Planina koja osvaja brzo, a ne pušta lako

Ponovo sam se družila sa Lukavicom. I sa Zagarčanima i mojim Božom. I svi me se sjećaju. Lukavica me pamti po ushićenju kada sam vidjela Mali Žurim, Zagarčani po tome, kako reče Rajko Filipović, „što sam ih spasila iz snijega“, a Božo što sam pala u taj isti snijeg i što je tada prvi put “izašao u medije”. Isti osmijeh sreće imali su svi jer mora se tako kada dođete na Lukavicu. Tamo je i nepozvani gost dobrodošao, i stranac je prijatelj.

“Lukavica je ljepota jedna. Pravo bogatstvo. Čista vazduh, klima. Bolujem od šećera, pritiska, masnoće. Ljeti dolje ne mogu da mrdnem, a ovdje bih, čini mi se, preskočio kolibu. Ovo je zdravlje”, priča Slobodan Vujović iz Donjeg Zagarača.

Obradovao se dolasku ekipe “Magazina” jer čašica razgovora svima prija. Sebe, kao i ostali Zagarčani koji nemaju stoke, zove vikendašem iako na Lukavici ostane i po dva mjeseca.

“Moji su stari nekada izlazili ovdje, pa je i meni želja bila da ovdje nešto napravim. Kupio sam ovu vikendicu prije 30 godina, kada ovdje nije bilo nikakvog puta. Malo sam je sredio. Žena i ja ostanemo po dva-tri mjeseca, a unučad po petnaestak dana”, kaže Slobodan i sa osmijehom doda da mu sjutra dolaze unuci pa on i supruga moraju spremni da ih dočekaju.

Zagarački katun nalazi se na 1.650 metara nadmorske visine, ispod Malog troglavog Žurima, gordog gospodara Lukavice. Ljeti je planina “živa”. Sve vrvi od vikendaša, turista. Svega dvadesetak domaćina izdiže sa stokom.

Dok nam pokazuje njenu “malu radionicu bijelog mrsa” Stanka Raičević priča da joj radni dan počinje u pet, da ima posla od ujutro do uveče, da se trudi da joj sve bude uredno i da njeni proizvodi budu po ukusu kupaca. A njih, priznaje Stanka, nije teško naći kada imate kvalitetan mrs. U kolibi sve besprekorno čisto, sve bliješti od bjeline, a mrs opija sva čula. Njenog supruga Petra, koga svi znaju po nadimku Mišo, zatekli smo kako pravi mjehove za sir. Trebaće im ove godine, reče, sigurno dvadesetak.

“Od kada sam se penzionisao baba i ja dolazimo na Lukavicu. Ima već desetak godina. Radimo dosta, a pomažu nam snahe, sinovi, unučad. Potrudio sam se da ovdje stvorim dobre uslove. Ništa nam ne fali, samo nam je prilaz od spomenika loš, razbismo auta. Sve što proizvedemo proda se na kućnom pragu i to unaprijed. Puno znači kvalitet. Kupca možete jednom prevariti, više ne”, priča Mišo i ne bez ponosa, ali i ne bez razloga, pokazuje vikendicu.

Kada dođete na Lukavicu, brašnjenik vam ne treba. Svi se trude da vas ugoste, da vas, kako kažu, skromno dočekaju. A od njihove skromne trpeze možete samo da se zastidite jer sve su rjeđi primjeri da pred nepoznate goste ljudi iznesu sir, skorup, goveđu i svinjsku pršutu, domaći hljeb.

“Svetana, ljut sam na tebe. Što ne reče da ćete da dođete. Skuvali bi jagnjetinu u varenici ovako vam stavismo samo ovo što je pri ruci”, ljuti se Rajko Filipović dok njegova supruga Jelena postavlja trpezu.

Mnogi bi željeli da imaju to što je Filipovićima “pri ruci”. Ali, nažalost sve je rjeđe onih koji su spremni na toliki rad, ali i onih raspoloženih da nepozvane goste dočekaju sa takvom trpezom.

“Odavno se bavim ovim poslom. Ovo je za mene život. Poželio bih da bude više vikendica i stočara, a ne da smo u manjem broju. Sada je stanje bolje nego prošle godine. Više je onih koji su izdigli, više onih koji dolaze kao vikendaši. Nadam se da će sledeće godine da ih bude još više. Najveći problem je što omladina neće da se bavi poslom kojim se mi bavimo. Njima je milije more nego planina. A ovo je netaknuta priroda”, gotovo u dahu reče Rajko koji se praktično rodio na Lukavici.

Filipovići imaju pravo bogatstvo - 200 ovaca, devetoro govedi, četiri konja, jedno ždrijebe, troje prasadi, kokoške…Fali im traktor, ali se Rajko nada da će i on uspjeti da dobije neki kredit preko Vlade. Kritikuje omladinu što zazire od sela i stočarstva, što od stoke bježe k’o od đavola.

“Evo imam četvoro djece, dva sina i dvije ćerke. Dok mi je mlađi sin Božo desna ruka i bez njega ništa ne mogu, stariji sin ovo uopšte ne voli. Sve su prilike da će Božo nastaviti porodičnu tradiciju. Volio bih da se i mlađi i stariji ugledaju na njega i tada neće moći da pogriješe”.

Jeleni je Lukavica druga kuća. Rodom je od Bečanovića, iz nikšićke Župe, tako da se katuni njene rodbine nalaze nekoliko stotina metara niže od njihove kolibe. Ova vrijedna planinka kaže da malo vremena ima za odmor ali da za prodaju ne moraju da brinu - sve što proizvedu im je unaprijed rasprodato.

“Ne volim da hvalim ženu, ali moram priznati da je prava domaćica. Džabe mi ovoliko stoke, ako nema ko da radi, da ovaj mrs pokupi”, kroz osmijeh kaže Rajko.

Sve što je rekao malo je za takvu domaćicu. U to se uvjerila i ekipa “Magazina” jer Lukavica je toga dana mirisala na vrući hljeb i skorup vrijedne Jelene. Da nam Rajko ne zamjeri - i pršuta je bila za desetku - ali mrs njegove domaćice je posebna priča.

Ostavili smo Lukavicu iza sebe. Ali ne zadugo, jer njoj čovjek mora da se vraća. Ona je takva. Osvoji vas brzo, a ne pušta lako. Širina njenih livada, visina njenog neba, vrhovi Žurima i vrijedni i ljubazni domaćini, nikoga ne ostave ravnodušnim.

Božo, car planine

“Ništa mi ne bismo mogli bez Boža. On nam sve pomaže. Obožava konje i šarplanince. Ma, Božo je pravi car planine”, ponosno kažu Jelena i Rajko za njihovog četrnaestogodišnjeg sina.

Boža smo sreli sa drugarima, Vukom Đuričkovićem i Ivanom Markovićem. Sva trojica na konjima. Drugačije je i teško zamisliti kada je Božo u pitanju. Obojica dječaka se hvale da ih je Božo naučio da jašu, da nije bio strog kao instruktor, do vole konje i Lukavicu i da je “planina život”. A Božo “raste” jer mu je drago što je uspio da na drugare prenese ljubav prema Lukavici, konjima i psima.

“Sve su ovo moji konji. Drago mi je što drugare učim da jašu. Brzo uče i dosta njih sam naučio. Posebno mi je drago što je sve više mojih vršnjaka koji dolaze na Lukavicu. Baš se lijepo zbog toga osjećam”, priča Božo dok miluje njegovog Zekana.

Voli on i ostale konje, ali Zekan mu je glavni. Bez njega ne može. Naredne godine završava osnovnu školu. Volio bi da upiše srednju veterinarsku jer životinje obožava. Otac kaže da su Boža zvali ljudi iz Srbije i Republike Srpske da dođe kod njih da uči školu i radi, ali još je mlad da se odvaja od njih. Ne mogu, kaže, oni bez Boža. A ni Lukavica i Zekan ne mogu bez njega.

( Svetlana Mandić )