Gale: Mi smo uvijek drugačiji
Frontmen popularne niške hard–rok grupe “Kerber” uoči predstojećih nastupa na “Lake festu” i u Budvi
Tokom svojih devet godina postojanja “Lake fest”, kao i publika u Nikšiću, ostvario je poseban odnos sa pojedinim izvođačima, a jedan od posljednjih koji je upao na taj spisak je ex–Yu rok sastav “Kerber”. Vlasnici hitova kao što su “Ratne igre“, “Bolje da sam druge ljubio“ i „Hajde da se volimo“ nastupali su prvi put na Krupcu 2016. uz oduševljenje starijih ljubitelja gitarskog zvuka, koji se sjećaju kada su tokom osamdesetih i početkom devedesetih pomenute numere osvajale top liste, ali i onih mlađih. Dvije godine kasnije “Kerber” je bio dio manifestacije “Nikšićko rock’s Party Bus”, iza koje stoje organizatori “Lake festa”, te u okviru nje svirao u Podgorici, Baru i Plužinama, da bi se ovog ljeta vratili na “mjesto zločina”. Niški hard–rokeri najavljeni su kao zvijezde posljednje večeri nikšićkog festivala, gdje će nastupiti u subotu 10. avgusta, a frontmen Goran Šepa, poznatiji kao Gale u razgovoru za “Kroz grad” najavio je što se može očekivati.
“Mi se stvarno osjećamno prijatno u Nikšiću, uvijek smo dočekani i ispraćeni pozitivnom energijom, tako da se baš radujemo tom susretu. Nismo prvi put na “Lake festu”, imamo jedno duboko poštovanje prema toj manifestaciji, jer je produkcija na vrhunskom nivou, organizatori su se potrudili da pozdrave sve bendove koji dolaze, a mislim i da publika uvijek uživa. Jedinstveno je i mjesto na kojem se održava. Mislim da je sve u funkciji muzike, dobre energije i zabave. Počastvovani smo što smo pozvani i ove godine na “Lake fest” i punog srca dolazimo da sviramo nešto novih, nešto starih i onih nezaboravnih hitova”, otkrio je pjevač.
Koliko će ova svirka koja vam predstoji na “Lake festu” biti drugačija od vašeg prethodnog nastupa na istom mjestu?
Mi smo uvijek drugačiji. U principu festivalski nastupi nisu prava priča nijednog benda, ali jesu priča da se grupa predstavi i podsjeti na neke prethodne događaje. Biće onih hitova koji stvarno moraju da budu, jer mi nismo na festivalu da bi predstavili novi materijal, to je već koncertna priča, ali ćemo svakako dvije-tri pjesme nove ubaciti u repertoar da bi oni koji nas nisu čuli u tom izdanju vidjeli i to.
Spremate li i neku premijeru, hoće li nikšićka publika moći da čuje nešto što niko drugi do sad nije čuo od vas?
Biće i jedna koja nigdje nije izvedena do sad. Da, spremili smo jednu premijeru, danas je vrijeme interneta i čim se pojavimo sa jednom novom pjesmom ona nije više nova, već sljedeći koncert ko prati zna za nju. Odmah izađe na internet i ljudi znaju. Ali ja se u principu slažem sa tim, mislim da bi i trebalo da bude tako.
Je li to dobar način da testirate novi materijal?
Pa svakako da jeste. Mi prije nego što uđemo u studio ne izmišljamo album nego ga provjeravamo sa publikom, sa našom energijom i onda na snimanje dođemo sa gotovim projektom. Radi se samo na bojama, na produkciji, na korišćenju novih tehnologija, ali aranžmanski pjesme se donose kompletne, već sažvakane i provjerene. Kontakt sa publikom je prava priča da provjerite da li pjesma živi na taj način kako mi želimo da je predstavimo.
Da li to znači da na studijskom snimku pokušavate da uhvatite tu energiju i vajb sa nastupa?
Uvijek to pokušavamo. Studio je studio, uživo je uživo, mi smo bend koji je na koncertima maksimalan. U studiju se malo čovjek oduzme jer zbog tih novih tehnologija malo pretjeruje. Kažem to onako rokerski, svi rokeri malo tupe u studiju, mi pripadamo tim ljudima koji pretjeruju, hoće neku perfekciju. Ja kažem: kad je nešto dobro, uhvatite taj trenutak. Trenutak je umjetnost, trenutak je sve u životu, ne samo u muzici. Tako da ako u studiju uhvatiš trenutak ne treba pretjerivati, ako je nešto dobro onda je to savršeno, ako se razumijemo.
Za mene je situacija kad nešto jeste dobro, može vjerovatno biti i bolje, ali ako je nešto dobro to je savršeno, to je uhvaćen trenutak i to nikad nećeš ponoviti u životu. Taj trenutak koji se uklopi, to treba prepoznati jer se to teško prepozna. Kao što rekoh, svi smo skloni pretjerivanjima, svi hoćemo nešto naj naj i mnogo više nego što jeste, tako da nismo ni svjesni nekad pojedinih stvari koje se dogode. Žive svirke su stvarno posebna energija, publika te toliko podigne, toliko ti da neke nove energije da su to neponovljive stvari. Nikšić je jedan od takvih gradova. Tamo smo uvijek puni energije, i kad se popnemo na binu i kad siđemo sa nje. To je zaista jedna izvanredna priča.
Šta inače mislite o ovom festivalskom bumu koji se dešava na ex–Yu prostoru posljednjih pet, šest godina?
Muzika, pogotovo rokenrol je u stvari izmišljen da spaja ljude. Tako da ja mislim da ti festivali su događaji koji spajaju ljude. Unazad dvadesetak godina sam i pričao da je to u stvari muzički turizam. Jednostavno ljudi vole da putuju, vole da upoznaju nove prostore, međusobno da se upoznaju, tako da je to jedna stvar koja nas ne razdvaja, jer kao što vidite stalno imamo neka razdvajanja koja meni, kao rokeru, strašno smetaju. Nisam ni rođen i nisam nikad ni razmišljao o nekom razdvajanju, ja se spajam i sa drugim govornim područjima koja su mi daleko, a kamoli ovaj prostor bivše Jugoslavije. Jedino što ne trpim su granice, one mi stvarno smetaju kao čovjeku.
Rođen sam slobodan, roker sam, a računam da je rokenrol sloboda, kao što je i bajkerstvo, težim tome, tako da su festivali prava stvar da se ljudi i malo upoznaju i uporede kulture, muziku, te neke stvari koje spajaju. Festivali su jedna vrsta turizma, ljudi upoznaju gradove, plus je tu uticaj i na privredu, troši se kinta neka, muzika je tu ono što sazove i okupi sve to. Tako da festivala ima sve više i više, možda ih ima i previše. Po mom mišljenju se čini da ih je previše, jer festival je skupa stvar i pripada onim gradovima koji to mogu da iznesu. Puno malih mjesta se zanese, pa hoće nešto veliko da naprave, ali to veliko je kontraproduktivno ako nije dobro, ako nije stvarno veliko. Nikšić je prepoznao “Lake fest” kao priču koja treba stvarno da bude velika. Zato u startu imaju veliku produkciju, ne štedi se kinta na razglasu, na svjetlu, na velikoj bini, kompletnom ugođaju svih onih koji dođu i uživaju tamo tih nekoliko dana. Mi svakako, a u razgovoru sa drugima koji dolaze mogao sam da zaključim da se svi baš zdušno odazivaju “Lake festu”. To je jedan od vodećih festivala na prostoru bivše Jugoslavije.
Imate li u planu još neke nastupe u Crnoj Gori u narednom periodu?
Imamo, ali nikad kad radimo nešto veliko ne radimo još, zato što u principu su svi veliki gradovi jako blizu i zbog te komercijalne priče “Kerber” radi uvijek jednu svirku. Ako radi festival tipa Nikšić, onda ne bi svirao u okolini, to mi se čini kao tezga i mislim da nije opravdano, meni je to malo odvratnije nego tezgarenje. Mi se jednostavno bavimo koncertnom aktivnošću i susretom sa publikom na najvišem nivou, tako da ako već Nikšić radi tu veliku priču onda zaslužuje da mi budemo tu unikatni.
Bićemo na moru samo u Budvi nekoliko dana kasnije i to se već ne kosi sa festivalima, to je već pitanje turizma. Nastupamo u diskoteci “Top Hill”, biće to fina atmosfera, a opet drugačija u odnosu na festival. Sve drugo nismo prihvatili i ostavili smo za narednu godinu da ne bismo pretjerivali. Jednostavno, mnogo nekih stvari imamo u unutrašnjosti, bili smo malo i u Bosni i Hercegovini, tako da smo tokom cijelog avgusta i pola septembra zaokupljeni koncertima, a onda ćemo da se bacimo na ovih nekoliko pjesama novih u studiju, koncerte smanjujemo, a mnogo više vremena ćemo da provodimo u studiju.
Šta se dešava sa novim albumom koji ste najavili prošlog ljeta kad smo razgovarali?
Bendovi koji sviraju puno nemaju nešto vremena za studije, u smislu da se stvarno posvetiš tome koliko bi trebalo. Mi kao “Kerber”, koji stvarno uživa još u putovanjima i svirkama, malo gubimo vrijeme na to, ako mogu da kažem to tako. Tako da već krajem septembra i tokom oktobra ćemo maksimalno da koristimo to vrijeme za studio, da bi nekako pred Novu godinu sve to ipak izašlo. Jer to je puno posla, spotova, svega nečega, ali moraš da si posvećen samo tome, da misliš samo o tome da bi to ipak bilo kvalitetno shodno renomeu benda.
( Stefan Strugar )