Kako vlada u sjenci pokušava da podrije Trampovu politiku i spasi svijet

Haotičnim stilom i uglavnom nepromišljenim i nesuvuslim mislima, Donald Tramp i njegovi saveznici skoro dvije i po godine nastoje da preoblikuju američku spoljnu politiku. Koristeći ovlašćenja predsjedništva, oni pokušavaju da zatrašuju države, povlače se iz međunarodnih sporazuma i nagrađuju Trampove lične prijatelje.

Međutim, u Vašingtonu se ulažu napori, ponekad tajno, kako bi se blokirale njegove promjene ili ublažio njihov uticaj. Neki pokušavaju da lobiraju Bijelu kuću. Neki se okreću drugim državama, čak i rivalskim, u pokušajima da spriječe ratove, ekonomsko uništenje ili nesporazume. U rijetkim prilikama, uticajni insajderi koje Trampova administracija prezire, sami preuzimaju na sebe “peglanje” međunarodnih odnosa koji su ostali netaknuti.

Za Trampa je to “država u državi” sastavljena od birokrata i zvaničnika koji, kako kaže, nastoje sa podriju svaki aspekat njegovog predsjedništva. U stvarnosti, demokrate, veterani spoljne politike i oni koji imaju udjela u međunarodnim izazovima poput klimatskih promjena, javno kritikuju Trampa, ali privatno pokušavaju da umire nervozne saveznike, izglade nesuvisle poruke i osujete destruktivne politike.

“Ako možemo da razgovaramo sa američkim saveznicima i podsjetimo ih da je Tramp uvrnuti djelić spoljnopolitičkog razmišljanja, to ih blago ohrabruje”, kaže Džared Blank, zvaničnik administracije Baraka Obame koji se specijalizovao za Iran i Avganistan.

Pojedinci se povremeno infiltriraju u administraciju u pokušaju da podriju ili isprave ono što smatraju rizičnim političkim izborom. “Morate pokušati da date sve od sebe u svakom sistemu da bi se forsirala politika koja ima smisla”, rekao je jedan spoljnopolitički zvaničnik Bijele kuće, koji je želio da ostane anoniman.

Mreže vlada u sjenci uvijek su postojale u Vašingtonu, okupljajući se u ekspertskim grupama kada njihova stranka ili frakcija nije na vlasti, da sastavljaju dokumenta i suprotstavljaju se pozicijama Bijele kuće u medijskim pojavljivanjima. Bivši zvaničnici iz različitih država se sastaju neformalno - privatno ili javno - da steknu uvid u aktuelno razmišljanje ili da prenesu poruke o svojoj vladi.

Ali, rijetko su, ako su ikad, takve figure preduzimale akciju sa ciljem da podriju, preoblikuju ili popune praznine u spoljnoj politici Bijele kuće, sa takvom urgentnošću kao za vrijeme Trampa, koje je obilježeno masovnim odlascima iz Stejt departmenta i imenovanjem lojalnih ljudi koji često nemaju puno znanja i iskustva.

"Nalazimo se u čudnoj situaciji”, kaže Vali Nasr, bivši dekan Fakulteta Džons Hopkins za napredne međunarodne studije i savjetnik u Bijeloj kući za vrijeme Obaminog mandata. “Institucionalni kapacitet se degradira. Postoji zabrinutost da politika izlazi iz kolosijeka.”

Čak i članovi Trampove administracije kažu da često moraju da zaobilaze šefa kako bi izdejstvovali primjenu zdravorazumske politike.

“Ljudi koji rade za njega čitaju Trampove zvanične izjave i onda odluče da ga ignorišu”, kaže Aron Stajn, direktor programa za Bliski istok u Institutu za spoljnopolitičko istraživanje.

Uoči predsjedničkih izbora 2020, mnogi kandidati Demokratske stranke otvoreno dovode u pitanje i suštinu i stil Trampove spoljne politike, pokušavaju da uvjere saveznike i neprijatelje u povratak na prethodne diplomatske norme i upozoravaju na posljedice aktuelnih kretanja ka nasumičnijem načinu rada.

“Danas, zbog neodgovornosti naših akcija, naši saveznici gube vjeru,” rekao je Džon Delejni, poslanik iz Merilenda i demokratski kandidat za predsjednika. “Ako se nastavi smanjenje našeg angažovanja u svijetu i ako nastavimo sadašnjim putem, to bi moglo značiti urušavanje bezbjednosne arhitekture svijeta.”

Sirija je jedna od glavnih političkih oblasti gdje je vakuum primorao Trampovo osoblje, kao i one koje brine budućnost Bliskog istoka, da pribjegnu nekonvencionalnim sredstvima kako bi se spriječio katastrofalni pravac. U korijenu problema, kažu insajderi, je nezainteresovani predsjednik koji se klacka između autoritarne diktature i totalne apatije.

“Njega zapravo ne interesuje upravljanje. On ništa ne nadzire”, rekao je Stejn.

Za razliku od pedantnog Obame, Tramp većinu spoljnopolitičkih detalja prepušta zamjenicima da bi se usmjerio na ono što ga stvarno interesuje - usponi i padovi u domaćoj politici, posebno komentari o njemu u medijima.

U slučaju Sirije, posao je prepustio Džejmsu Džefriju, karijernom diplomati koji je služio širom Bliskog istoka tokom mandata i demokratskih i republikanskih predsjednika. Džefri je naslijedio Breta Mekgurka, koji je dao ostavku prošle godine kada je Tramp objavio iznenadno povlačenje američkih trupa iz Sirije, kao i dodatno smanjenje broja vojnika u Avganistanu.

Trampova naređenja u početku djeluju nepokolebljivo. “Porazili smo ISIS u Siriji, što je bio moj jedini razlog da budemo tamo tokom Trampovog predsjednikovanja,” napisao je na Tviteru.

Nervozni saveznici, od koji neki imaju vojnike na terenu sa američkim snagama, počeli su da izražavaju sumnje. “Ako je politika SAD, kao saveznika NATO, da povlači svoj kontingent iz Avganistana, mislim da Bugarska više nema šta tamo da radi,” rekao je Krasimir Karakačanov, bugarski ministar odbrane. Međutim, Pentagon i Stejt department, zajedno sa političkim ekspertima u Vašingtonu, snažno su se usprotivili i počeli da zaobilaze Trampove direktive.

Prvo se Pentagon usprotivio Trampovoj naredbi da svih dvije hiljade vojnika SAD bude povučeno sa sjevera Sirije za 30 dana, i kupio 120 dana da se pobrine za ono što su predsjedniku predstavili kao logistiku “urednog” povlačenja. Potom je počelo interno lobiranje, pri čemu su se mnogi zvaničnici nadali da će Tramp izgubiti interesovanje. U međuvremenu, Džefri i njegov tim su se obratili Francuskoj i Britaniji, koje takođe imaju trupe na sjeveru Sirije.

Oko dvije hiljade vojnika SAD je ostalo u Siriji, a još nekoliko država je najavilo da će povećati doprinos naporima ka stabilizaciji. Tramp i dalje najavljuje smanjenje broja vojnika dok diplomate i zvaničnici koji nadziru Siriju “drže palčeve” da Tramp ne objavi novu promjenu politike.

Trampove ludorije, na tviteru ili na mitinzima, gubi efekat. U protekle dvije i po godine, mnogi u inostranstvu su se navikli na njegove nečuvene gestove i zahtjeve. “Nekad bi se strane prijestonice tresle kada objavi neki tvit. Sada ga ne shvataju previše ozbiljno”, rekao je jedan spoljnopolitički insajder.

Mnogi smatraju da pokušaji “države u državi” da obuzda Trampa nisu potpuno djelotvorni. Možda su spriječili haotično povlačenje iz Sirije, ali i dalje postoji opasnost od rata sa Iranom.

“Realnost je da ova administracija ne angažuje ekspertske grupe, ne angažuje spoljne stručnjake, nije otvorena za uticaj. Oni takođe ne slušaju profesionalce u administraciji,” kaže Nasr.

Uprkos naporima da se Iran ohrabri da sačeka Trampov odlazak, Iranci su poručili da nisu voljni da prihvate savjet SAD. U ovom trenutku, dobro pozicionirani iranski zvaničnici rade pod pretpostavkom da će Tramp biti ponovo izabran i da mogu očekivati da imaju posla sa njim do 2024.

“Očigledno je da je Tramp istorijska anomalija”, ocijenio je Aron Stajn.

“Pitanje je možemo li se osloboditi njega i da li smo u stanju da počnemo posao obnove”.

Tramove lakrdije, kao i pokušaji da se obuzda, imaju stvarne troškove. Trampovi saradnici, alarmirani njegovim stalnim zahtjevima na početku mandata da bi SAD trebalo da osvoje iračke naftne rezerve, umjesto toga su izvršili pritisak na njega da insistira da Bagdad obezbijedi američkim kompanijama povlašteni tretman u projektima obnove, prema riječima jednog bivšeg američkog zvaničnika.

Trampova administracija je izvršila pritisak na Irak da poništi unosne ugovore o proizvodnji struje sa Simensom i da umjesto njega izabere Dženeral elektrik. Irak je na kraju izabrao Simens, ali su Iračani zbog odlaganja morali da još jedno ljeto trpe dugotrajne nestašice struje.

Ostaje nejasno hoće li se uskoro okočati neizvjesnost i nepredvidivost Trampove ere. S obzirom na ankete koje pokazuju da je sačuvao popularnost u ključnim državama, mnogi u svijetu spoljne politike se spremaju za još četiri godine Trampovih ludorija ako bude ponovo izabran 2020. godine.

Ostali, uključujući bivšeg francuskog izaslanika u Vašingtonu Žerera Aroa, tvrde da Tramp predstavlja istorijsku smjenu, kraj poretka nakon Drugog svjetskog rata i početak nečeg drugog.

Pritisak na Iran da se strpi dok prođe posebna era

Iran je još jedan značajni spoljnopolitički izazov gdje se “država u državi” koju ismijavaju Tramp i njegovi sljedbenici trudi da izgladi ono što smatra veoma pogrešnom i opasnom politikom. Podstaknut “jastrebovima” u Vašingtonu poput savjetnika za nacionalnu bezbjednost Džona Boltona, Trampova administracija se prošle godine povukla iz nuklearnog sporazuma i izvršila “maksimalni pritisak” na Iran u nadi da će ponovo otvoriti pregovore i izdejstvovati “bolji dogovor”.

Zapadne diplomate koje su dugogodišnji saveznici SAD rade iza kulisa da izvrše pritisak na Trampa da popusti i govore zvaničnicima u Teheranu da sačekaju da prođe ova posebna era u Bijeloj kući. “Pokušavaju da objasne Trampovim ljudima da ne idu putem kojim su krenuli. Države sa prisustvom u Teheranu se bore da ne dozvole Džonu Boltonu da nas uvuče u rat”, rekao je Nasr.

Izabrani američki zvaničnici se takođe redovno sastaju da predstavnicima EU ili drugih partnera kako bi razdradili načine za ublažavanje uticaja Trampove politike ne samo da bi se izbjegao rat sa Iranom nego i da bi se spriječila trajna šteta po odnose sa starim partnerima poput Britanije, SAD i Njemačke oko trgovinskih pitanja i doprinosa NATO-u.

“Dokle idete u kritikovanju predsjednika u inostranstvu?” kaže savjetnik jednog od predsjedničkih kandidata 2020. “To nije normalan predsjednik - tako da je to opravdano. Postoje Amerikanci poput mene koji vjeruju u te odnose i te vrijednosti.”

Prevela i priredila: Angelina Šofranac

( Borzou Daragahi )