješ se, začepiš nos i siđeš ka trulozelenim baricama koje ostaju iza skoro usahle Jale. Na stopala bi se zalijepile masne naslage koje su svjedočile o socijalističkom industrijskom napretku čiji je otpad završavao u Jali.

S jeseni bi Jala znala nadoći i poprimiti karakter ozbiljne rijeke. Tada bi se u lov za fudbalkom moralo potrčati još dok je bila u vazduhu, sprint je morao biti nemilosrdan, jer je krivac imao strčati do vode i zagaziti u nju prije nego što ona odnese loptu negdje prema Lukavcu.

Bilo je to vrijeme kada je svaki tuzlanski gimnazijalac kojem je fizičko predavao Gajo, bio ponosan na činjenicu da je pod istim koševima jednom trčkarao Mirza Delibašić zvani Kinđe. Jer je Gajo znao nekima od nas reći da su smotani, a da se kod Kinđeta odmah vidjelo da će postati as.

U to vrijeme ste mogli da čujete od ostarjelog profesora Đermanova priču o sedam svjetskih čuda. Matematičke jednačine su, barem u meni, izazivale strast rođenog lovca na rješenje zagonetki. Bile su magične kao poezija. Volio sam svoju gimnaziju iako je imala nemilosrdne, visoke kriterijume. To je bila škola u kojoj sam kao temu maturskog rada mogao izabrati antiratne poruke u Remarkovoj književnosti.

Tuzla s kraja sedamdesetih

Izlazilo se na Teleks, rukometno igralište nadomak pravoslavne crkve koje bi za ljetnjih mjeseci bilo pretvarano u diskoteku na otvorenom: “Black Betty”, “We Will Rock You” i „How Deep Is Your Love“. Ponekad se izlazilo i u Stelekt ili Omladinski. U Tuzlanskoj Pivnici bančili smo svojim prvim punim kriglama. Na tuzlanskoj pijaci švercer mi je podvalio prve bofl farmerke marke Doringo. Djevojka koja je sjedjela ispred mene u klupi prezivala se kao najbolje lijevo krilo tuzlanske Slobode svih vremena - Šećerbegović. Na stadionu Tušanj trčali smo za ocjene svoja dva kruga po atletskoj stazi. Na kraju smo bili mladi, srećni i sa dušom u nosu. Jedna od najranijih uspomena: još nisam pošao u osnovnu školu. Sa majkom sam pred bolnicom na Gradini. Sestra nam maše sa prozora na nekom od viših spratova. Ona ima žuticu pa joj se ne smijemo približiti. Nisam tada mogao znati da će žena, čijih sam se skuta držao, dok smo mahali sestri, moja majka, svoje posljednje riječi izugovoriti baš u toj bolnici.

Sve mi ovo prolazi kroz glavu kada se, kao sada, ponovo nađem u Tuzli.

Zvanična Tuzla

Moja privatna Tuzla i ona iz turističkih vodiča dodiruju se u opštim činjenicama o gradu. Neolitski korijeni prve naseobine govore o jednom od najstarijih evroskih mjesta koje je homo sapiens izabrao za svoje stanište. Keramička posuda u kojoj se slana voda kuvala da bi se dobila so, pokazuje zašto su skoro sva istorijska imena grada povezana sa natrijum-hloridom. Malo znamo o predslovenskom i ranom slovenskom periodu. Tek u hronikama Konstantina Porfirogenita grad se pojavljuje kao Salines, a gospodar je raški knez Časlav. Kulin Ban nije imao previše sluha za izvore slane vode i naslage soli pod gradom u oblasti koja se zvala Soli, pa je monopol za trgovinu u svojoj čuvenoj Povelji dodijelio - Dubrovčanima. Ovakva neoliberalna politika nije mogla doprinijeti razvoju. Tek kada su Turci drugom polovinom XV vijeka osvojili Tuzlu i dali joj današnje ime - tuz na turskom znači so - počelo je plansko dobijanje soli. Na početku je to bilo 13 tona godišnje, da bi 1875. bila zabilježena proizvodnja od 640 tona. Austrijska okupacija je značila i industrijalizaciju. Godine 1917. tuzlanska Solana proizvodila je oko 44.000 tona soli.

Eksploatacija je nastavljena u svim narednim državama. To je imalo cijenu. Četiri godine sam, silazeći sa autobusa na Kajmak-stanicu odmah ispod pravoslavne crkve, skoro svaki dan prolazio kraj močvarnog područja iz kojeg je virio krov stare kuće. Slijeganje zemljišta zbog vađenja soli ispod grada je poprimilo razmjere urbicida. To područje je do danas potonulo 17 metara. Nestajala je stara gradska supstanca, sjeverno i južno od tog područja nicali su neboderi.

Bosansko parče Panonskog mora

Gradska vlast je 2003. od nevolje napravila šansu. Na mjestu gdje je zemlja progutala pola gradskog centra, nastalo je slano jezero sa uređenim kupalištima - Panonska jezera. Po ovome je Tuzla jedinstvena u Evropi - ona ima svoje majušno more u srcu grada.

Navala gostiju je zagarantovana.

Odmah do kupališta, na terenu koji tone, nalazi se drvena džamija iz druge polovine XVI vijeka - Džindijska džamija. Sa drvenom munarom i krovom na četiri vode ona je autentični bosanski odgovor na uvoznu orijentalnu arhitekturu. Kao da je Meša Selimović dervišku tekiju Ahmeda Nurudina zamislio gledajući ovu džamiju. Ako bih birao između nje, Čaršijske i obnovljene Poljske džamije onda bi titula misice među tuzlanskim džamijama sigurno pripala ovoj drvenoj ljepotici.

Nedavno sam je opet dobro zagledao. „To je sagradio Ibrahim-paša, 1524“, dobaciovao je za mnom prosijedi čuvar parkinga. Ne znam da li on stvarno vjeruje u taj pogrešni podatak, ali nije on kriv. Na Balkanu je istorija uvijek ples na ivici glasine.

Minaret se preko glava kupača i jezera došaptava sa zvonicima pravoslavne Crkve Uspenja Presvete Bogorodice iz 1882. i Katoličkog kulturnog centra “Sv. Franjo”, upravo sagrađenog na mjestu nekadašnje katoličke crkve koja je bila žrtva slijeganja terena.

Nema više "Partizanke"

Oni koji su skloni kultivisanoj nostalgiji, otići će na ćevape u „Limenku“ naspram jezera. Pet ćevapa u velikoj lepinji se nekada zvala „Partizanka“, a sada na karti stoji „Ljiljanka“. Oni skloniji lokalnom ukusu reći će da su ćevapi kod Zlaje na Slatini bolji. Ja odlazim do „Limenke“ jer je ona mjesto moje mladalačke gladi.

Pivopije će svakako pronaći sebe u tuzlanskoj Pivnici. Tuzlansko pivo nikada nije izašlo iz lokal-patriotskog kruga. Tuzlaci su ga pili više iz inata, jer je jednako prosječno sarajevsko pivo, tretirano kao bolje, što je Tuzlake nerviralo kao i ukupni sarajevski „glavnogradski“ narativ. Ali u tuzlanskoj pivnici možete dobiti vrhunsko točeno, nefiltrirano pivo, propraćeno svim vrstama roštiljskog mesa, a ponekad i muzikom uživo.

Ako ste za još poneko finije mjesto, onda je „Snack bar“ sa baštom hotela Tuzla sigurno dobar izbor. A vrhunski gastronomski užitak donijeće vam, uz odgovarajuću cijenu, restoran „Zlatnik“. Jedino tamo sam na jelovniku pronašao krušku spremljenu kao tufahiju.

Ljubitelji narodnjačkog retro treša iz sedamdesetih i osamdesetih će nadomak teniskih igrališta ili kako Tuzlaci kažu „pod Banjom“, odmah ispod „Zlatnika“, pronaći restoran sa odličnom kuhinjom i senzacionalno lošim narodnjačkim bendovima - „Sezam“. Sudeći po tome šta mladi ljudi slušaju, suburbano zapomaganje i sve verzije turbofolka su trijumfovale i ovdje, kao i na drugim mjestima bivše Jugoslavije. Gdje li su sada članovi lokalnog legendarnog benda Terusi koje su prije pola vijeka kao heroje slavili po povratku sa Beogradske gitarijade? Da vide u šta se izmetnu nekada tvrdi grad radničkog roka.

Našminkana stara dama

Ono što je ostalo od starog centra preuređeno je i dotjerano. Nestala je zgrada stare opštine, i nju je počela gutati zemlja pa su je srušili. Ali je ostao lijepi trg sa fontanom, čaršijska česma ispred džamije i aščinica pred njom. U blizini sam davno kupovao „Varteksov“ Levis i svraćao na kafu u vremenu kada u naš život još nije ušao kapućino.

Nema više poslastičarnice „Korzo“ koja je bila na nekadašnjem gradskom korzu. Dogurala je do prije neku godinu i tiho preminula u dubokoj starosti. Još imam fotografije iz srećnijih dana, kada je to bila prva stvar koju bih uradio kada dođem u grad - nekoliko stepenica do terase „Korza“, urmašica i boza.

Možda je Tuzla posebna jer u njoj jedva da ima građevina starijih od jednog vijeka. U utrobi zemlje nalazi se već jedan progutani grad. Kažu da se početkom milenijuma, nakon prestanka nekontrolisane eksploatacije soli ispod grada i upumpavanja tehničke vode u šupljine, zemljište smirilo. Tako je ono što je ostalo od potonulih carstava, osmanskog, austrougarskog i jugoslovenskog, moglo biti donekle obnovljeno i dotjerano.

Nešto je ostalo skoro isto kao prije. Toksičnost vazduha u zimskim mjesecima zna premašiti zagađenost svih gradova Evrope pa i svijeta.

Rane koje dišu

Ovaj put neću o predratnim godinama kada sam radio kao urednik u jednoj tuzlanskoj izdavačkoj kući. Pamtim sva lica prijatelja za stolom u pozorišnom bifeu neki dan prije mog konačnog odlaska iz grada. Sada znam ono što prije 27 godina nisam znao - ti ljudi se u istom sastavu više nikada neće okupiti za stolom.

Nisam htio ovaj put ni o ratu. Ali hoću da spomenem da nisam ravnodušan prema mjestu koje se zove Kapija. Tu je neki divljak sa Ozrena granatom ubio 71 osobu, mahom mlade ljude koji su izašli u obližnje kafiće. Bio je 25. maj 1995. Za to još niko nije otišao na robiju. A trebalo je. Jer je jedan srpski oficir pravosnažno osuđen. Ali je na slobodi, u Beogradu. Na Kapiji je u tekstu urezanom u spomen na pogibiju mladih ljudi kao krivac imenovan „srpski fašistički agresor“. Mnogo bi bolje bilo da on dobije ime i prezime.

Kao što još ni dana nije odrobijao zločinac koji je 15. maja 1992. nakon napada na kolonu srpskih rezervista koja se povlačila iz Tuzle, „ovjeravao“ bespomoćne srpske ranjenike hicem u glavu. Jednog su optužili, pa pustili. Znači, rane ovog grada još uvijek dišu.

Nisam htio ni o ekonomiji koja je podijelila sudbinu svih radničkih gradova bivše Jugoslavije. Deindustrijalizacija. Ali je pod zemljom ostalo još uvijek dovoljno uglja, kvarca i soli.

Šta je meni Tuzla?

Učim da živim sa svim tim. Ipak je lako voljeti Tuzlu, koja je, neka se i to zna, jedina ostala „miješana zona“ sa jasnom bošnjačkom većinom, ali sa skoro trećinom „ostalih“, dok su drugi urbani centri zemlje na ovaj ili onaj način u posljednje tri decenije sveli manjinske populacije na nekoliko procenata, na bezazleni, folkloristički nivo. Ovo je grad koji još uvijek ima ateističko groblje, na kojem najčešće zajedno počivaju supružnici različitih konfesija. Čaršije koje na sjeveroistoku Bosne okružuju svoj prirodni centar često ogovaraju „crvenu Tuzlu“. U tome ima i palanačke zavisti i ideološke zadrtosti.

Naravno, mogao bih početi da nabrajam znamenite Tuzlake, poput slikara Ismeta Mujezinovića ili prvog bosanskohercegovačkog akademskog slikara Đorša Mihailovića, da govorim o Međunarodnoj galeriji portreta. Mogao bih da se sjetim svih onih ljudi rođenih ovdje - ozloglašenih ili omiljenih - od Lepe Brene do Biljane Plavšić ili braće Andrić koji su sedamdesetih predvodili ustašku terorističku grupu koja je upala u Jugoslaviju, ali i Titovog generala koji ih je lovio - Franje Herljevića. Tu si i braća Nojgebauer, Norbert i Valter, talentovani umjetnici nemačkog porekla koji su ostavili trag u svijetu stripa i filma. Tu je i pjesnik Uskufi iz XVII vijeka. On poziva inovjernu braću u svoju vjeru uz ove stihove: Otac jedan, jedna mati Prvo bi nam, valja znati. Jer ćemo se paski klati?

Možda je Tuzla drukčija zato što je naprosto radnički grad koji je apsorbovao tehničku inteligenciju i radništvo iz cijele Austrougarske i potom Jugoslavije. To je grad u kojem gradonačelnik gandijevski propovijeda toleranciju kao najviši stepen moći. A u srcu grada može se pročitati: „Građani Tuzle obnoviše Soni trg 2004. godine, sa vjerom da je ljubav izvor nastanka i vječitog trajanja svijeta.“

Ovdje se, bez obzira na sve prisutniju sarajevsku akcentualnu dominaciju, na ulici još uvijek čuje jezik kojim je pisana knjiga „Derviš i smrt“. Mešin jezik. Moj jezik.

I uvijek kada svratim u Tuzlu, uronim u njega kao u toplu, slanu vodu.

( Dragoslav Dedović (DW Beograd) )