Zašto Zemlja ima Mjesec i kako on utiče na našu planetu?

Mjesec, Zemljin prirodni satelit, okružuje našu planetu milijardama godina, i prije nego što su okeane nastanili prvi oblici života, čak i prije nego što je Zemlja bila dovoljno hladna da ima okeane.

Na noćnom nebu plijeni stabilno i mirno, ali njegova prošlost nije ni nalik tome. Mjesec se formirao prije oko 4,5 milijardi godina, kada je solarni sistem još uvijek bio u povoju, a komete, meteori i asteroidi se sudarali okolo. Smatra se da je iz jedne takve kolizije između Zemlje i kugle veličine Marsa, kada je rastopljeno kamenje odletjelo u svemir, njegovim hlađenjem i spajanjem, nastao Mjesec, kakvog ga danas poznajemo.

Njegove bliske veze sa mladom Zemljom čine Mjesec najpogodnijim i najlogičnijim za istraživanje o nastanku i razvoju našeg solarnog sistema i naše planete. S druge strane Mjesec nema tektonske aktivnosti kojima bi se mijenjao njegov pejzaž, niti ima kišu i vjetar koji spiraju drevno kamenje i stijene.

Sva Mjesečeva lica

U našem solarnom sistemu ima više od 190 vrsta Mjeseca koji okružuju druge planete i asteroide, a naš Mjesec je peti po veličini. Njegov prečnik je otprilike trećina prečnika Zemlje.

Na svakih 27,3 dana Mjesec napravi jedan krug oko naše planete, dok se, takođe, okrene jednom i oko svoje ose. Ove sinhronizovane rotacije nebeskog plesa čine da uvek ista strana Mjeseca bude okrenuta ka nama.

Posmatrano sa Zemlje, površina Mjeseca osvijetljenog Suncem se smjenjuje, stvarajući poznati ciklus od mladog do polumjeseca. Ova pojava je rezultat promjene položaja Mjeseca u odnosu na Zemlju i Sunce, a 29,5 dana je potrebno da se potpuno završi jedan lunarni ciklus. Iako je samo jedna strana Mjeseca uvijek okrenuta prema Zemlji, ne postoji nešto poput „tamne strane”, kao što mnogi nazivaju stranu Mjeseca udaljenu od naše planete. Čak i najudaljenija strana Mjeseca dobija sunčevu svjetlost, ali je mi sa Zemlje ne vidimo.

Mjesečevo kamenje

Tokom Apolo misija astronauti su donijeli 382 kilograma mjesečevih stijena, peska i prašine, kako bi omogućili naučnicima da istraže površinu Mjeseca. Na osnovu ovog materijala se saznalo mnogo o mjesečevim formacijama i evoluciji. Prvobitno, površina Mjeseca je bila prekrivena okeanima magme koja se postepeno hladila i kristalizovala, pri čemu su kristali manje gustine dospjeli na površinu. Veliki dio površine Mjeseca čini svjetlucavi kamen anortozit, koji sa Zemlje vidimo kao blještave djelove površine Mjeseca.

Nakon nekoliko milijardi godina ova blistava površina prepuna je tamnih tragova i mrlja. Mnoge od tih tamnih zona su ogromni prostori lunarnih bazalta, nalik na stijene koje sačinjavaju havajska ostrva. Ove zone su nastale kada su rastopljene stijene, tokom erupcija dospjele na površinu. Iako se smatra da su sve samo vidljivi tragovi erupcija iz perioda koji sada smatramo drevnim, neki zemljotresi iz perioda Apolo misija ukazuju na to da Mjesec možda nije sasvim geološki mrtav.

Ispod lunarne kore, slično kao u sastavu Zemlje, nalazi se omotač u čiji sastav naučnici nijesu još sigurni. Nedavna istraživanja pokazala su da je ovaj sloj djelimično sastavljen od minerala piroksena i olivina. U središtu Mjeseca nalazi se malo jezgro bogato gvožđem, široko nešto više od 482km, što je otkriveno analizom seizmičkih talasa koji prolaze kroz unutrašnjost Mjeseca.

Vlažno stanište

Isprva se mislilo da je Mjesec suv, „ispečen” pejzaž. Vremenom su naučnici pronalazili sve više znakova da to nije tačno i da je Mjesec vlažniji nego što se mislilo. Iako voda u tečnom agregatnom stanju ne može da se zadrži na površini Mjeseca, sićišne staklaste perlice leda iz zasušenih vulkanskih kanala sugerišu da se duboko ispod nalazi iznenađujuća količina vode. Zanimljivo je da se voda takođe oslobađa tokom sudara meteora sa Mjesecom. Na taj način se godišnje oslobodi oko 220 tona vode, što su vrijedni rezervoari za hidrataciju i gorivo za buduće ljudske posjetioce ili čak dugoročne stanovnike predloženih lunarnih baza, koje bi mogle poslužiti kao početna tačka za istraživanje svemira na dalje.

Život sa i bez Mjeca

Mjesečeve faze obezbijedile su ritam za generacije ljudi koji su na osnovu toga izradili kalendare. Jedan od najznačajnijih uticaja Mjeseca ogleda se u plimama na Zemlji. Mjesečevo gravitaciono polje izaziva stvaranje izbočine vode na najbližoj strani naše planete, a druga se stvara na najudaljenijoj. Kako se Zemlja rotira, dio na koji utiče gravitaciono polje Mjeseca se pomjera stvarajući plimu na svakih 12 sati, na bilo kom „pogođenom” mjestu.

Mjesec takođe smiruje oscilacije Zemljine lopte pri čemu našu klimu čini stabilnijom. Kretanje nagiba naše planete usmjerava distribuciju sunčeve energije, što može da utiče na stvaranje ledenog doba. Bez Mjeseca nagib naše planete varirao bi za čak 85° što bi izazvalo „divljanje” klime.

Svake godine uticaj Mjeseca se postepeno smanjuje, kako se on udaljava od naše planete u svemir. Na godišnjem nivou to se dešava za po 2 cm. Ovo je rezultat mjesečeve uloge u plimi na našoj planeti. Kako se naša planeta rotira malo brže od orbite Mjeseca, plimna izbočina koja se izdiže na strani Zemlje najbližoj Mjesecu, vrti se neposredno ispred kugle, vuče Mjesec koji lagano ubrzava svoju orbitu i udaljava je.

Mala je vjerovatnoća da će Mjesec u potpunosti odletjeti od naše planete. Mali sjajni, Zemljin prijatelj nastaviće da kruži oko Zemlje milenijumima koji dolaze, sve dok je njeno umiruće Sunce ne uništi.

Izvor: Nacionalna geografija

( Vijesti online )